Unutra - van

Kada sam se probudila bila sam još uvijek u kuhinji iz djetinjstva, u Medvedgradskoj ulici. Nisam bila ja, više sam bila moja teta Viktorija koja nešto pere u sudoperu, tik iza vratiju…. I kog vraga su smjestili ta vrata baš ovdje?!! Čuje se voda, trebam ići piškiti…. a ne da mi se.

A onda sam pogledala kredenc na kojem je stajao sat (u drugoj svijesti - polusvijesti - mislila sam da moram vidjeti koliko je sati, jer sam znala da idem na put - iz moje stvarnosti - u šest ujutro i da moram ustati puno ranije da stignemo na avion). Na kredencu sam pogledala na sat iz djetinjstva, nisam vidjela koliko je sati nego kako izgleda ta stara ura: krem je boje, okrugla, da - točno kao nekada… i izašla sam iz kuhinje u mrak, u prostor predvorja iz kojeg se ulazilo u sve prostorije toga stana. Osjetila sam se rasprostrtom, svuda sam bila, ali ne ja kao biće, nego ja kao cjelina prostora. Tako mi je bilo ugodno u tami, znala sam da tu ima najviše vratiju: prvo ulazna debela vrata s oknom u sredini, ako na okno prisloniš oko - vidjet ćeš cijelu figuru čovjeka koji je zazvonio, samo malo izobličenog. 

Počelo me mučiti nešto kao UNUTRA - VAN. Kada izlazim, a kada ulazim? Što mi je ovdje unutarnji prostor? Kad spavam, to je soba za spavanje, kad se kupam, to je kupaonica, ali već sama pomisao na te prostore me uznemirila. Jedino mi je kuhinja malo prisnija, s tetom Vikom koja je tu vječno, hoda od štednjaka do stola, lupa vratima kredenca, sjecka luk, dodaje šalice ili kupi nešto s poda, nikad ne sjeda, nego se osloni o zid i puši.

Ušla sam opet u centralni mračni prostor svog djetinjstva - na desnoj strani zida od ulaza su dvoja vrata za dvije velike sobe, prva ima klavir i garnituru za sjedenje, a druga je spavaća soba s velim bračnim krevetom i komodom s ogledalom. Najružniji su veliki bucmasti ormari presvučeni orahovinom. Ući u prvu sobu još je kako-tako, njezina je namjena primajuća, ali meni je upravo bilo zabranjeno pohoditi taj sveti prostor. Valjda radi klavira. Odnekud su svi u obitelji znali da čeznem za klavirom, da želim učiti svirati klavir i da skoro svake noći sanjam kako ga sviram, ne kao početnica nego kao majstor, kao Ivo Pogorelić. Uskočila sam odmah u te stare snove -  tako sam uživala u njima, gotovo uvijek sam ih mogla prizvati: zbilja sam divno svirala, pratila po notama cijele partiture, osjećala predivnu vibraciju koja je navirala skupa s mirisom drveta iz otvorenog krila klavira, usput sam se i čudila kako ja to umijem svirati, tako lagano i glasno.

Najsmješnije je to što su vrata od kupaonice također bila u tom mračnom prostoru, baš nasuprot ulaznih vratiju, pa sam često imala neugodnu predodžbu kako se čovjeku koji je ušao kroz ulazna vrata odjednom otvaraju vrata od kupaonice njemu nasuprot, a tamo u kadi leži neka gola spodoba i kupa se. Kupaonica je bila izdužena, u dnu je stajala starinska stožasta peć na drva, a uz nju kada, pa kištra s cjepanicama… 

Još su preostala dvoja vrata: ona kroz koja sam izašla malo prije, kuhinjska, a druga od WC-a. Kroz kuhinjska je dolazilo ugodno mutno svjetlo. Ona su imala mliječno staklo na gornjoj plohi pa se svjetlost iz kuhinje ipak malo probijala u taj vratima opsjednuti prostor.  

Vrata od WCa-a su imala poseban ključ-zatvarač tako da se uvijek čulo škljocanje kad bi netko ušao ili izašao iz te prostorije. Ta gotovo sramotna izbica imala je u svom krilu najmiliji romantičan gornji prostor za odlaganje stvari, a tamo je - znala sam - bio u vreći davno slomljeni instrument, citar moje mame. Rado bih se popela na školjku i došla do tog blaga, ali negdje u polusvijesti sam se bojala da će sad pred jutro (a ja nekud putujem - u stvarnosti me čeka autobus za Pleso…) svi odjednom navaliti u WC. Osluškivala sam kao nekad u djetinjstvu hoće li se oglasiti koja kvaka, ali ništa se nije događalo, svi su spavali. 

U tom sam se prostoru bez prozora gdje se nije imalo razloga zadržavati - ja uvijek izvrsno “skrivala”: sjedila sam na podu u polumraku, sanjarila i usput osluškivala hoće li netko sjesti na neku kvaku i izaći, na primjer iz kupaonice ili iz kuhinje. Pomakla bih se onda s puta sjedeći, a prolaznik me ne bi ni primijetio. Svih se odraslih osoba dobro sjećam, a najmanje Renate, svoje sestrične, bila je četiri godine starija od mene, ali u tom snu je bila dijete manje od mene - čiji oblik ne mogu prispodobiti. Uto su se začuli neki glasovi iz kuhinje. Jasno, gnjavila je svoju mamu, a moju najdražu tetu. Odlučila sam odmah zabraniti sebi da sanjam o Reni. Znala sam da sanjam i da mogu upravljati svojim snom. Što da si kvarim taj san!? Osjećala sam se tako blaženo u tom toplom prostoru da bih rado u njem zauvijek ostala.

Ali nešto sam iščekivala… spontano buđenje možda, gdje mogu polako još malo promisliti o tome što sam sanjala.

Kako sam se divno odmorila u tom snu iz djetinjstva. San je bio stvarniji, čulniji od potihog osjećaja neke nelagode u tijelu koje se istovremeno meškoljilo na pokrivaču. Opet sam doživjela isto iskustvo: JA nisam bila u sebi, u nekom posebnom tijelu, nego u svim stvarima, u teti Viki, klaviru, zidnome satu, kadi, citri, mračnome ulaznom prostoru - čisto nelokalna i bezvremena, pa ipak - istovremeno sam bila potpuno svjesna sebe kao nečeg što prianja uz JA. Kao da sam doživjela obraćenje.^[1]

‍