Zrcalne priče

‍

________________

MIX 1

U znanstvene svrhe

U knjizi Thomasa Bernharda Der Stimmenimitator, objavljenoj 1982. (Suhrkamp Verlag , Frankfurt am Main) uz podršku Bundesministerium fur Kunst und Kultur, ima jedna kratka priča pod naslovom “U znanstvene svrhe”. Priča govori o frizeru koji je iznenada poludio te je brijačem u svom salonu u Londonu odsijekao glavu nekom vojvodi, navodno članu kraljevske porodice. Frizer je smješten u ludnicu, a pristao je, kako se priča, da svoju glavu stavi na raspolaganje u one znanstvene svrhe koje će, po njegovom mišljenju, za najmanje osam do deset godina Akademija u Stockholmu odlikovati Nobelovom nagradom.

Ova priča Thomasa Bernharda nije ni blizu stvarnosti. U Jutarnjem listu od ponedjeljka 2. 5. 2016. objavljena je vijest o operaciji stoljeća koju priprema talijanski liječnik Sergio Canavero. Prepričavamo je, a ne prepisujemo, jer radi se o vrlo osjetljivoj etičkoj temi unutar znanosti, a znamo kako mediji i najozbiljnije teme senzacionalistički prepariraju. 

Dakle, dr. Canavero je nakon transplatacije glave majmuna odlučio transplatirati glavu čovjeka. Rus Valerij Spiridonov - na fotografiji u novinama crvenokosi mladić koji se smješka - dobrovoljno se javio, jer boluje od spinalne atrofije mišića. Tijelo na koje će se presaditi njegova glava dobit će se od donora organa čiji je mozak mrtav. Presađivanje glave planira se u 2017.godini, radit će ga simultano dva kirurška tima, “jedan fokusiran na Spiridonovo, a drugi na donorovo tijelo”, kažu novine. Dra Canavera napadaju kao Frankensteina: on će morati odrezati ne jednu nego dvije glave, taj nezapamćeni samouvjereni zahvat trajat će 36 sati, a Canavero ignorira riziko i bizarnost svog čina te sve napade odbacuje planiranjem jednogodišnje pripreme tog zahvata i njegovim značenjem za znanost. U operaciji će dakako sudjelovati stotinjak medicinara: doktora specijalista, sestara, inžinjera, psihologa i ostalog osoblja. Danas kad se uspješno presađuju srce, pluća, bubrezi, jetra, ruke i noge, vrijeme je da se presadi i glava, makar samo u znanstvene svrhe.

Tjednik Spiegel od 21.5. 2016. također donosi također članak o tome kako se kao sljednik Projekta ljudskog genoma koji je dogovoren povodom ulaska u novi milenij, sada planira izgradnja ljudskog genoma - ali ne da bi se iz genoma isključile teške nasljedne bolesti nego da se čovjeka naprosto posve iznova sintetizira. Taj poduhvat zahtijeva da se genom homo sapiensa sintetizira iz oko tri milijarde kemijskih dijelova i da se za to predvidi deset godina istraživanja. O tome se dogovarao (tajno) skup od 150 znanstvenika, pravnika i predstavnika privrede i vlasti 10.rujna 2015. na Harvardskom medicinskom fakultetu u Bostonu. Sudionici su bili zamoljeni da izbjegavaju novinare i da razmjenjuju mišljenja pomoću Twitera. Jednome od pozvanih stvar je bila sumnjiva, pa je otkazao sudjelovanje. Taj nije bio anonimni netko, već poznati kalifornijski biotehnolog Drew Endy, pionir sintetske biologije.

BBC News su kratko objavile istu vijest “da je međunarodna skupina istaknutih etičara i znanstvenika rekla da je bitno da se uređivanje ljudskog genoma dopušta za istraživanje.”…..

Profesor Emmanuelle Charpentier je bio jedan od dva supronalazača iz CRISPR-Cas9 uređivanja genom-sustava koji se sada uobičajeno koriste u biologiji u laboratorijima diljem svijeta - iako je korištenje sustava u istraživanju koje se federalno financira a izvodi na ljudskim embrijima trenutno zabranjeno u SAD-u. Prof esor Charpentier govorio je za BBC News o potencijalu ovog sustava kako je to “nevjerojatno moćan alat za istraživanje i liječenje bolesti”.Ali on je također izrazio i zabrinutost zbog korištenja tehnologije za uređivanje embrija, “jer bi onda moglo biti dopušteno da se ovi razviju u bebe, i tako imaju trajno izmijenjen genom.”

________________

MIX 2   

Vlast

‍Jedna malena državica jugoistočnog Balkana koja je nastala raspadom nekih ranijih političkih tvorevina pod socijalističkim režimom - uspjela je ustoličiti vlast skupine kradljivaca i zločinaca koji su se međutim kao nekoć Felix Krull, predstavljali kao vrhunski dobročinitelji i heroji. No za razliku od Krulla - koji je bio vrhunska, aristokratska varalica - ovi su neuki šarlatani krali prostački i krvavo, a sve pomoću jedne posve apstraktne riječi u koju su - kako je bilo vidljivo - vjerovali svi stanovnici te države. Tako su, makar kao loši performeri i influenceri, dobili općenarodni pristanak da vladaju i počam od rata u kojem su sebi pripisali sve zasluge za tzv. neovisnost države - ova im je morala dati štogod da su tražili. A tražili su (i dobili ) od naroda vlast i državu. 

Premijer je nakon 100 dana nove vlade tzv. Domoljubne koalicije (prema najnovijim vijestima) rekao: ”Teško mi je kada vidim invalide, ali ponosni smo na njih.” (JL broj 6364, godina XIX). Prvi čovjek je izabran kao stručan alibi akter - nije bio iz redova kradljivaca i zločinaca, nego je kao Plivin menadžer bio raseljena osoba bez doma i karaktera. No on uopće nije znao domoljubni jezik, jer je odrastao u starim prekomorskim kolonijama. Kako je narod vjerovao u “američki san”, taj iskrivljeni govor je prihvatio kao posebnu milost. Glavni igrač Crni Marko, predsjednik stranke koja je bila optužena za ratne zločine - je, međutim, prvo dijelio položaje najzaslužnijima, a onda je Vlada napravila proračun i paket reformi i prionula donositi zakone. Među prvima je bila promjena Zakona o javnoj nabavi (Ministarstvo gospodarstva), zatim su tu bili novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (Ministarstvo pravosuđa), koji predviđa da se oca koji svom djetetu opali pljusku, kažnjava s 10.000 kuna. Zatim tu je bio i novi Zakon o javnom redu i miru. A razlog smjene uprava državnih banaka - upravo onih koje su ostvarile rekordan rezultat - bio je također jasan: tamo je trebalo postaviti SVOJE ljude da bi se taj rezultat isplatio.

Imitator glasova koji se donekle izdvaja  u književnom opusu Thomasa Bernharda - kako piše nakladnik LOM iz Beograda - ima 104 priče ili izvještaja o ludilima, zločinima, samoubojstvima, tajanstvenim nestancima, sve u svemu apsurdima kojima svakodnevno svjedočimo - s obzirom na svijet u kojem danas/jučer/sutra živimo. Nakladnik tvrdi da je ”ovo neka vrsta crne kronike u Harmsovom stilu”… - s čim se ne bismo složili - i da je ”izvanredan uvod u velika Bernhardova djela kao što su Wittgensteinov nećak, Stari majstor, Gubitnik, Beton, Sječa šume. Navodimo iz tog uvoda jednu priču o vlasti koju  uspoređujemo s gornjim izvještajem o dramatičnom raslojavanju u nekoj neovisnoj državici s Balkana. Priča nosi naslov ”Pogrešno otpjevano” (Imitator glasova, izdanje LOM, Beograd, 2015., str. 61)

Priča se da je u belgijskom gradu Brugge-u prije dvjesto godina odrubljena glava jednom devetogodišnjem dječaku iz zbora, jer je na misi koja se služila u katedrali, pred cijelim kraljevskim dvorom, otpjevao jedan ton pogrešno. Zbog tona koji je dječak pogrešno otpjevao, kraljica je, naime, pala u nesvijest i sve do smrti više nije došla k sebi. Kralj se, kako kažu, zakleo da ako kraljica više ne dođe k sebi, da će narediti da se odrubi glava ne samo tom jednom dječaku iz zbora u Bruggeu, već i svim ostalim dječacima iz zbora, kao i orguljašu katedrale, što je i učinio nakon što je kraljica umrla, a da se nije povratila iz nesvijesti. Stoljećima se u Bruggeu više nije mogla čuti nijedna glazbom popraćena misa. 

________________

MIX 3 

Nestajanja‍

Negdje u travnju 2017. susrele su se u Zagrebu plesačice Tamara, Nastasja, Roberta, Lana i Ivana. Zrinka je bila autorica koncepta, Roko je bio autor zvuka, Tomi -  bacač svjetla, a Iva - istraživačica procesa. Zahvala je išla Sonji Pregrad,  Plesnom centru Tala i Gradskom dramskom kazalištu Gavella. U letku najave je pisalo: 

Rad Nestajanja gradi se na somatskom iskustvu izvođača, kao i gledatelja.
Zanima nas pojedinačno i osobno koje izranja iz općeg i univerzalnog. Krećemo od jedne, prve stanice iz koje smo nastali, kao pojedinci i kao vrsta i, putujući dubinama različitih struktura i procesa koji nas čine onime što jesmo, stvaramo ples. Koncept je nadahnut somatskim iskustvom kroz Body-Mind Centering- pristup, ali i kroz druge somatske pristupe i prakse. U Nestajanjima to iskustvo po  prvi put istodobno postaje ishodištem, metodom, a na određeni način i temom rada. 

Postupak ovdje je od non-fiction to fiction and philosophy of non-fiction.

Netko mi je ispričao ovaj slučaj o dva brata i tako je nastala priča.

Priča o dva brata zapravo je priča o blizancima.

Otac im je - bez dogovora s majkom - još prije rođenja inzistirao na imenima koja završavaju na …an (kao na primjer Milan, Stjepan, Vedran, Stojan i slično) pa su dobili imena Ivan i Živan. Ivan je bio mirno, strpljivo dijete koje promatra svijet oko sebe, a Živan sve suprotno: nemiran, pun agresije prema bratu i svemu što ga je okruživalo. Ljutio se na igračke, bacao pribor za jelo, tukao majku ili oca dok bi ga nosili, plakao ili vrištao bez razloga. On je prvi prohodao i odmah rušio stvari oko sebe, bježao u dvorište i svaki dan tukao Ivana koji je još nesigurno stajao na nogama. 

Blizanci su bili vrlo slični tako da su ih roditelji teško razlikovati kada bi spavali. No u svim drugim prilikama bilo je jasno tko je Živan, a tko Ivan. Kada je jednom baka na odlasku mahnula u pravcu Živana i slučajno ga oslovila kao Ivana - ovaj se ukipio, okrenuo, sjeo na pod i počeo se igrati s prvom igračkom na dohvat ruke. Roditelji su se pogledali: Živan je u tom trenutku uzeo biti Ivan.

Kako je Živan zadavao sve veću brigu svima u kući, stavili su ga u ogradicu ispred velikog zrcala u dnevnom boravku i on je počeo gledati sebe sama kako maše rukama, baca igračke i pravi grimase. 

Jednom su ga našli kako zadivljeno gleda sebe u zrcalu i govori “Ivaaan, Iiiiivan!” 

Majka ga je upitala: ”Što si rekao?” a on je glasno odgovorio: ”To sam JA, Ivan!”. Majka je dovela Ivana i stavila ga pred zrcalo. Živan je legnuo u ogradicu, a u zrcalu je ostao Ivan. “Tko je to?” pitala je majka Živana pokazujući mu sliku u zrcalu. Ivan je odgovorio: ”To nisam ja!” Majka je podigla Ivanove obje ruke i Ivan je gledao nju i sebe u zrcalu i ponovio: ”To nisam ja, to je samo moje tijelo, a vidim i mamino tijelo.” Od tog dana majka nije dala Ivanu da ulazi u dnevni boravak, odnosno da stane pred zrcalo, dok je Živana - kad god je bio vrlo nemiran - prebacivala u ogradicu otkuda je mogao promatrati sebe u zrcalu. Malo pomalo bi gledajući sebe postajao sve tiši i mirniji i nije više pravio grimase.

Jednog dana kad su htjeli kao cijela obitelj otići u šoping, skoro da su zaboravili Živana u sobi pred zrcalom. Majka i otac - već kod izlaznih vratiju -  gotovo da su u isti glas viknuli “Živane, dooođi!” 

Ali Živana nije bilo, nije bio ni pred zrcalom, ni u WC-u, ni na dvorištu, ni iza kuće. Vratili su se ponovo u dnevni boravak, tražili ispod sofe, u ormaru, a onda je majka izbliza pogledala zrcalo i rekla: “Izgleda kao da je napuklo.” i prstom je pokazala skoro nevidljivu dijagonalnu liniju od donjeg lijevog kuta prema gornjem desnom, te od tog kuta horizontalnu prema gornjem lijevom. Otac  je u tim linijama pročitao slovo Ž. 

Živan je uskočio u zrcalo i više se nije vratio. 

Stadij zrcala

Prema Lacanu, stadij zrcala označava prvu pojavu ega, funkciju koja nije ništa drugo doli oblik samootuđivanja. Djetetov materijalizirani odraz u zrcalu postaje prototip svih daljnjih narcisoidnih identifikacija koje čine ego. ”Ego o kojem govorimo apsolutno je nemoguće razlikovati od imaginarnih fascinacija koje ga sačinjavaju od glave do pete.” Ova “rigidna struktura”, na prvi pogled intimna, a nama opet izvanjska poput oklopa, iluzija je jedinstva i stabilnosti, te kao takva služi prikrivanju istine da je subjekt više ne-biće nego biće. Imaginarno je, ukratko, vrsta ideologije.

Ideologija je za Althussera oblik imaginarnog, krivog raspoznavanja prilikom kojeg su subjekt i objekt, ili sebstvo i svijet, skrojeni po mjeri jedno za drugo. Umjesto da osjećamo njegovu ravnodušnost spram vlastitih ciljeva, svijet nam se čini poznat, poslušno se prilagođava našim željama i povija sukladno našim pokretima, ponizno poput odraza u zrcalu….No i sebstvo i socijalna stvarnost su u trenu krivo percipirani. Teoretski gledano, ljudski je subjekt pretežno necentrirani entitet, baš kao i zbunjeno dijete pred zrcalom, obična funkcija ove ili one socijalne strukture. No, budući da bi tako razbarušene kreature bile nesposobne za ikakvo svrsishodno djelovanje, nastupa imaginarno područje ideologije…..

Nazivati subjekt ideologije “imaginarnim” isto je kao i tvrditi da on, poput djeteta prije Lacanova zrcala, svijet osjeća kao dio svoje unutarnje materije, da je na njemu utemeljen, spontano mu predan, povezan s njime unutarnjom vezom. Ideologija je u tom pogledu prilično glupava vrsta antropocentrizma.

Svi smo mi rođeni u moralnoj gluposti”, piše George Eliot u svom romanu Middlemarch, “uzimajući svijet kao vime da bismo nahranili naše vrhovno sebstvo.” ….nedajbože da kao razvijeniji subjekti shvatimo da nam svijet ne duguje život te da je prema nama ravnodušan poput vremena. Uhvaćen u tu ugodnu zabludu, subjekt može odahnuti, jer društvo  polaže posebno pravo na njega, izdvaja ga kao jedinstvenog i dragocjenog, te mu se obraća, takoreći, poimence. Izdvajajući nas iz gužve bezličnih žitelja koji nas okružuju, super-subjekt ideologije njeguje u nama laskavu nadu da stvarnost bez nas ne može protjecati, te bi bila neutješna da nas vidi kako prestajemo postojati ……To što onda mnogi od nas fantaziraju da će našim prestankom postojanja i sve ostalo iznenada nestati.

________________

MIX 4

Peta žrtva selfieja 

Na web stranici jutarnji.hr 11. srpnja 2016. objavljen je u 7 ujutro članak Maria Pušića i Borisa Orešića pod naslovom “Peta žrtva selfieja na Plitvicama” s podnaslovom Šefovi Parka donijeli drastičnu mjeru - zabranjuju japanke. Turist iz Kanade je zbog fotografije pao sa 70 m visoke stijene i završio s teškim ozljedama u bolnici u Zadru. No, nije jedini. Usprkos svim znakovima zabrane posjetitelji u želji da naprave dobru fotografiju izlaze van rute šetnica i - taman kad na rubu provalije prema vodopadu nekako naciljaju vlastita lica u iPhoneu - padaju uz krik u ambis. Dvadesetogodišnji Kanađanin imao je sreću što ga je grmlje i drveće izraslo iz stijene donekle zaustavilo u padu, ali tjedan dana ranije ovdje je malo dalje smrtno stradala Slovakinja srednjih godina, pa tri djevojke iz Južne Koreje koje su lunjale i pale u vrtaču duboku 30 m - ali ih je spasila Gorska služba spašavanja. Kako ima sve više turista, kažu u Upravi Parka Plitvice, tako se i broj nesreća povećava. No razlozi su prema njima u neadekvatnoj obući i nepoštivanju upozorenja, a ne možda u tehnici snimanja selfieja - gdje se posjetitelji vide pri snimanju kao u zrcalu, ali stvarnost se ne vidi. Autori članka kažu da “neopreznost” nije prava riječ kojom bi se opisale te nesreće. Slažemo se s njima i možda bi kao adekvatniji termin ili dijagnozu predložili - turistički stadij selfija.

Stadij zrcala i stadij selfieja

Lacanov tekst o stadiju zrcala doživio je već bezbroj interpretacija i čini se da je već postao mit. Granice između stvarnosti i umišljaja, tvrdi Lacan, nejasne su u toj ranoj fazi: ego, naš prozor prema takozvanom stvarnom svijetu, u stvari je fikcija; dijete se pred zrcalom prema vlastitoj slici odnosi kao da je stvarna premda zna da je iluzorna. Dijete koje razdragano oponaša vlastite pokrete pred zrcalom ujedno je pantomimičar, mali mađioničar koji može promijeniti stvarnost jednostavnim podizanjem ruke, glumac koji igra pred zahvalnom publikom - sobom kao gledateljem. Izvođenje pred zrcalom podrazumijeva beskonačni regres: djetetova nastojanja izazovu, recimo, njegov smješak koji za uzvrat vodi još jednom znaku oduševljenja iz odraza, a ovaj onda izazove krik veselja, i tako dalje.

Važnost Lacanove lekcije leži u načinu na koji ilustrira imaginarno - koja kod njega ne znači nešto fantastično i nerealno, nego “odnositi se na sliku” - dijete koje se igra pred zrcalom vidi sebe, ali ono još nema jasno organiziranog ega ili centra svijesti da bi slika bila ono drugotno, objekt, ne zna za ono unutra i ono vani. Moja nutrina je na neki način “vani”, a štogod da je vani intimno je dio moje nutrine (fekalije, prsti, majčino mlijeko…) “Imaginarno jest područje u kojem nam stvari vraćaju nas same, to je znanje brzo i pouzdano poput osjećaja. U ovoj se igri projekcija i refleksija čini -  da stvari ulaze i izlaze jedne iz drugih bez ikakvog posredovanja….”

Tada u domeni imaginarnog nije jasno jesam li ja zaista ja ili drugi, unutar ili izvan sebe samog, iza ili ispred zrcala - i mogu li u tom ne-stajanju posve lagano pasti u ambis.

________________

MIX 5 

Protok sati

"Danas je već općeprihvaćena spoznaja da je Fernando Pessoa - ključna ličnost portugalske moderne književnosti - svjetski pjesnik, jedan od najvećih u ovom stoljeću",

piše priređivač i prevoditelj Mirko Tomasović u uvodnoj napomeni u knjižicu Dvije poeme Alvara de Campos Fernanda Pessoe (Logos, Split, 1982.). Drugi priređivači predstavljali su ga s još većim entuzijazmom: govorili su da će doći dan kada će se učiti portugalski jezik da bi se moglo čitati Pessou. Ono pak što je većina ljubitelja poezije smatrala genijalnim ali i bizarnim je Pessoina "učetverenost" - stvorio je u sebi četiri različite osobnosti, međusobno odvojene, što nisu bili njegovi pseudonimi, nego kako ih sam naziva - heteronimi. Svi oni pišu poeziju, ali stihove koje pripisuje njima dolaze otuda što su to posve različite osobe od njega samoga, "koji ta čuvstva i stanja ne može imati". Izvadak - krhotina iz Dvije poeme je ovdje:

Nosim u svom srcu,

kao u nekom kovčegu što se ne može zatvoriti od punine,

sva mjesta gdje sam bivao,

sve luke u koje sam pristao,

sve krajolike viđene kroz prozore ili brodska okna,

ili sa spojnih mostova, snatreći,

i sve to, toga toliko, premalo je za ono što žudim.

……………

U stanovitim dnevnim časovima prisjećam se svega toga i grozim se, 

mislim što će mi ostati od tog života u ulomcima, od tog procvata,

te ceste zavojite, tog automobila pokraj puta, tog upozorenja,

tog mirna vira protuslovnih oćuta, 

te transfuzije, te nebitnosti, te šarene sukladnosti,

te zlovolje na dnu svih pehara, 

te tjeskobe na dnu svih užitaka,

te unaprijedne zasićenosti za ručicom svih zdjela,

te dosadne igre kartama između Rta Dobre Nade i Kanarskog otočja.

Ne znam je li mi života malo ili puno?

Ne znam da li ćutim previše  ili premalo,

ne znam da li mi nedostaje duhovna savjesnost, uporište u razboru,

krvno srodstvo s tajnom stvari, potres u svim dodirima,

krvi pod udarima, drhtaj od buke,

ili postoji neko drugo objašnjenje za to, pogodnije i sretnije.

……………

Učini me čovječnim, o noći, učini me bratskim i revnim. 

Samo se na čovjekoljuban način može živjeti.

Samo ljubeći ljude, čine, običnost poslova.

Samo tako - jao meni! - samo se tako može živjeti.

Samo tako, o noći, a ja nigda neću moći takav biti!  

25. svibnja 1916. …………… ..........

Krvno srodstvo s tajnom stvari

‍

‍

‍

‍

‍

‍

‍

‍

‍