Zašto neću glasati za Tomaševića

Pitaju me ljudi.

U tzv. civilnom sektoru sam od 1991. godine. Zajedno s Majom Uzelac, suosnivačica sam nekoliko NGO.a (oni se danas kod nas nazivaju udrugama) u području mirovnog rada i obrazovanja. Pored svega neizmjerno hrabrog i požrtvovnog što su ljudi tih organizacija napravili u ratno i poratno vrijeme kako bi ublažili posljedice sulude politike, te su organizacije, silom prilika, ujedno bile i alternativna burza rada za mnoge. 

Maja i ja smo se već tada zalagale za to da takve organizacije ne zapošljavaju veći broj ljudi, nego samo onaj nužan za administrativne poslove. Vidjele smo opasnost u tome da najveći dio sredstava počinje odlaziti na tzv. hladni pogon i plaće, čime se oslabljuju kapaciteti i resursi za temeljno djelovanje zbog kojeg te organizacije uopće i postoje. Mi same nikada nismo bile zaposlene niti u jednoj udruzi, niti je naš Mali korak imao troškove hladnog pogona. Sva su sredstva bila usmjerena na neposredne aktivnosti s ljudima. Dobivale smo honorare samo za točno određen i odrađen posao. 

U međuvremenu, mnoge su se te organizacije pretvorile u prava mala poduzeća u koja se slijevaju milijunska sredstva, od kojih najveći dio ide za plaće i troškove ureda. Pritom su neki pojedinci osnivali i svoja poduzeća za savjetničke poslove i dobivali najviše uplata upravo od tih istih organizacija kojih su bili, ili još uvijek jesu članovi. Uz to, u tim su se organizacijama ustalile i prakse koje su potpuno suprotne razlogu njihova osnivanja, kao što je - otpuštanje ljudi zbog sukoba oko nekog projekta ili zato jer drugačije misle (a ne zato što loše ili pogrešno obavljaju svoj posao). Te organizacije nisu bile u stanju niti htjele raditi na vlastitim unutarnjim sukobima istim onim metodama i postupcima koje su u ime mirovnih vrijednosti neprestano nudile građanima. Počeo se razvijati klijentelizam u kojem su sljedbenici dobivali poslove na projektima, a ne neovisni stručni ljudi. To su ujedno i razlozi zbog kojih sam u zadnje dvije godine izašla iz svih tih organizacija.

Jezgro Tomaševićeva tima čine ljudi koji su upravo tako - za svoje privatne firme za pozamašne iznose dobivali savjetničke i analitičke poslove od udruga kojih su članovi, ili su to netom prije toga bili. Pored toga, Tomaševićeva kampanja financira se iz istih izvora iz kojeg se financiraju i organizacije kojih je on osnivač ili je od njih dobivao honorare (Institut za političku ekologiju, Ured za istraživanje i međunarodne projekte, Solidarna…) - sredstvima Heinrich-Böll-Stiftung.a i Open Society Fund.a. 

I ne, nije mi to rekao neki desničarski portal, niti o tome tračam s ljudima. Sve to znam jer sam dugo bila unutra, vidjela sam mnoge financijske izvještaje koji to dokazuju i kojima još uvijek imam pristup. I jako dobro poznam ljude o kojima ovdje govorim.

Meni, a i zakonima Republike Hrvatske, naprosto nije u redu da se sredstva namijenjena razvoju civilnog društva koriste za neposredne političke aktivnosti ili za privatno poduzeće. Odnosno, da istim ljudima iste fondacije financiraju rad i njihovih udruga i njihovih političkih stranaka istovremeno. Jer, onda nam tzv. organizacije civilnog društva (čiji je temeljni smisao u tome da otvaraju teme koje politika ne vidi ili ne želi vidjeti) - naprosto i ne trebaju. I to mi je gore licemjerje i gora korupcija nego ona bilo kojeg HDZ.a. 

Eto, zato neću glasati za Tomaševića.

***

[uređeno 8.10.2021.:]

Sada kada je Možemo na vlasti, uz sve ostalo, ono ima problem i s dvije stvari.

Prvo, upravljati sustavom ne može se po horizontali - ne može umjesto gradonačelnika odluke donositi njegov kolektiv. I to zato jer i kod ljevice vrijede neumoljiva pravila svakoga sustava (valja nam čitati tekstove Gregory Batesona): sustavi, a pogotovo oni u krizi - dobro funkcioniraju samo ako njima upravlja jedna jedina središnja točka.

Drugo, kada je o (gradskoj i bilo kojoj drugoj) upravi riječ (a tu nam valja čitati Maxa Webera i Pierre Bourdieua) - s ljudima iz uprave se ne rade čistke, čak niti sa šefovima. Dobra uprava funkcionira po formalnom načelu uhodanih praksi i kompetencija među upravnim činovnicima (bez obzira koje su oni osobno političke orijentacije), a na novoj vlasti je samo odgovornost da odredi nove/drugačije sadržaje i prioritete.

‍