O prijateljstvu #1

Rođena sam u Zagrebu, u socijalnom okruženju koje je njegovalo prijateljstvo i druženje unutar i izvan široke obitelji u koju su bili uključeni bake i djedovi, majke i očevi, braća i sestre, njihovi najbolji prijatelji, tetke i stričevi, nećaci i nećakinje, sva njihova  djeca i prijatelji. Od najranijih dana bila sam među njima, hvatala im se za skute, čekala da me pomaze, da zapjevaju, da se okupe i prvi susjedi - i otuda moja stalna potreba da i ja skupljam rodbinu, susjede,  prijatelje - i da sad mislim o prijateljstvu.

‍‍Pitam Karmen koja mi je sad najbliže: “Što je za tebe prijateljstvo?”

Karmen kaže - to je nešto bezuvjetno. Uopće ne shvaćam. Ta mi je riječ tuđa. A kad  kažem prijateljstvo - nešto mi toplo zaigra u grudima. TKO SU SVE MOJI PRIJATELJI? I PRIJATELJICE? Oni koje sam imala od djetinjstva? Oni za koje sam nešto učinila? Oni u koje sam gajila povjerenje? Oni koji su mi nečim ili nekako pomogli? Ili oni kojima sam bila privržena bez razmišljanja, na koje sam navikla a nisu bili nužni? Koji kriterij uzeti? Otkuda početi?

Odmah sam se sjetila  neobjašnjivih događaja - ČUDA koje sam doživjela u  prošlosti (kada mi se svijet javio kroz sinkronicitet, a ne kauzalitet). Dva događaja odnose se na egzistencijalnu situaciju vezanu uz bolničku intervenciju, tj. na operacije koje su bile “bezuvjetne” i po život opasne. Dogodile su se iznenada i usred gomile mojih aktivnosti i poslova koje sam tada imala. U njima su  sudjelovale moje dvije frendice koje još nisam smatrala prijateljicama.

Prihvatila sam te situacije gotovo tehnički, bez straha i panike, kao kratak predah od dinamike života. Imala sam u toj mladosti dosta prijatelja/ica, ali nisam ih još razlikovala ni pridavala im naročito značenje. Bili su mi kao samo-po-sebi-razumljivo  društvo, moja ekipa.

O sebi sam imala dosta disparatno mišljenje, čas visoko čas skeptičko. Najgore mi je bilo kad bih ustanovila da me bližnji ne vole, a ja sam mislila da sam mnogima prihvatljiva i zanimljiva. Svoju aroganciju nisam primjećivala i nije me bilo briga  ako sam ( na poslu) djelovala kao samodopadna kokoš.

Prvi događaj  zbio se u bolnici u Petrovoj, gdje sam došla da mi odstrane dio tkiva, izraslinu dijagnosticiranu kao rak ( morbus bowen) - o čemu  nikome nisam rekla ni riječ. Bila sam privremeno sama u kući: sin mi je bio u vojsci, a muž u Beču. 

Imala sam dvije brige:  tko će mi pomoći nakon operacije kad moram odležati još nekoliko dana - i kako ću preživjeti anesteziju, jer sam imala slutnju da mi se može dogoditi isto što se dogodilo mojoj teti Zori, tatinoj sestri, kojoj sam jako sličila. Ona je umrla zbog alergije na anestetik kojeg je dobila pri porodu blizanaca kada je odlučeno da joj se napravi carski rez. 

Moja operacija je također zahtijevala totalnu anesteziju, pa sam bila malo zabrinuta, ali nisam ništa o tome rekla doktorici koja me trebala operirati. U operacijskoj sali je bila cijela ekipa specijalizanata, što me ozlovoljilo, no brzo sam zaspala. Sjećam se da sam se odjednom našla negdje visoko, iznad tog stola i vidjela sebe dolje okruženu s četiri osobe u zelenom koje su nešto radile s mojim tijelom, a ja sam se osjećala neizrecivo lagano i blaženo i kao da sam letjela kroz svjetlosni tunel. Bila sam bezbrižna  i sretna, nisam imala ništa zajedničko sa scenom koja se zbivala dolje. I onda sam naglo pala, osjetila strašnu težinu i mučninu, čula viku i  sama sam viknula. Lica oko mene su se  saginjala i udaljavala, čulo se neko šištanje, a moja doktorica je glasno psovala. Shvatila sam da su me jedva prizvali iz anestezije. Prebacili su me na pokretni krevet i odvezli u pokrajnju mračnu prostoriju te ostavili kraj nekog lavaboa. Cijela ekipa je ostala svađati se i dalje u operacijskoj sali. No, onda je slijedilo veće iznenađenje od onog blaženog stanja kojeg se  sjećam za vrijeme lebdenja nad stolom.

Tiho i oprezno netko je otvorio vrata i u tu mračnu prostoriju ušla je moja frendica Vesna Arsovski. Privikle su mi se oči i vidjela sam da ima prugastu košulju. Odmah je krenula prema zelenim uniformama na klinu, obukla jednu i i došla k meni s komadićem mokre gaze te mi navlažila usta. “Znaš da ne smiješ još piti vodu, ali ovo će ti prijati.” Nisam baš bila za razgovor. Ona je još rekla: “Baš sam te dobro pronašla. Idem sad da me ne ulove.”

Vesnu sam posjećivala često “usput”, kad bih bila u blizini Novinarskog doma. Ili na putu kući. Dosta često bila je u besparici i znala je posuđivati od mene novac. Znala sam da mi ne može vratiti, pa sam povremeno bila varalica. 

Ali taj tihi ulazak u zabranjenu sobu! Nikad to neću zaboraviti. Kako je pogodila baš ta vrata, u pravi čas ušla, ovlažila mi usta… Kako je doznala da sam danas, baš u ovo vrijeme na operaciji!?!!?? Tko ili što ju je nagnalo da krene od kuće, uzme tramvaj i dođe u bolnicu? Što sam joj ja? -  Nitko i ništa! Svratim k njoj katkad na čašicu razgovora ili se nacrtam ljeti kod njih u Pakoštanima.

Drugi je događaj gotovo identičan. Jedne sam nedjelje pala s krova na Kraljevcu i slomila kralježnicu. U ponedjeljak u 10 sati operirali su me u Traumatološkoj bolnici u Draškovićevoj. Nakon sat i pol ili dva lijepo sam se probudila, operacija je završila i vozili su me kroz hodnik iz operacijske sale prema sobi, kad je na hodniku uz prozore neka spodoba viknula “Maja, jesi to ti?” Zaustavila je sestru koja me vozila. “Mogu li samo par riječi kazati svojoj prijateljici?” Sestra joj je iznenađena dozvolila. Bila je to meni vječno čudnovata Ozrenka Novosel, koja je sa mnom išla u osnovnu školu, a kasnije smo zajedno radile u istoj instituciji - Ministarstvu obrazovanja. Jedva sam je čula : “Kako ti je? Jel te boli? Došla sam ti reći da moji iz Sai-Babinog društva pjevaju i mole za tebe, da te manje boli.” Zbilja, ni jučer, ni noćas nakon pada nije me ništa boljelo, samo se nisam mogla micati tj.kretati.

Nisam ni poslije doznala kako je Ozrenka odlučila pokrenuti taj ritual pomoći u Sai društvu i kako je “pogodila” vrijeme dolaska u bonicu da koincidira s mojim prolaskom kroz hodnik. Jel to znači intuiciju u vezi s prijateljstvom ili je to magija?

S obje ove osobe bila sam u posve jednostavnom odnosu, u svakodnevici, u Zagrebu ili na moru, zajedno smo se sunčale, plivale, šetale, pričale, posjećivale ..…. Jesu li to bile moje najbolje prijateljice, a da same nisu ni znale? Niti sam ja o njima tako mislila, odnosno nisam ih doživljavala kao tako osjetljive i brižne. Pokušavam to sada proniknuti.  Znači li to da postoje naročiti ili pravi prijatelji i oni obični? Kada već radim razlike, onda da podijelim sve svoje prijatelje na: naročite, najbolje, pa velike, pa dobre i na kraju - zamišljene, možda-prijatelje.

Što mi je kriterij za ovu razdiobu? Mogu ja tu dumati i dumati, imam različite kriterije, mogu konstruirati mudru rečenicu, ali za svaku vrstu prijatelja imat ću drugačiju prijamnost. U jedno sam sigurna!

Prijateljstvo je potreba da s određenom osobom, takva kakva je, s njom razmjenjujem svoja iskustva, doživljaje, misli, stavove, osjećaje, vjerovanja… To je odnos uzajamnosti gdje bez straha dajem drugome da sudjeluje u mom životu onako i onoliko koliko želi i istovremeno taj drugi meni daje šansu da sudjelujem u njegovu/njezinu životu koliko želim. Da ne zaboravim - to je odnos u kojem s povjerenjem dijelim s Drugim svoju intimu. 

Moj prijatelj/ica ne mora biti stalno uz mene, blizu, može biti daleko, na drugom kraju svijeta, i može proći dosta vremena da smo samo u mislima zajedno, ali naša uzajamna potreba i otvorenost ostaje trajna koliko god da se mijenjamo. Naša uzajamna sklonost i potreba se ne troši, ona je u mirovanju. 

Kuda ću smjestiti dvije prijateljice - Dubravku Jonke i Helenu Zmazek - koje su digle ruku na sebe? Obje su bile majstori za sabotiranje sebe samih i privlačenje melankolije. Znala sam da su duboko nesretne i u ozbiljnom sukobu s roditeljima. Obje su imale značajne i ugledne roditelje koji su od njih očekivali poslušnost i poštovanje, sami nesposobni dati ljubav. Potiho sam Helenu i Jonkeicu posebno cijenila, suosjećala s njima i vadila ih iz slijepih ulica. Nitko od mojih nije mogao razumjeti zašto sam nakon vjenčanja s Marijanom koji je iz vojske došao za tadašnji Dan Republike - pozvala Dubravku Jonke da ide s nama na "bračno putovanje". To je za Marijana i mene bilo kao i samo vjenčanje - smiješni konzervativni ritual. Mnogi su naši poznati živjeli u partnerstvu bez sklapanja braka. Ta tri dana išli smo na Sljeme, u Tomislavac, a Dubravku sam pozvala da ide s nama da ne mora biti s roditeljima. Isto tako sam Heleni - kad sam vidjela da je ozbiljno zainteresirana za susret s dečkom - omogućila da se nađu na neutralnom prostoru u miru.

Jesu li one bile moje najbolje, moje prave ili zamišljene prijateljice? Odustajem od tih gradacija i kvalifikacija. No dok mislim o prijateljstvu - zabrine me činjenica da mi je ostalo još toliko ljudi do kojih mi je stalo, da imam dakle previše prijatelja o kojima treba nešto reći. Zato ih više neću razvrstavati. Ta ja sam trodošni tip prema Ayurvedi. Treba mi ionako previše vremena da uskladim kod sebe te tri doše. A onda da se trudim da nekako usklađujem svoje prijatelje tijekom dosadašnjeg života - nemoguće je. Žao mi je što ću morat izostaviti mnoge, makar su na mene duboko utjecali. Izabrat ću naprosto još samo četiri ili pet imena s kojima sam imala ili još imam, sada i ovdje, vrlo jasno, jednoznačno i bezuvjetno prijateljstvo. 

Prva je moja draga Ljubica Radović, išle smo zajedno u isti razred IV. gimnazije, a obožavala sam njezinu otvorenost, iskrenost i neposrednost. Nikad nije okolišala ni lagala, imala je specifičan smisao za humor i bila mi je uvijek bliska i jasna ko dan. Kada se Helena ustrijelila na Savskom nasipu, mi smo se dvije odmah našle i sporazumjele. Nismo htjele društvo, nego osamu i tišinu. Odlučile smo otići van grada, hodati do iznemoglosti i zato smo krenule na Sljeme, kasno popodne. Bila je veljača, mirisalo je na snijeg, a zemlja je bila vlažna, s krpama snijega nakon prvog uspona. Loše smo se spremile. Na pola puta uhvatio nas je mrak, a nismo ponijele nikakvu bateriju. Put prema Tomislavcu bio je često ispresijecan vododerinama - ja sam u jednu upala i raskrvarila bradu i ruke. Prespavale smo u Tomislavcu i vratile se drugog dana, umorne i nesretne. Bez riječi smo se razišle.

Ljubica me onda zvala da zajedno učimo za maturu. Sjedile smo u njezinom dvorištu preko puta Helenine kuće i pokušavale naći metodu kojom bi učile tako da nam objema jednako važne, a nepoznate informacije sjednu u memoriju. Shvatila sam  da ne mogu tako učiti. Ustanovila sam da sam jako malo naučila ove četiri godine. Pred očima sam kao neku zlokobnu simboliku stalno imala Babilonsku kulu. Znala sam da ću biti oslobođena mature ako….. i više se ne sjećam tih uvjeta, ali doista nisam morala polagati maturu, a niti Ljubica, pa smo idućih dana sjedile na rubu bazena u njezinom vrtu i pričale o svemu i svačemu.

Ljubica je upisala težak studij - medicinu - a ja, nadobudna,  čistu filozofiju. Ljubica je uskoro bila kardiolog na Srčanoj stanici, a ja njezin pacijent - profesorica filozofije i engleskog jezika. Imala sam dijagnozu: angina pectoris. Napade s bolovima u rano jutro obično bih dobila ljeti na moru i preživjela ih tako da sam intuitivno legla na pod, a noge od koljena naniže stavila gore na ležaj i kad je bol prestala - probudila bih ukućane i oni bi me odvezli na Hitnu u prvo veće mjesto: Biograd ili Zadar ili Šibenik, gdje bi mi propisali neke pilule i uputili kardiologu u Zagreb. 

Ljubica (udana Bauer) bi mi nakon pregleda rekla da moram prije ili kasnije otići na koronarografiju, jer ona ne može vidjeti na standardnim rutinskim pregledima ništa alarmantno i da joj se zna desiti da nakon pregleda kod nje - gdje nije vidjela ništa alarmantno - pacijent odlazeći stepenicama odjednom padne mrtav.

Ja do danas nisam bila na koronarografiji premda sam nekoliko puta pokušavala. Ali završila bi na scintigrafiji ili odgodi pregleda jer je moj specijalistu bolnici otišao na neku konferenciju, a ja onda na službeni put u Sofiju itd. A Ljubica je umrla jednog ljeta na povratku sa Silbe - od moždanog udara.

Imala sam - sad si proturječim - i nekih prijatelja koje sam odjednom izgubila. Ne mislim na smrt. Nego na prijateljstvo. Što se ogodilo? Neki nesporazum? Možda se umiješala inercija, moji demoni, bijele laži, novac, nova ovisnost??? Zapravo sam ja nekud otplovila. Nisam birala niti njegovala pravu, sebi ravnu ekipu. Sviđalo mi se okupljati oko sebe vrlo različite ljude od kojih neki nisu bili baš oduševljeni kada bi ih na tulumima pomiješala s njima novim i nepoznatima. A oni bi isto tako bez pitanja sobom doveli nepozvane ljude.

Usput sam se sjetila da sam imala 'prijateljice' koje su mene izabrale i onda nekako na meni visjele. To je bio isključivo moj dojam, s Vesnom Krauth i Karmen Bašić. Karmen sam prvo jako voljela, njenu nepredvidivost i egzotičnost, hrabrost i vitalnost. Upoznala sam je, čini mi se, preko njene sestre koja je s nama na filozofiji išla na apsolventsko putovanje. Karmen mi je iz čista mira počela slati iz Indije zanimljiva i topla pisma, a onda bi po povratku u Zagreb, u preveliku blizinu, bila tako prizemna, praktična, sklona druženju s “važnim” ljudima. Postala je halapljiva na ljude i stvari. Pozvala bi ženu Vanje Sutlića i mene da  u tom njenom Fićeku punom psećih dlaka zajedno odemo u Trst na kavu i šopingiranje. Bilo je zabavno, ali i odvratno. Osjetila sam da vješto manipulira ljudima i suprotstavila sam se. Ona je htjela mene “poslati” u Budimpeštu da tamo skupljam marksističku literaturu koja se počela bacati u smeće, da budem njen činovnik, a ja sam imala punu slobodu rada u Školskoj knjizi kao autonomna urednica u vrijeme tranzicije, mogla sam bez  cenzure pripremati novu seriju udžbenika iz filozofije, sociologije, psihologije i logike te povijesti umjetnosti, da ne spominjem stručnu prijevodnu literaturu kao što je “Nacija - zamišljena zajednica” ili ona moja urednička izmišljotina “Leksikon temeljnih pojmova politike - abeceda demokracije”. Mogla sam raditi i kao autorica, a kao urednica realizirati sve svoje ideje i znanja, angažirati najbolje stručne, lijevo orijentirane ljude i dobre dizajnere kao što je bio Mihajlo Arsovski. A u tu Školsku knjigu pozvala me na otvoreni natječaj opet jedna moja prijateljica, Anuška Nakić, tada već glavna urednica u redakciji društvenih izdanja. S njom sam išla na avanturistička putovanja, na ljetno hodanje po Jahorini s još nekoliko ludih ženskih glava, sve smo bile u kratkim hlačicama i s komičnim šeširićima na glavi - kao da smo na moru, a uznemirile smo glasnim brbljanjem jednog medvjeda u šikari. S Anuškom sam otišla i na splavarenje po Tari, što mi još i danas izgleda kao krajnje neprikladan pothvat za nas obje naviknute na listanje knjiga i debate u redakciji. Poštovanje i zahvalnost koju još uvijek osjećam prema toj osobi širokog obrazovanja nije vezano samo uz njezin vedri duh, ona mi je pozivom u Školsku knjigu omogućila nakon otkaza u Ministarstvu ne samo sigurnu egzistenciju nego i realizaciju svih mojih kompetencija koje sam dotad razvila.

S mnogima sam se tijekom života sprijateljivala, posebno u razdoblju sretnog bračnoga života, kada smo se - kao bračni parovi ili individualno posjećivali, slavili rođendane, išli zajedno na neke izlete i putovanja, “bili smo si dobri” kako se to kaže, ali ne mogu sve njih zvati PRIJATELJIMA/CAMA. U neko doba moja "narav" naišla bi na otpor, barijeru, zastoj u odnosima, nastala bi rezerviranost s obje strane. Mogli smo si i pomagati i brinuti jedni za druge, ali došli smo do tog nekog ruba ili praga kad se pojavila blaga nelagoda ili indiferentnost. Jedina mi je iznimka tada bila Seka ili djevojačkim imenom Marija Zoranić, koju sam prije tih bračnih drugovanja posve osobno srela na prvoj godini studija, jer je upisala istu grupu kao i ja: filozofiju (A predmet) s engleskim jezikom ( kao B predmetom). Odmah smo obje "kliknule".

Imala je poseban gard - malo gordo i distancirano držanje koje je iza toga dalo naslutiti bojazan. Bila je prava ljepotica, bez ikakve šminke, ali odmah smo počele pričati s uzajamnim povjerenjem. Uskoro smo obje sjedile na otvorenom prozoru prvog kata stare zgrade  -  na Gornjem gradu. Tu je godinu još bila presretna: slušali smo predavanja i seminare takorekuć odozgo, a kad smo preselili u novoizgrađeni Filozofski fakultet tamo iza Radničkog sveučilišta Moše Pijade, počeli su jadi i muke. Za Mariju Zoranić je to bio latinski i fonetika. Taj je faks izgledao kao aerodromska zgrada, svuda gužva studenata raznih smjerova. Marija više nije dolazila tako redovno u predavaonu na kraju hodnikja - A 101.

Marija je došla iz Dubrovnika i stanovala je u Studentskom domu na Savi. Ako računam da smo od te godine pa do 2012. - kada je umrla - bivale povremeno intenzivno zajedno - znači da smo prijateljevale oko 50 godina. I ona je upisala filozofiju s engleskim jezikom, baš istu bezličnu kombinaciju kao i ja (zbog maminog nagovora), samo što sam ja bila početnik u engleskom (u školi sam imala osam godina njemački). Seka je bila osoba koja je "držala puno do sebe", ponosna, tvrdoglava do krajnosti, poštena i bezobrazna prema najbližima, a skriveno uplašena kao i Dubravka Jonke u socijalnoj sredini gdje se našla. Njene teškoće s latinskim - uvjetom na prvoj godini filozofije kod Vratovića - sudbinski su utjecale na njeno samopouzdanje. Pokušala sam joj davati instrukcije iz latinskog, položena prva godina bila joj je uvjet da ostane u Studentskom domu. Njena prgavost i strah priječili su je da bude uporna s učenjem - nije htjela uopće izaći na ispite, o tome ne bih više izvlačila svoja sjećanja. Ono što mi je pružila nakon odluke da sve ispite prebaci za jesen te da me tog ljeta pozove u Dubrovnik k sebi - to je moje najljepše ljetovanje, moja najdivnija mladenačka godina života.

Smjestila me u svoju kuću na Gornjem Konolu, iznad glavne ceste, gdje je živjela s majkom i bratom koji je bio pomorac, kapetan duge plovidbe. Tog ljeta je bio van broda, na dopustu ili na prijelazu u drugu kompaniju. U svakom slučaju bio je u Dubrovniku, ali samo rijetko prisutan u njihovoj kući. Oboje, Lenko i Seka, odnosili su se prema majci s poštovanjem, ali istovremeno s prijateljskim zafrkavanjem kao da im je sestra ili prijateljica, što me je zbunjivalo. A majka im je bila divna, ravnopravna, a gorda i odgovorna za sve. Oca više nije bilo, rekli su mi da je on isklesao onaj križ na Srđu koji se vidio odasvud iz Dubrovnika. Ono što sam ja toj ženi priredila tog ljeta, nikad neću shvatiti. Više i ne znam što se sve događalo, kao da je išlo mimo mene, potonulo u zaborav. Ovdje ću ispričati samo onog čega se sjećam.

A sjećam se da smo Seka i ja svaki dan išle na kupanje na Danče: spustile bi se pokraj samostana i crkvice na stijene improviziranog kupališta i plivale do velikog kamena, zapravo stijene u moru oko kojeg bi ronile do iznemoglosti. Sekina duga kosa u dubini bistrog mora ispred mene ličila mi je na lelujanje nimfe. Nisam bila tako dobra plivačica ko Seka, morala sam se češće odmarati na leđima na površini, dok bi ona ronila kao dupin ispod mene. Vraćale bi se po najvećem suncu svim onim stepenicama do Gornjeg Konola, pojele divan ručak i pričale i smijale se na terasi pod lozom uz kavu...Nikad nisam bila tako bezbrižna i radosna kao tada.

Sjećam se još nečega što smo Seka i ja radile svake večeri: izlazile smo VAN, U GRAD. Nismo se previše dotjerivale, niti šminkale. Gore majica, dole široka suknja ili lagana, obična ljetna haljina. U usporedbi s današnjim načinom odijevanja - posve drugi kod. Danas su svi stilovi jednako mogući: pripijene kratke hlačice i svileni gornji dio golih ramena, zlatno-žuta dugačka (do poda) suknja i čipkasta prozirna bluza, razderane traperice na nekoliko mjesta i tanki pončo, crne tajice i  tunika s velikim đepovima koja visi na jednu stranu - ekstravagancija bez ukusa, sve skupa pomalo prostački. U to davno vrijeme postojala je JEDNA moda: vrlo široka suknja - puni krug i eventualno prslućić od iste tkanine bez rukava. Ali ako se svake večeri izlazilo s poznatima - odjeća nije bila važna, samo da je komotna, jednostavna, neupadljiva, ali kosa je morala biti duža, niz ramena, ravna. 

Sekin brat Lenko imao je svoj stol u Jadranu gdje je svake večeri svirala glazba za ples, pjevala Tereza Kesovija ili Dubrovački trubaduri. S Lenkom su uvijek bili njegovi prijatelji, a kad smo nas dvije stigle - oni su se malo razmjestili i stavili nas između sebe, tako da su svi vidjeli da smo posebne i zaštićene. Sudjelovale smo u njihovim pošalicama ostajući dostojanstvene, a povremeno bi nas netko od njih zamolio za ples. Pilo se crno vino ili bevanda, a nama su jednako nalijevali kao i sebi. Svi ti dečki bili su visoki i lijepi, uljudni, a ne raskalašeni, i kao da na njih vino nije djelovalo. U početku, povodom mog dolaska, nije se ostajalo do kraja plesa, nego se cijelo društvo pod nekom pauzom diglo i svi smo zajedno prošli Stradunom i otišli slušat Ibricu Jusića na Skaline. Ili bi otišli negdje na sladoled, srdele  ili na vanjsku stranu Zidina - polijegali na stijene i čavrljali. Kad se pojavio moj prijatelj iz Njemačke, Dietrich Leube, a ne sjećam se da sam ga uopće pozvala, pa kad je - opet ne znam kako - ali  prvoga dana slomio nogu negdje oko Sekine kuće - te  legao s nogom u gipsu na krevet u Sekinu sobu - ja sam počela bježat iz kuće gotovo cijeli dan, a bogme i pola noći. Lenko mi je svake večeri u Jadranu sućutno nalijevao malo više vina, a ja sam sve radije plesala i brbljala  dok mi se odjednom nije počelo okretati dvorište u kojem su bili stolovi i glazba - i ja bih se naglo digla, mahnula Seki da ostane s bratom i glasno rekla svima: ”Oprostite, sad moram ići.”

Odmah izvan restorana počela sam trčati i tako bih trčala svim stepenicama do Gornjeg Konola i Sekine kuće - i kad sam stigla, više mi se nije vrtjelo, bila sam trijezna, ušla bih pogledati Dietricha na minutu i stropoštala se u krevet u drugoj sobi., Nikad nisam čula kada je Seka došla i ujutro o tome ne bi uopće razgovarale

Tako su mi prolazile i sljedeće večeri, makar sam počela paziti koliko pijem. No samo mi je odjednom proradila ta vrtoglavica, pa sam odtrčala uza sve stepenice i gore sam bila trijezna i sretna što me Lenko i Seka nisu vidjeli pijanu. Nitko me nije pitao zašto to radim, možda su mislili da hoću malo vremena posvetiti Gipsanoj nozi, a njega ionako nitko  nije ništa pitao. 

Da znate, ja sam tada bila sretna ko nikada prije ni poslije, zaljubljena u Dubrovnik, Sekine ljude i rod - ništa nisu komplicirali, sve što su davali, davali su od srca.

I zato pročitajte i ovo: Razlika između moralne zrelosti i moralne hrabrosti

‍