O prijateljstvu #2 - Razlika između moralne zrelosti i moralne hrabrosti

Što je tada oblikovalo moje postupke? Sve naše postupke oblikuje svjesnost. Ali, ima različitih vrsta svjesnosti, očito. Ja sam tada imala fizičku hrabrost, ali kao i dijete koje bez straha, naivno i sebi dosljedno vikne iz gomile “Car je gol!” - tako sam i ja tada imala hrabrost duha da se suprotstavim bogovima akademije, javnog mijenja, moći medija i općeprihvaćenog ukusa. To prihvaćanje izvornosti - uživanje u onom što je neuobičajeno, uvrnuto i neočekivano, a okretanje leđa onome što je moralno, što se očekuje od djevojke mojih godina…

Ostavila sam Sekinoj mami razum i brigu (skrb) za jedno ljudsko biće koje pati, ali nisam se s time nikako povezivala. Nisam marila hoće li se zbog mojih postupaka netko uvrijediti, sebe nisam mjerila uspoređivanjem, nisam osjećala grizodušje, pa čak niti empatiju kojom danas….  nisam uopće imala shvaćanje tko sam i kako želim da me ljudi vide, niti kakav bi moj život trebao biti. 

Taj klipan od Dietricha Leubea bio mi je podsjetnik da bih kao žensko morala biti uz njega, cijeniti njegovo udvaranje, dodvoravati mu se kao strancu, sjediti kraj njega i gajiti sućut za to što mu se dogodilo. A ja ga ostavila postarijoj ženi koja ne zna njegov jezik i koja uopće ne misli da mu se dogodilo nešto strašno. Tutnula ga je u Sekinu sobu i ostavila da leži i sam sebe zabavlja. Nama dvjema nije rekla ni riječ kada bismo se navečer sjurile u Grad.  Da, toga se sjećam - Sekina mama je meni rekla da je ionako cijeli dan kod kuće, neka on tu leži - ne smeta joj, to malo hrane koju pojede - nije neki trošak. Ona je mirno, bez osude, prihvatila moje ponašanje. Davala je istu slobodu i svojoj kćeri. Vidjela je (je li?) da smo ludo sretne, mladalački neodgovorne i blesave, kao i ona sama jednom kada je s mladim Dubrovčaninom pobjegla s Hvara. Ja sam puno godina kasnije zbog te Seke, moje prijateljice - krenula u njezino rodno mjesto na Hvaru, posjetila groblje i njezine pretke u dubokoj zahvalnosti što mi je ona s majkom omogućila,  podarila tada milost i sreću, a ne samo gostoprimstvo. Godinu nakon toga već sam imala svoje dijete i svu odgovornost za njegov i svoj život.

Ono čega se nikako ne mogu sjetiti kako je Dietrich Leube doputovao u Dubrovnik, kako je mene našao i  - kako je slomio nogu. Samo se sjećam da je s nogom u gipsu ležao na hrpi jastuka u Sekinoj sobi i nešto čitao. Ne sjećam se uopće što smo i da li smo uopće razgovarali, jesam li mu rekla da imam dečka u Zagrebu i da njega ne trebam i  - ne volim. Ne sjećam se ni kako je s nogom u gipsu do bedra išao piškiti. Ne sjećam se ni kada je (ni KAKO zaboga) otišao iz Sekine kuće i iz Dubrovnika. Sjećam se da je njegova majka dvije godine kasnije došla k nama na Kraljevec s ispletenom vesticom za mog dječaka, koju mi je poklonila s puno ljubavi, srdačno, kao da smo najbolje prijateljice. A meni nije bilo ni neugodno ni strano to što je napravila sama od sebe. I ne znam više dal’ smo uopće razgovarale o Dietrichu i mom odnosu prema njemu, Dietrich je bio student lingvistike, njemačkog jezika i književnosti. Bože dragi, kako bih sada rado znala što je s njim i kako je živio svo ovo vrijeme. On i ja se nismo čak niti jednom poljubili, onda kada sam nakon mature prvi puta putovala rođacima u Njemačku. U vlaku sam sjela u kupe gdje ih je već sjedilo dvoje, žena srednjih godina i zgodan mladić, s kojim sam brzo uspostavila kontakt (jer je moj njemački bio izvrstan). Oni su se vraćali iz Izraela, puni uzbuđenja zbog iskustava i lijepih doživljaja. Radili su kao dobrovoljci u jednom kibucu gdje se gradio sustav navodnjavanja za uzgoj povrća. Majka i sin su mi se toliko svidjeli da sam odlučila prihvatiti poziv gospođe Leube da prekinem nakratko put i da ih odmah posjetim na dva-tri dana ako želim, i da onda nastavim vlakom do svojih rođaka. Sjećam se da su me divno smjestili, da me Dietrich vodio po svom gradiću i upoznao s prijateljima iz svog benda (bio je bubnjar) i da sam čak ostala do onog dana kada su svirali u jednom restoranu. Sve dane sam razgovarala s njegovom majkom o životu u Jugoslaviji, pomagala u kućnim poslovima i šetala s Dietrichom. 

Danas - kad sam najprije zaglavila u vlastitom umu (maji - iluziji mog uma o istinskoj prirodi stvarnoasti), a onda se počela buditi, barem do one razine lucidnosti - svijesti o unutarnjoj svijesnosti sna - da znam kako mi je bila predivna mladost, boravak u Dubrovniku ( i ono što pamtim o tome) pa i ono što sam zaboravila, a što je sigurno bio moj faux pas ili neka svinjarija. Sad imam moralnu zrelost, a onda sam imala moralnu hrabrost.

‍