Teorija racionalnog izbora i teorija igara

Neke od najspektakularnijih inovacija u političkoj znanosti potječu od teoretičara racionalnog izbora. Pojam „racionalno“ ima uglavnom tehničko značenje. „Racionalno“ je prema Michaelu Laveru ciljno-racionalno djelovanje usmjereno ispunjenju određenih želja, pričem teoretičari ne donose nikakav sud o sadržaju tih želja, jer bit je u strogoj primjeni logike na precizno definirane pretpostavke. Bitna svrha tog pristupa je konstruiranje logički koherentnog potencijalnog obrazloženja pojave koja se istražuje. Tu empirijska (činjenična) vjerodostojnost nije važna, ali stanovita korist postoji, i to upravo za niz politološki zanimljvih tema. Primjerice: za suvislo tumačenje stranačkog nadmetanja, glasovanje, za formiranje vlade i nužno stvaranje koalicija u obnašanju vlasti, za kolektivno djelovanje, za međunarodne odnose, te vojnu strategiju i naoružanje. Michael Laver se za razliku od mnogih politologa zalaže da se teorija racionalnog izbora  preusmjeri od tehnike na bitna pitanja politike, a njegova je središnja tema u knjizi „Privatne želje i politika“ problem kako pomiriti poticaje za kolektivnim djelovanjem bilo koje grupe racionalnih ljudi s njihovim željama i privatnim interesima kao pojedinaca. U duhu teorije racionalnog izbora koja je jasno usmjerena na liberalno polazište - pojedinca - on razmatra središnji paradoks između kolektivnog i pojedinačnog interesa koji se krije u našim motivacijskim pretpostavkama. „Ako se skupina racionalnih ljudi ponaša tako da maksimira pojedinačnu osobnu dobrobit, onda oni stvaraju stanje koje je za svakoga od njih pojedinačno lošije no što bi bilo da su prihvatili kooperativno ponašanje.“ Drugim teoretičarima kritički raspoloženima ovaj je pristup neprihvatljiv, uz svu logiku i argumentaciju, tako da tvrde: u politici se ovim modelima može logički manipulirati da bi se dobila provokativna tumačenja i za „protučinjenične situacije“. Politika ima mogućnost istražiti bilo koje situacije i zamišljene političke budućnosti. Najviše se ti modeli rabe kao korisne tehnike za kvantitativno procjenjivanje neke akcije ili ekonomske uspješnosti neke intervencije. Recimo, intervencije u politikama (zdravstvenoj, obrazovnoj ili financijskoj) koje čini vlada - vrše se upravo kroz cost-benefit  procjenu: je li javnost spremna da plati (benefit) ili nije (cost) povećanje cijena nekih energenata ili povećanje poreza.

Vodeći igrači - kako zovu političke lidere - imaju legitimitet na temelju odlučivanja građana, na primjer, na temelju njihove odluke da izađu na izbore. Ta odluka mora imati motivaciju - „ispunjavanje građanske dužnosti“, ali za političare važna je procjena kolektivnog djelovanja građana kako bi vidjeli da li će neka planirana akcija ispasti za njih (političare) dobro ili loše. Oni žele postići za sebe najprofitabilniju opciju. Prema teoriji racionalnog izbora nema objektivnog kriterija za dobro i loše. Dobro je ono što donosi pobjedu. Racionalno je ono što je korisno da se izbori pobjeda (što znači nečija individualna pobjeda, korist/benefit koja se odnosi na pojedinačni/e subjekt/e). Ovdje nitko nema ništa protiv beskrupulozne kompeticije, premda bi suradnja bila na dobrobit svih.

Što se tiče teorije - ona ima vrlo jednostavan, osobit pristup argumentaciji: počinje se sa skupom a priori pretpostavki koje su posve različite od pojava, a onda se implikacije prvoga primijene na određenu pojavu. Možemo početi od bilo koje apriori pretpostavke za konstruiranje modela politike racionalnog izbora.

Da bismo to bolje razumjeli pozabavit ćemo se s praktičnim primjerima iz teorije igara. Teorija racionalnog izbora se može zvati i teorijom igara, ako se odnosi na matematičko modeliranje konfliktnih situacija, a ono što ona istražuje su različiti načini kako (se) ljudi „igraju“ u svojim interakcijama s drugima. Riječ je o igri na dvije razine: prva se fokusira na materijalni dobitak /gubitak, a druga - na psihološki dobitak ili gubitak(percepciju pobjednik-gubitnik). Ovdje se već nalazimo na tlu sukoba i specifičnih strategija za njegovo rješavanje.

Pravila tih igara su raznovrsna, ovisno koju strategiju izabire igrač: „zero-sum“ [nula - zbroj] - igra je najbliža „starom“ kolonijalnom konceptu sukoba - jedan dobiva ako drugi gubi. Drugi mora izgubiti, i pobjeda se slavi samo ako poraženi zna da je poražen. Svi su sportovi i kockarske igre na tom principu. Rat i politika dominacije i potčinjavanja također.

Ovdje su u prvom planu emocionalne komponente igre, a u drugom materijalni dobitak ili gubitak.

Razmotrimo koje su ovdje glavne emocije: zavist (tvoj uspjeh me umanjuje) , ogorčenost (dok ti uspijevaš, ja te prezirem),  trijumfalizam (ja sam veći/jači, jer si ti manji) - i pakost/zloba (tvoja nesreća me veseli).

Primjeri igara: "Šaka-dlan", „Obiteljski sukob“ (koje su opcije svake strane i koje konzekvence?), „Plašljivac“. „Zatvorenikova dilema“ stekla je daleko najveću popularnost. Nju su izmislili Merill Flood i Melvin Dresher 1950. godine u okviru svojih istraživanja u RAND korporaciji, a Albert Tucker ju je - pozvan 1950. da drži predavanje o teoriji igara na Stanford Sveučilištu - opremio pričom o dilemi dvaju zatvorenika.

Bez obzira da li scenarij za ovu igru opišemo kao dilemu dvaju zatvorenika koji svaki u svojoj samici u zatvoru promišljaju da li da - nakon zajedničke pljačke - priznaju (Y) ili šute(X), ili je opišemo na neki drugi način - ostaje bitna karakteristika: nemoguće je predvidjeti što će druga strana učiniti, niti dati neki savjet kako u takvoj situaciji postupiti. Ova je zagonetka naišla na veliko zanimanje u raznim disciplinama i objavljeno je na tisuće članaka o zatvorenikovoj dilemi. Ako igrate - nema pregovaranja ni dogovaranja.

* Kritika ovog modela (i obje teorije) moguća je na primjeru Zatvorenikove dileme:  A) pomoću „argumenta reputacije“ i argumenta motivacije, te pomoću analize logičkih pogrešaka, B) na metarazini pomoću metaanalitičkih pojmova „efikasnosti“i  „racionalnosti“ (unutar kritike neoliberalizma, Bourdieu).

Argument: „Ta tutorska teorija (misli se dominantni diskurs neoliberalizma)  zapravo je čista matematička fikcija od samoga početka zasnovana na nevjerojatnoj apstrakciji: u ime koliko ograničenog toliko i krutog koncepta o racionalnosti identificiranoj s individualnom racionalnošću, ona u zagrade stavlja ekonomske i socijalne uvjete racionalnih odluka, odnosno ekonomskih i socijalnih struktura koje su uvjet njihova odvijanja.“ (Bourdieu: „Izići iz neoliberalizma“ u: Europski glasnik God V., broj 5., 2000. str. 503).

* Teza 1: Popularnost obje teorije raste, i zapravo je vrlo dugotrajna (ako računate od von Neumanna 1953. do Axelroda 2007), premda osim razvijanja elemenata igre nema značajnijih epistemoloških rezultata.

Argument: U  uglednom časopisu Journal of  Conflict Resolution iz 2007. mogu se naći čak 2 članka o sukobima analiziranim pomoću teorije racionalnog izbora/ teorije igara: Axelrodova simulacija etnocentričkih strategija ponašanja kroz unutargrupno favoriziranje putem scenarija Zatvorenikove dileme, „Asimetrični sukob D.J. Clarka i K.A. Conrada , gdje su glavna teza i pojmovi u militarističkom kontekstu: riječ je o analizi ratnog sukoba na više frontova, gdje se dolazi do zaključka da igrač u obrani mora uspješno braniti sve frontove, dok napadač treba pobijediti samo na jednome. Ukoliko onaj koji brani izgubi samo jednu igru - gubi sve frontove. (!!!)

* Teza 2: Ekonomija poziva matematiku da osigura neosporivo epistemokratično opravdanje za uspostavljeni globalni ekonomski poredak. Siromašni nastaju prirodnom selekcijom, to su oni neefikasni, intelektualno nesposobni, glupi…. Neoliberalizam ima za cilj uništiti socijalnu državu. To je aktualno ove 2024. kada Trump ima veliku mogućbost da pobijedi.

Argument:  Michael Nicholson u svom obrazlaganju teorije igara „na najjednostavniji način“ - kaže da je princip racionalnosti  zapravo princip efikasnosti: kada akter ima jasnu ideju što želi i slijedi je na najefikasniji mogući način. Jedina njegova briga je maksimiziranje vlastite dobiti, bez da vodi brigu o drugome. Što se zbiva kada su dva ili više aktera u sukobu, kako analizirati tu situaciju, kako riješiti tu „igru“ (von Neumann i Morgenstern, 1953)? Sukob u politici postoji kada dvije ili više strana imaju suprotne načine gledanja kako treba biti organizirana neka društvena situacija. Rješenje ovdje znači stvarni završetak sukoba i nema pretpostavke da je neko rješenje „dobro“ rješenje prema nekom izvanjskom kriteriju. Riječ je samo o tome da se akteri ponašaju u skladu s određenim pravilima, te ako postoji obrazac i struktura igre u posebnoj formi - onda možemo predvidjeti što su mogući izbori, a onda i mogući ishod za svakog aktera.

Kritika ovog shvaćanja sukoba (i logike rješavanja sukoba) polazi od hipoteze da su sukobi jednokratni, definitivno rješivi u određenim matricama, kao matematički zadaci.Igrači imaju mogućnost izbora kompetitivne i kooperativne strategije. U kompetitivnom obrascu moraju ići na sve ili ništa, a u suradničkom obrascu igrače treba prvo navesti da „igru“ vide kao suradničku i tako navedu „rivala“ na kompromis. Kod Zatvorenikove dileme igrači racionalno izabiru suboptimalno rješenje, a to je da varaju, premda bi za svakog od njih individualna korist bila veća kada bi surađivali. Ovo  izazivanje „ponižavajućih“ sklonosti, gdje se rješavanje problema i sukoba analizira ne kao složena kulturna, politička ili psihosocijalna matrica nego kao  matematička matrica: zbrajanje gubitaka i dobitaka, u faktičnom socijalnom polju izaziva buđenje niskih strasti i emocija (ogorčenost, pakost itd) te igru mržnje, rata i uništenja protivnika.

* Teza 3: Rađamo se u neprijateljskom okruženju gdje su nam sva bića i situacije protivnici, čovjek je čovjeku vuk (Hobbes) i svatko od nas mora predvidjeti  što protivnik kani učiniti; ako ne zna koje su mu strategije moguće - stradava. Dominantni neoliberalni diskurs osigurava „nametanje one vrste moralnog darvinizma, koji preko kulta winnera obrazovanog na višoj matematici kao normu svih aktivnosti ustanovljuju borbu svih protiv sviju.“ (Bourdieu). Tako taj političko-ekonomski režim neprimjetno širi područje svoje moći stalnim izazivanjem straha i nesigurnosti primarno u stvarnom polju novog modela proizvodnje, gdje se povećava fleksibilnost rada i raste rezervna vojska radne snage „u red stjerane posredstvom nesigurnosti i prijetnje gubitka posla“.

* Teza 4: Shvaćanje militarizacije nije ograničeno na stvarnu borbu, nego na stvaranje predispozicija za borbu; već od malena postoji trening za rat, uništavanje, mržnju i jal, te stvaranje militantnih aktera.

***

Noviji diskurs o sukobima razvija se kroz spor oko razumijevanja same naravi sukoba i oko vrijednosne orijentacije ili samog koncepta rješavanja sukoba.TTri su različita pojma koja teoretičari i praktičari sukoba koriste i oko kojih se spore: najčešći je "rješavanje sukoba" (conflict resolution), najneutralniji je "upravljanje sukobom" (conflict management), a najosporavaniji je "transformacija sukoba" (conflict transformation). Uz njih su još dva pojma, politički najviše korištena, a to je prevencija (conflict prevention) i intervencija (conflict intervention).

Prema John Paul Lederachu, rješavanje sukoba implicira shvaćanje da je sukob nešto loše, stoga ga treba likvidirati. Taj pristup također pretpostavlja da je sukob kratkotrajni fenomen i da može biti "riješen".

Upravljanje sukobom podrazumijeva sukobe kao dugoročnije procese koji se ne mogu brzo, tehnički rješavati, ali pojam "upravljanja (management ) ukazuje da se ljudima može dirigirati ili da mogu biti nadzirani kao da su fizički objekti. Pojam upravljanja sugerira da je cilj redukcija ili kontrola eksplozivnosti, a ne suočavanje sa stvarnim izvorom problema .

Transformacija sukoba - za razliku od prva dva pojma - reflektira dublje razumijevanje naravi samog sukoba. Sukob je strukturalna komponenta društva. To znači da socijalne sukobe prirodno stvaraju ljudi upleteni u odnose, i kada se ovi događaju – oni transformiraju, mijenjaju događaje, ljude i odnose koji su stvorili inicijalni sukob.Transformacija sukoba znači da jednostavno ne eliminiramo ili ne kontroliramo sukob, nego da ga prepoznajemo i radimo s njim. Tu odnosi uzroka i posljedice idu u oba smjera, od ljudi i odnosa prema sukobu i natrag ka ljudima i odnosima. Sukobi mijenjaju odnose mijenjajući obrasce komunikacije i obrasce socijalne organizacije, oni mijenjaju sliku o sebi i sliku o drugima. Ostavimo li sukobe neprorađenima – oni mogu imati destruktivne posljedice. Budući da sukobi podrazumijevaju promjenu percepcije (problema, akcija, interesa, situacija, drugih ljudi)- čak i kada su nam interesi, vrijednosti i potrebe različiti i ne možemo ih pomiriti, napredak se postiže time što svaka grupa dobije relativno adekvatno razumijevanje drugog…

* Teza 1: Transformacija sukoba ima transformacijski potencijal: događa se na osobnoj i sistemskoj razini, Na osobnoj znači svjesnost, rast i promjenu, na sistemskoj - proces napredovanja pravednosti i jednakosti u društvenom sistemu kao cjelini  (Galtung,, 2001)

* Teza 2: Prevencija sukoba, prema nizu teoretičara i praktičara u rješavanju sukoba, zapravo ne postoji, nije moguća, jer znači sprječavanje, suzbijanje sukoba. Ukoliko se sukobi žele suzbiti, zatajiti, oni se „zamrzavaju“ i kasnije izbijaju s pojačanom destruktivnom snagom. U međunarodnoj politici postoji međutim niz međunarodnih institucija koje mogu i moraju djelovati na prevenciji nasilnog sukoba. No kada sukob prerasta u krizu i rat onda se prevencija pretvara u intervenciju koja ovisi o međunarodnoj politici i odnosu snaga unutar nje.

* Teza 3: Središnje pitanje je stupanj do kojeg i uvjeti pod kojima obrazovanje može imati odlučujuću konstruktivnu ulogu u transformaciji sukoba. Kada je riječ o dugotrajnim i skrivenim etničkim sukobima - uloga obrazovanja nije nužno u mijenjaju sadržaja grupnih identiteta, nego u mijenjanju pravila grupne interakcije. Samo postupno, kroz neposredni kontakt i medije - djeca se uče etničkoj socijalizaciji, tj shvaćaju da su neka od njihovih ponašanja u određenoj situaciji - etnička. Kasnije postaju svjesni također da se razlikuju  i jezikom i bojom kože i nekim običajima od drugih, a tijekom obrazovanja najvažniji je proces usmjeravanja na toleranciju, ali tako da sam proces rada a ne sadržaj omogućava učenicima artikulirati i prihvatiti razlike između njih unutar grupe, a ne pothranjuje stereotipe i predrasude kojima se jedne diskriminira, a druge uvažava kao bića više vrste. To znači potpirivanje unutarnjih tenzija i sukoba i zapravo priprema militarizaciju.

‍