Wabi-sabi

Još uvijek sam okrenuta idealiziranju svijeta i života. To mi je ostalo od studija filozofije. Ideali se u filozofiji odnose na estetiku, etiku i metafiziku. Njima se pokušava opisati najviši standard ili uzor, savršenstvo ili potpunost. To postoji samo u svijetu pojmova, u teorijama, u mišljenju i vjerovanju - tu su definicije ideala (od grčkog idea) - ideje koje se odnose na ono neopipljivo, vječno, božansko. Imamo, recimo, ideju savršenstva, sreće, ljepote, vremena, slobode, pravde - no, to su nedostižni ideali i ako ih postavimo sebi kao cilj, kao kriterij praktičnog djelovanja - smalaksat ćemo prije ili kasnije i u najboljem slučaju ostati iza stakla kupaonice kao lijepa, žuta, osušena (i isprebijana) spužva, prividno meka i umilna, ali vječno žedna. 

Najgore što si možemo učiniti je da se “zatelebamo” u savršenstvo. Onda imamo u sebi najjačeg i najupornijeg unutarnjeg kritičara koji uporno razvija najneproduktivniji prezir prema sebi samom, a ovaj se pretvara u nezadovoljstvo, očajanje, bijes i - konačno - u strah. A je li je svijet kao stvarnost takav? Prije bismo ga odredili kao dvoličan,  kao, u jeziku znanosti ili filozofije - binaran. Imamo i po Kantu to savršenstvo - zvjezdano nebo iznad nas, a unutar nas moralni zakon. Ali kakav je naš svijet i život? 

Što je život? “Mahnitanje…. puste sanje, prazna sjena što nas ovi, a sav život - to su samo snovi”, koliko se sjećam Calderona della Barce. Mi stalno sanjarimo. Neki dječak prebire po gitari, slušamo ga, on je ušao u svoje srce i ta se energija širi. Morate ući u svoj san. Dječak ga živi. Ide prema nevidljivim carstvima, kreira uzvišene tonove. A onda su mi u školi govorili o homeostazi, o životu kao o stalnoj mjeni, stalnom gubljenju i ponovnom zadobivanju ravnoteže. Srećom, život nije binaran, postoji raspon. Pitala sam Karmen je li i ona doživjela u trenutku intuicije izvjesnost transcendencije, boga, sveprisutnost onoga što ne znamo imenovati jer nije odredivo ni vremenom ni prostorom. Ne sjeća se, rekla je, mnogo joj je bliže analiza, razmišljanje - intuicija joj je doživljaj koji ode bez refleksije ili svijesti o njemu. Evo - ako analizira pitanje gdje je Bog - to je metafizička i logička progreška, Boga se ne može locirati, samo to pitanje je nemoguće.

Ja mislim da smo čovjeka pretjerano vezali uz racionalnost, ono razumsko. Descartes je za tu apoteozu naročito zaslužan. Kako mu se činilo evidentnim “Ja mislim, dakle postojim/jesam”, res cogitans se odvaja od res extensa, njezine su oznake suprotne materiji. Taj jaz, međutim, ništa ne govori o polju transcendencije. Nije dobar izraz jaz, nego skok. Vraćamo se pitanju kako dolazi do tog skoka. U  kakvom su odnosu kognicija i intuicija. Čini se da što više težimo razumskom, to smo dalje od intuicije. Racionalnost kao da guši, sputava intuiciju. Na Istoku - u tradiciji zena ima jedna lijepa priča koja ilustrira kakav je taj put do transcendentnog. 

Učenik dolazi majstoru Zena s pitanjem: 

- Recite mi Učitelju što je potrebno da dođem do Prosvjetljenja? Što trebam raditi?

- Cijepaj drva, nosi vodu! odgovara Učitelj.

Nakon nekoliko godina učenja Učenik ponovo dolazi Učitelju.

- Ja sam, Učitelju, stigao do Prosvjetljenja. Što sad - kad sam prosvjetljen, trebam raditi?

- Cijepaj drva, nosi vodu! - mirno odgovara Učitelj.

U Japanu upotrebljavaju izraz wabi-sabi. Wabi-sabi tvrdi da se ljepota predmeta nalazi u njegovom nesavršenstvu. To je u izravnom suprotstavljanju zapadnjačkom gledištu koje savršenstvo često poistovjećuje s ljepotom. Wabi-sabi slavi prolaznost, individualnost i manjkavu prirodu stvari. Te osobine čine predmet jedinstvenim, izvornim i lijepim. Čvorovi u drvetu, linije prijeloma na kamenu, miješanje boja na listu, mrlje od tinte na papiru - to je baš ljepota. To ima vezu s budističkim shvaćanjem mudrosti - ona dolazi od pomirenja sa svojom nesavršenom prirodom. 

Još je jedna razlika između istočnjačkog i zapadnjačkog shvaćanja mudrosti, istine, ljepote, slobode, pravde i većine vrijednosnih kategorija i puta do njih. Istočna filozofija smatra da taj put ide kroz svladavanje nekih umijeća, prije svega kroz svladavanje samodiscipline. Taj put je put k sebi samom/oj, razvoj vlastitog integriteta. To je puno više od onoga što se događa ili se dogodilo s našim tijelom, koliko novaca imam ili koliko djece. Kad ogolimo sve svoje uloge u životu, mi smo ono što ostane. To je veliki potencijal za dobrotu,veći nego ga možemo zamisliti. Imamo dar davanja, a da ne tražimo ništa zauzvrat, pogotovo ne nagradu, nego eventualno su-bivstvovanje/prijateljstvo, imamo potencijal da slušamo, a da ne osuđujemo, potencijal da bezuvjetno volimo. Ako pokušamo, sada možemo bolje doprijeti do drugih, a i privesti kraju svoje “nedovršene” poslove. Prihvaćamo svoju nesavršenost koja uključuje i tamnu stranu bića (koju smo nekada sakrivali). Ponekad mislimo da nas privlači samo dobro, ali nas zapravo privlači autentično. Meni se sviđaju ljudi koji su stvarniji od onih koji kriju svoju pravu osobnost ispod “slojeva umjetne dobrote” , kako kaže Elisabeth Kuebler-Ross.

Imam na umu malu vježbu za razgovor sa samima sobom:

- Odaberite što želite prikazati ili sakriti danas pri susretu sa sebi najbližom osobom!