Životinje kao prijatelji
Dugo sam se rugala svojim prijateljima/cama pa i nepoznatim ljudima koji su kupovali pse i mačke, ribice i papagaje i ostale životinje da im borave u domu kao ljubimci, i to zato jer su se izgubili u odnosima s ljudima. Imala sam posebna tumačenja za one koji su naručivali s druge strane globusa pasmine s pedigreom, kao i onima koji su “spašavali” psine bez pedigrea, obične mješance i dvorištarce - jer su ih uveli u svoju kuću kao ravnopravne ili privilegirane članove obitelji, stalno o njima pričali kao da su zaostali u razvoju (ne životinje, nego oni) i trošili na njih novac i vrijeme - kao da su im to nabolji prijatelji. Onda se to desilo i meni i Karmen koje smo ionako imale svima čudnu/neshvatljivu obitelj - invalidsku zajednicu koja se živjela kao obično prijateljsko bezidentitetsko zajedništvo. Prvo su nam ljudi iz grada potajno ostavljali male mačiće u dvorištu, od kojih je uvijek poneki ostao s nama nakon što smo ostale zbrinuli. Onda nam je netko ubacio u dvorište mladog psa, teško ranjenog i - on je ostao nakon izliječenja s imenom El Paso sve dok se nije druge godine zaljubio u kuju s pedigreom te stajao pred njenom kućom danima bez hrane. Stalno smo dolazili po njega dok ga jednog dana više nismo tu našli. Nestao je.
Uskoro nam se u dvorištu našla mlada kujica mješanka koju je jedan susjed doveo iz grada - makar je imao svog psa rotvajlera. Kujica nije htjela ući u njegovu kuću nego je spavala ispod bora na rubu te parcele. Gospodin ju je hranio i svaki je dan išao u šetnju s njom i rotvajlerom, a ona bi nam se često umiljavala i zadržavala u dvorištu. Svi su je na Kraljevcu poznavali kao uličnog psa koji pravi red i miri nepoznate s poznatim psima koji su bili sve brojniji kako su i nove kuće tu izrastale. Gospodin s rotvajlerom mi je jednog dana donio njenu knjižicu i nagovorio nas da je uzmemo za svog psa. Zovemo je Maza i sad ima već 18 godina.
Nijedna životinja koja je bila kod nas nije bila kupljena ni naručena, sve su došle ili same ili kad ih se netko htio riješiti, tako od papagaja (koji od nekuda pobjegao i nama ušao kroz prozor) do zadnjeg mačka, sivobijelog, koji je uporno i bez straha počeo dolaziti staroj Mazi u dvorište i jesti njenu hranu. Oskar. Maza nije bila proždrljiva, dapače - vrlo suzdržljiva i dostojanstvena, od hrane do svih navika, a premda je imala potpunu slobodu sama izaći iz dvorišta u šumu, u voćnjak, na cestu i u kuću - tražila je kao svi psi na Kraljevcu da je se vodi u šetnju. Nikada je nismo vezali niti vodili na lajni (premda smo je imali u džepu), jer je ona bez ikakve dresure hodala uz nogu, a mi bi zastali kad je ona htjela pomirisati grm ili iskopati si jamu za kost. Nije podnosila mačke, natjeravala ih je na drvo i bila prvorazredni sprinter kad bi ugledala koju u daljini.
