Suočavanje sa smrtnošću

Evo stare arapske priče o smrti. 

Živio, kaže ta priča, nekakav čovjek u Samarkandu, bio ugledan i imao slugu. Pošalje on toga slugu jednoga dana u bazar, da mu nešto kupi. Ne prođe ni pola sahata, vrati se sluga sav izbezumIjen i prestrašen. „Daj mi", veli „gospodaru, najbržega konja da bježim u Buharu. U bazaru sam vidio svoju smrt, hoda bazarom, i kad me ugleda, razrogači na mene oči. Došla po mene". Gospodar bijaše milostiv i dade slugi najbržega konja da bježi iz grada. Al se potom nešto dosjeti, bi mu čudno kako to da njegov sluga vidi baš svoju smrt. Požuri stoga u bazar da provjeri, kad stvarno - po bazaru šeta smrt. „Što mi uplaši slugu, nevoljnice crna?" - upitat će je gospodar. A smrt, mrtva-hladna, kakvu ju je Bog i stvorio, reče: „Nisam ga htjela uplašiti, samo sam se začudila kad sam ga vidjela ovdje, u bazaru. Otkud on tu, kad večras s njim imam sastanak u Buhari?” 

Da, u Buhari, prema kojoj nesretni sluga galopira na najbržem konju svoga gospodara.

Takva je smrt, nepredvidiva i bezdušna, iznenadna ili polagana, ponekad tiha i blaga, spasonosna. Ako vas napuste svi u životu, smrt sigurno neće. Čekat će vas na ugovorenom mjestu. Kad je sretnete, ne okrećite glavu od nje, ne ljutite se na nju, ne vrijedi. Ne znate u kojem obliku ćete se naći sljedeći trenutak. 

Kad sam zbog anestetika ostala bez svijesti na operacijskom stolu - našla sam se negdje iznad stola, lagana ko perce, u snopu svjetlosti (ili sam ta svjetlost bila JA), a vidjela sam sebe dolje na stolu i panično komešanje doktorskih kapica naokolo. Bilo mi je tako lijepo, ugodno, kao da sam uzela neku drogu, ali onda sam odjednom opet bila užasno teška i znala sam da sam pala dolje na stol. Grozna vika oko mene, a dr Aleksić proklinje kao kočijaš. Meni se neda otvoriti oči, gledam unutarnjim okom neku mrežu korjenja ili žila, ravno preda mnom, potiho kažem (smrti): "Evo me! Dolazim!” Ali pljuskali su me i podizali i dr Aleksić je rekla: ”Dobro je. Već govori!”

Zamislite nekoga tko ima hrabrosti pripremiti vlastitu smrt, okupiti oko sebe rodbinu i prijatelje i temeljem zakona koji mu omogućava eutanaziju, oprostiti se od njih i otići u određeni tranutak svojom odlukom?  

Je li je to hrabro? Ili lijepo? Ili strašno? Ili bezbožno, gordo, opako?

Bila sam jučer na komemoraciji Dubravki Ugrešić. Nije to bila službena, institucionalna komemoracija, nego više kao tajni sastanak rodbine i prijatelja, ali pažljivo i vrlo osjećajno organiziran. U Kazalištu lutaka u Zagrebu. Govorili su posve različiti i meni nepoznati ljudi. Iz posve različitih zavičaja. Nije bilo glumaca, govorilo se spontano, kroz sjećanje, doznala sam da je Dubravka tako s prijateljima i rodbinom oko sebe - vlastitom odlukom otišla. Ostala joj je, kažu, jedna priča (možda bajka ili satira) nedovršena. O gumbu i dugmetu. Znači da ju je zbilja prekinula.

Jako me iznenadila i pogodila ta smrt. Dubravka mi je davno, na nekom druženju, poklonila svoje cipele. Bila je to tako spontana, ljudska gesta, te cipele još uvijek imam. Cipele su mi ovisnost, često ih kupujem i spremam, po njima razvrstavam ljude…Ove su bile posve obične, neupadljive krem salonke, s malom peticom, dobro razgažene, udobne. Kako je pogodila da sam s cipelama posebno povezana. 

Što govori gornja priča o smrti? Što je uopće priča? Ako se pozovemo na Aristotela - on govori o mythosu kao nekoj vrsti organiziranja zbilje - u kaotični splet događaja unosi vlastiti red. No, hoćemo li tom redu dati važnost - pitanje je. Pitanje jei u koje doba živimo - i u kojem obliku je naše pripovijedanje. Je li je to neki složeni oblik umjetničkog pripovijedanja (roman, drama) ili jednostavniji (kratka priča, bajka)? 

Načelo priče se pojavljuje u svakom pripovjednom obliku - a to je početak i kraj određenog zbivanja, odnosno smislena organizacija vremena. Svaki je oblik, bilo legenda, mit, saga, bajka, memorabile, drama , scenarij, biografija …. - svaki je taj oblik svojevrstan način jezičnog strukturiranja zbilje - ne unaprijed poznate i sređene zbilje, nego načini na koji jezik konstruira zbilju. Kao kada gledamo gore - u nebo.

Dakle, u kojem mi svijetu živimo? Čitala sam jednu knjigu o tome što na nas utječe da u neko doba imamo neko zajedničko shvaćanje svijeta. Knjižica se tada (19169.) zvala Doba slike svijeta. Sada smo već u 2023., gotovo 53 godina poslije. Kakva je sada naša slika svijeta? Možemo li njome razumjeti onu arapsku priču, ili Bibliju, ili Vede? 

Da, možemo. Razumijevanje priče ne mora se poklapati s istinitošću. Neistinitost priče temelji se na neskladu priče i zbilje. Vrijeme u zbilji teče bez početka i kraja, a danas u svakodnevnom životu ravnamo se načelima znanosti i tehnologije - priznajemo istinitost znanstvene slike svijeta, u održavanju zdravlja, u školstvu, itd. A prema nekoj robi koju proizvodimo pomoću tehnologije gajimo svetost.

Priča uvijek ima početak i kraj, ona je način oblikovanja zbilje - makar se može uspostaviti contra zbilji. Mogli bismo čak reći da je priča jedan oblik mišljenja. Ali sad pazite, ako u djelu prevladava priča kao temeljna struktura - to znači da u njemu prevladava oblikovanje zbilje kao priče, a ne kao ideje. “Ne smijemo stoga razlikovati priču i zbilju, nego zbilju priče i zbilju drugih načina shvaćanja, odnosno sliku zbilje koju daje priča i sliku zbilje koju daje npr. povijest ili politička ekonomija.”*  Uvedemo li filozofski pojam zbilje - on može obuhvatiti i zbilju kao priču i zbilju kao ideju. 

Opet isto pitanje: što mislimo o svijetu u kojem živimo? Netko će reći da mu je život besmislen kad shvati da će umrijeti. Gregory Bateson je utvrdio da većina ljudi misli destruktivno, a i ponaša se destruktivno. Ne percipiramo delikatne međupovezanosti unutar ekoloških sistema. Opisujemo neku biljku kao da je sama na svijetu, a ne kako se ponaša u odnosu na okolinu, s čim je povezana i kako zna što treba učiniti u sljedećem trenutku. Postoje mali i veliki odnosi. Možemo sve znati o molekuli hemoglobina, ali ne znamo kako funkcionira, jer to ne ovisi o njoj, nego o njenom odnosu prema kisiku. Živimo u svijetu koji je načinjen od odnosa. Kritiziramo liječnika kako nam nije pomogao, ali patologija nije u njemu, on je samo jedna strana odnosa, niti u nama, nego u obrascu odnosa između nas - u sustavu. A mi to pripisujemo pojedincu, to je način kako smo navikli misliti (o uzročno-posljedičnim stvarima) - mi ne znamo sistemski misliti. Zapravo, mislimo da imamo SVOJE misli. Šipak! To su misli naše kulture, našeg doba i konteksta u kojem živimo.

Gledam neke stare fotografije. Bila sam u Beču s nekim svojim prijateljima, pa smo išli na partizanski marš na Vis, kakva smijurija - jer Vis je otok i ne može se tamo marširati. Pozvala sam na taj studentski izlet Hotimira Burgera, a onda i prijateljicu moje tada najbolje prijateljice, Dubrovčanku Nikoletu Svilokos. Uskoro su postali bračni par, družili smo se učestalo. Sada ih više nema, posve nenadano su umrli, nisam stigla to ni osvijestiti, toliko se život ubrzao da mi je smrt dobrih prijatelja doprla tek sada iz dupeta u glavu. 

Nestali su i Ars i Vesna, taj još čudniji par, rijetki duševni ljudi. Sjećam se kako je Ars pričao da ima previše posla, i opet nije stigao napraviti na vrijeme taj dizajn za knjigu, a čovjek koji je to naručio - vidi ga kako ide prema njemu po Ilici. “Morao sam se sakriti u prvu vežu - nemam mu šta reći.” Ponekad mi se pričinja da Arsovski ide prema meni kroz Ilicu i onda ga odjednom nema, valjda se sakrio u neku vežu - mislim. Onda pomislim i na oca, koji se davno, valjda 1945. - dao upucati. 

Mrzim tu smrt, tuđu smrt. Fale mi sve više moji ljudi. Hoću svratit u Novinarski dom i onda se sjetim - pa, Vesne više nema. Kako to  Ars više ne dolazi k nama sa svojim psom, kvragu!

Sada opet stignem čitati. Upravo sam pročitala Sándora Máraia: Kad svijeće dogore:

“Čovjek polako dođe do toga da razumije svijet i onda umre. Prije toga … čovjek polako ostari: prvo mu ostari volja za životom i za ljudima, više ništa ne očekuje, sve se ponavlja, spavaš, jedeš, ideš na WC, opet jedeš, malo šetaš, misliš - htio bi nekoga ponovo vidjeti, htio bi nešto reći… Onda osjetiš da ti je svejedno, jer sve već znaš. Ali ne znaš o sebi. Ljudi stalno govore o svojim željama, a očajno i neznalački skrivaju sebe. Kao da nam je zanimljivo to što smo naučili ljudske laži i motrimo kako ljudi stalno govore nešto drugo nego što misle i stvarno žele…Onda ostari tvoje tijelo, ne odjednom, prvo ti stare oči, pa sluh, onda noge, pa srce. Onda odjednom ti počinje starjeti duša, jer kad je tijelo već istrošeno, duša još žudi i sjeća se, traži i veseli se. I kada to prođe - ne ostaje ti drugo do uspomena. Jednoga se dana probudiš. trljaš svoje oči: više ne znaš zašto si se probudio. Postoji nešto što je gore od smrti i od patnje - to je gubitak samopoštovanja….” 

To nije znanost nego priča - čitam dva mađarska književnika - Tišmu i Máraia. Poznato je da si velik broj ljudi u Mađarskoj oduzima život. Ali ovi su književnici napisali najživotnije priče o ljudskim odnosima.