Virtualna priča

Ema je došla na tu izložbu s Vidom koja, čini se, nije imala previše zanimanja za platna u ovoj dvorani. Ema je ostala  pored slike koja je bila negdje u visini njenog torza i glave, neobično nisko i skoro da se nije zapažala jer je iznad nje bilo smješteno mnogo veće platno s prizorom ratišta i požara koji je zahvatio obližnje kuće, sve puno jarkih boja i crnila tenkova s ljudima koji su bježali na sve strane.

Zastala je i pogledala ravno pred sebe i vidjela donju sliku, prizor nekog rastanka (?) ili možda sukoba (?), ljubomore (?): na lijevoj se strani nalazio lik mladića gospodskog držanja i ozbiljnog pogleda nasuprot liku elegantne žene s desne strane, tužnog (malo nagnutog) iskošenog položaja. U ruci je držala nešto bijelo i nije se moglo razaznati je li to pismo (list papira?) ili bijeli rupčić (papirni ili svileni?). Iza njezinog lika je  blistao veliki klavir, a u sredini (dubini) slike vidjela su se otvorena dvokrilna vrata, neki zastori…  Ema se zagledala u rupčić koji je držala dama i ostala tako stajati, s nekim neodređenim pitanjem u glavi. 

Odjednom je osjetila kako joj jedna potpetica tone u duboki tepih, morala se zbog nesigurnosti malo osloniti o klavir i tada je čula svoj glas koji je rekao: ”Ne brinite, neću zaplakati ako odmah nestanete.” U ruci je držala papir - obavijest o smrti svog oca koji je već dvije godine boravio u Indiji. Nakon sukoba s kćeri zatražio je premještaj i korporacija ga je poslala u Bangalore gdje je već cvala proizvodnja outsourcing softvera.  

Ema je bila neobično privržena ocu, dobro su se slagali nakon majčine smrti. Imala je potpunu slobodu u donošenju odluka u vezi sa svojim životom i nikad nije od oca doživjela suprotstavljanje. No, kada ga je s dvadeset pet godina obavijestila da će dovesti svog dečka da živi s njima u ladanjskoj kući, otac se naglo usprotivio. Leo, njezin dečko, također se neugodno iznenadio. Ladanjska kuća bila je gotovo dvorac, cijelo jedno krilo bilo je prazno. Njih su dvojica od samoga početka imali suzdržano, ali očigledno uzajamno poštovanje. 

Što je to onda nagnalo oca, da promijeni ponašanje? Neko je vrijeme Ema bila zbunjena i zamišljena. Hodala je vrtom i vrtjela u glavi različite opcije: ljubomora, taština, strah od usamljenosti, povrijeđenost, osjećaj isključenosti...? Nije našla odgovor i bila je sigurna da će otac uskoro promijeniti odluku, da je to bilo samo privremeno iznuđivanje kojim nju iskušava. Bio je  naviknut na njenu pažnju. Zapravo, bilo je to i više od pažnje. Ema je oca voljela i divila mu se. Gotovo da je bila zaljubljena u njega i dugo je vjerovala da joj nitko drugi ne treba. A onda je istovremeno našla i prijateljicu i Lea - koji ju je privukao svojom vedrinom, smislom za humor i razumijevanjem, a potom je osjetila i njegovu strast i postala  pomalo ovisnom o njegovim nježnostima. Pitala se je li to ta dugo očekivana veza za koju se bojala da je uopće neće biti jer je imala živi idol, svog oca (?!). Prestala je o tome misliti. U nutrini joj je ostao samo osjećaj nečeg neriješenog, neke tenzije -  i pustila je da vrijeme radi svoje. 

Otac se, nakon odlaska u Indiju, prvi tjedan javljao nekoliko puta i ona je očekivala da će se vratiti. Nije mu rekla ništa definitivno u vezi s Leom, a onda - kako joj je dojadilo živjeti samoj - nakon tri tjedna od očevog odlaska pozvala je u kuću Lea, a nakon nekog vremena i Hanu, svoju prijateljicu koja se vratila iz Njemačke gdje je radila kao programer sigurnosnog softvera. Povremeno bi u kući prespavala i djevojka koja im  je odavno pomagala u održavanju kuće i vrta.  

S ocem su odnosi bili zategnuti, sve slabiji. Ema  ga je obavijestila o svom naumu da poziva u kuću i svoju prijateljicu, no nije bilo jasno pita li ga za dopuštenje ili mišljenje - ili mu daje na znanje što je odlučila. Sve je bilo neodređeno i neizvjesno, razgovarali bi rijetko, Skypeom ili mailom. Ema se nekako nadala da će je otac pozvati da ga posjeti. On to nije činio i ona se počela na njega ljutiti. 

Vrijeme je brzo prolazilo. Svatko od ovih troje glavnih likova živio je u jednom dijelu kuće, imao vlastitu spavaonicu i radnu sobu, a najčešće bi se nalazili za ručkom ili večerom. Dogovarali su se i o zajedničkim izlascima, posjetama prijateljima, koncertima, kazalištu. Složili su se da im djevojka (Nina) kuha i bude stalna domaćica.  Svo troje radili su od kuće i često bili pod stresom koji je proizvodila vrsta posla koju su odabrali. Hana je radila za Google i imala sjajnu plaću, a mogla je živjeti gdje je htjela. Sada je nakon centra Zagreba odabrala okolicu u kojoj je živjela Ema, a ladanjska kuća joj se svidjela, kao i društvo Lea i Eme. U kući je bila jedna soba koju ni Nina nije otvarala kada bi imala veliko čišćenje. Ema ju je samo jednom otvorila, odnosno u nju se zatvorila kada je dobila vijest o očevoj smrti. Ta je soba bila očeva soba. I bila je zaključana.

Ema je naizgled brzo preboljela očevu smrt. Imala je posao stalnog web dizajnera uz glavnog webmajstora u Manning Publications - izdavaču koji se specijalizirao u objavljivanju novorazvijenih sadržaja o kompjutorskom softveru. Zadnju godinu Manning je razvio online platforme za digitalno distribuiranje sadržaja specijaliziranih stručnih knjiga, zapravo različitih priručnika posvećenih razvoju računalne tehnologije. To je bila i makro i mikro-trgovina, mogli ste kupiti dijelove sadržaja neke knjige sve do pojedinog paragrafa. Ema je imala stalnu žurbu s dizajniranjem najjednostavnijih par pop-upa koji bi korisnicima iskomunicirali neke hitne poruke, na primjer: “Sačekajte trenutak dok preuzmemo vaš račun.”, sve do najsloženijih  web aplikacija koje su imale raznorazne funkcije.

Leo je radio u timu s još nekoliko programera na novim aplikacijama. Svakog četvrtka imao je sastanak s timom i nije ga bilo natrag do sitnih sati.

Tog dana dogovorili su zajednički ručak pod lipom u dvorištu. Ema je rekla da je tog dana rođen Miroslav Krleža kojeg  je nekad davno čitala i da će ujedno proslaviti Krležin rođendan. Kada je Hana izašla iz radne sobe, Ema je već sjedila vani u dvorištu za stolom, a Leo je punio čaše vodom. Tek što je sjela, Ema joj je dobacila pitanje.

- Što se zbiva u tvom polju, opet ti nešto ne da mira?

- Ma još uvijek se bavim malware slučajevima kod nekoliko velikih kompanija čije su računalne mreže postale žrtve napada. Sva su im računala postali taoci tog zloćudnog softvera - koji podatke na računalu čine nedostupnim dok ne plate otkupninu od 300 dolara u protuvrijednosti bitcoina. To im izgleda još uvijek jeftinije nego da meni plate honorar za otkrivanje tih hakera. A ovi sjajno žive i nitko ih još nije otkrio.

Sad su svi bili za stolom i počeli su čavrljati. Živjeli su kao u doba Čehova, a bilo je 21. stoljeće. Obično su temu razgovora načimali Ema ili Leo: ona bi postavljala pitanja, a on odgovarao.

- Dobro, a kako ti vidiš kako nastaje promjena u zatvorenim sustavima? - pita Ema.

- Sigurno ima više načina, a vjerujem da postoje i obrasci. Recimo da je vrlo logično da je način da se riješi neki problem unutar sustava (a koji izaziva nelagodu ili bol) - uvođenje  njegove suprotnosti u tu situaciju.

- Daj mi primjer.

- Pothlađeni skijaš koji je dugo u lavini treba utopljivanje. No mnogo je složenija situacija ona u kojoj je neka osoba u depresiji. Prijatelj koji želi razvedriti tu osobu ništa ne postiže, osoba sve dublje tone, osjeća sve veću srdžbu, nervozu i nezahvalnost prema onima koji joj žele pomoći.

- Da, to je kao i s osobom koja ne može zaspati,  pa to pokušava snagom volje, a spavanje je pojava koja se može dogoditi samo spontano - govori Ema.

- Da, znam kako je tebi užasno - upada Leo - što ja gotovo uvijek ostavljam stvari nakon što ih upotrijebim - negdje usput. I zato mi govoriš ‘Rekla sam ti da stvari uvijek vratiš na njihovo mjesto.’ A kako ću ja to učiniti kad naprosto zaboravim koje je to mjesto, ja ih spontano ostavim negdje usput gdje sam radio ili hodao. Da ih stavim na ”njihovo” mjesto morao bih njih imati u fokusu, znati sva ta određena mjesta, a ja to mogu i kasnije, no ti me prekidaš i tu nastaje novi problem, ja sam neuredan i zločest, opet sam ostavio škare na polici... Tako se problemi pojave kao rezultat pogrešnih pokušaja promjene mog ponašanja. To je apsurdna situacija. I što se tu onda može učiniti?

Ema se nasmijala i kao predavač u dvorani punoj slušatelja, umjesto da pojača glas, ona ga je stišala te.. odglumila dramatizaciju: 

- Za promjenu te apsurdne situacije bar jedno od nas dvoje treba učiniti nešto nerazumno, naime ne ponavljati isti prigovor ‘Opet si zaboravio....’ nego ako nismo s onom metodom u stanju prouzročiti željenu promjenu - onda sama struktura sistema mora doživjeti promjenu, jer ovo postaje igra bez kraja.

- Da, mi igramo igru. I to igramo da NE igramo igru. Ako pokažem da vidim da igramo igru, prekršit ću pravila i bit ću kažnjen. Moram igrati igru da ne vidim da igram igru.

- Ah, dosta  je bilo ovog nadmudrivanja - uzviknula je Hana - Recite mi sada vas dvoje zašto je jedna soba u kući zaključana i u nju je zabranjeno ući, kako je naredio tvoj otac, Ema. Njega - žao mi je kazati - više nema, ali ti Ema još uvijek održavaš taj paradoks i ne daš da se ta prostorija otključa.

Ema se uozbiljila, ukočila i prestala jesti. Ništa nije rekla, samo se odsutno zagledala u jednu točku pred sobom. Hana je nastavila:

- Zašto je to tajna soba? Zašto zabrana? Ja možda nemam pravo kad kažem da me to vrijeđa, ta besmislena zabrana, ali.....

Leo ju je prekinuo i vrlo glasno rekao:

- Prestani, Hana! Što ti to ne da mira? Koje ti pravo imaš da budeš uvrijeđena?!  Znatiželja? To iz tebe viri mala neotesana Trešnjevčanka, to tvoje omalovažavanje...

Ema je uskočila: 

- Razgovarajmo, molim vas, bez tog ‘zašto’! Koliko mi je poznato, Wittgenstein je prvi razmišljao o praktičnim posljedicama paradoksa, posljedicama koje one imaju za ljudsko ponašanje.

Hana se uspravila, ustala sa stolice i glasom koji je promijenio boju povikala:

- Opa, sad mijenjamo temu ???! A zašto bismo morali izostaviti ‘zašto’?

Leo se okrenuo k njoj i pomalo ironično počeo “svoje predavanje”: 

- Zato što taj ‘zašto’ znanost već dvijesto godina koristi kao dogmu, t.j. govori o principu koji se ne propituje, a određuje sve znanstvene postupke i njihove rezultate. Recimo da imamo sada i ovdje neku situaciju, na primjer olujnu pijavicu ili plimni val i uopće ne razumijemo zašto se to dešava, zašto baš nama, ali mi svejedno možemo nešto učiniti s obzirom na tu situaciju. Pitanje koje postavljamo je: što nam je činiti kako bi riješili problem, zaštitili svoj život? Znanost bi se mogla baviti problemom u okviru njegove sadašnje strukture i posljedica. No često se neka važna otkrića zbivaju ako potisnemo pitanje ‘zašto’, a polazimo od činjenica koje nas vode odgovoru. 

Ema je dodala: 

- Znaš da matematika poznaje vrlo maštovita rješenja i duboke analize, a ne postavlja pitanje ‘zašto’.

Hana je bila ljuta:

- Vaša diskusija me nervira. Kao da i ja ne znam te primjere, da je - recimo - u slučaju nekih elektroničnih naprava isplativije proučavati njihov odnos inputa i outputa, a ne pravu narav tih naprava. A vaše ponašanje se sada također mijenja bez nekog uvida u varijacije na temu, ali potpuno sam razumjela da ne želite promjenu u vezi s black box, vaše tajne sobe, zar ne?

Ema se ponovo ukočila gledajući Hanu sa strahom i tiho je izustila: 

- Htjeli  smo ti reći da rješenje tog problema, te tajne, ne leži u otvaranju sobe. To što je zatvorena je činjenica, intervencija nije dobar pristup.

Hana se predala: 

- Znači - da dođe do promjene te činjenice nije dobar put racionalna odluka, nego spontano događanje, na primjer da jednog dana dođe provalnik ili da grom udari u ta vrata...

Leo je cijelo vrijeme ručka i razgovora čeprkao ili lupkao  vilicom po tanjuru i ostacima svoje hrane. 

- Hajde da konačno završimo ručak i popijemo kavu - rekao je. Otišao je u svoju sobu po cigarillose i na povratku kroz salon susreo Emu. Ona je očito htjela prozboriti s njim nasamo par riječi.

- Gledaj, sad su se naši odnosi počeli komplicirati, mislim da je među nama iskrsnuo problem međusobnog (ne)povjerenja.

- Da, on je nastao zbog pogrešnih postupaka s onim što je bio problem našeg zajedničkog života s tvojim ocem.

- Kako to misliš? - Ema se ukočila.

- Trebali ste, ti i tvoj otac, naći potpuno pragmatično rješenje inače vašeg beznadno paradoksalnog stanja stvari.

- Kako to misliš? - ponovila je pitanje Ema.

- Trebala si mi jasno reći: ”Nikad mi nemoj potpuno vjerovati, jer sam beznadno zaljubljena u svog oca.” I soba je mogla ostati otvorena, koliko god to za mene bilo bolno.

Hana se pojavila na suprotnim vratima i upitala: 

- Hej vas dvoje, dolazite li na kavu ili ne?”

Ema je mahnula da dolaze i Hana je otišla u dvorište.

- Znači bio si u tatinoj sobi? 

Leo je gledao negdje preko nje u neku točku iznad klavira i upitao nekim više ne svojim normalnim glasom: 

- Možeš li mi oprostiti?

- Ne znam. Možeš li ti meni oprostiti?

- Ne znam. Ne mogu zaboraviti sve one serije fotografija vas dvoje, pa one tvoje fetiše u vezi s ocem koje si u sobi složila nakon što je umro. Ne mogu se boriti s nekim tko ne postoji. Umoran sam.

Leo joj se odjednom učinio jako udaljen i stran, previše ozbiljan, i znala je odgovor. Izvadila je rupčić iz džepa majčine duge starinske haljine koju je tako voljela. Bilo je jasno da se rastaju. Oslonila se o klavir...., ali nije osjetila oslonac. 

Malo se zaljuljala prema zidu. Osjetila je šušljetanje klima uređaja i odmah znala: Ah da, pa ja sam ovdje, na izložbi. 

Vida, prijateljica s kojom je došla,  vratila se iz druge dvorane i stala uz nju. Tu ispred njih, bila je ta slika dvoje elegantnih mladih ljudi ispred klavira. 

- Pogledaj - rekla je Ema - znaš li što ova žena drži u ruci?

Vida je odmahnula:

- Nemam pojma. Sigurna sam da ima rupčić u ruci i samo što nije zaplakala... to je neka melodrama.