Razgovor o starenju

Dr. sc. Marija Geiger Zeman vodi intervju u ime časopisa “Treća” 2018. godine

Maja Uzelac je definitivno osoba koja pomiče granice. To ne potvrđuje samo njezina impresivna profesionalna i aktivistička putanja - predsjednica udruge Mali korak-Centar za kulturu mira i nenasilja, jedna od suosnivačica Centra za ženske studije u Zagrebu, autorica brojnih publikacija i projekata, dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje prava djeteta (2011. godine) - već i njezin svjetonazor, vrijednosni sustav, intelektualni habitus i nevjerojatno zanimljiva osobnost. Ova poznata aktivistkinja, filozofkinja i doktorantica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu govori o svojim viđenjima i osobnim iskustvima starenja, društvenoj percepciji starosti/starenja, anti-age kulturi i poziciji stari(ji)h žena u patrijarhalnoj kulturi. Kao što u svom radu osnažuje „transformacijske potencijale“ školske djece[1], tako i u ovom intervjuu svojim osobnim iskustvima detabuizira starenje i starost te ukazuje na njihove transformacijske dimenzije i emancipacijske kvalitete.

1. Starost je univerzalno ljudsko iskustvo koje, kao neizbježno i neminovno ljudsko stanje, oduvijek potiče na promišljanja. Što je za Vas starost?

Dopustite da bar na čas eskiviram ovo grubo pitanje koje je - kao i tema - svima neugodno, pa bih skoro sugerirala neki drugi naslov koji bi privukao znatiželju i bezbrižnost čitateljstva, No, izazvali ste me s onim “poticanjem promišljanja“. Ipak, dajte da malo vijugam, jer nije mi lako. To je za mene, znate, egzistencijalma situacija. A još nisam sigurna jesam li odlučila prihvatiti biti stara. 

Hajde da krenem od starih, općeprihvaćenih istina: starost je sedimentacija iskustva, a starenje bi moglo biti dolaženje do prudencije[2] i sėhira[3]. Ili jednostavnije: SLAGANJE I PRESLAGAVANJE ISKUSTAVA, MUDROST i UŽIVANJE u malim stvarima.. No većina ljudi danas - kad kažete „starenje“- asocira ono neizbježno i neminovno, kraj, neki gadan usud. “Mladi“ kad hodaju gradom uopće ne zamjećuju, ne gledaju „stare“, ne vide ih, ali imaju stav da su jadni, suvišni, ružni, senilni, dosadni, bolesni. Da, više puta ih vide i kao smiješne. Recimo, kad starci i starice putuju svijetom u ružičastim trenirkama i brendiranim tenisicama - jasno je da je to anti-aging moda. Namijenjena je svima. Ali zašto ne priliči starcima? Izgledaju napadno, a trerbali bi biti nevidljivi, neupadljivi. Uostalom i znanost je dosta dugo gajila ignoranciju, t.j. nezanimanje za fenomen starenja, premda je to u prosjeku trećina  života svakog čovjeka. 

Smijem li malo napasti znanost ? To me uvijek inspirira.

(Maša se smješka, htjela bi ona postaviti novo pitanje, ali Maja nastavlja)

Dakle, još uvijek je ova tema znanstveno nova, dugo se nije istraživala srednja životna dob ni starost, jer se mislilo da je taj dio životnog vijeka čovjeka nešto neupitno, da tu nema razvoja, da su odrasle godine vrijeme stabilnosti. Proučavao se razvoj čovjeka samo u mladosti, od djetinjstva pa do odrasle dobi. Tek je, zamislite,  1996. u Americi izašao stručni priručnik Adult Development and Aging[4] koji je kod nas preveden kao Psihologija odrasle dobi i starenja . Tek je u 21.st. stručno-znanstveno priznato da se i odrasli - pa onda i stari ljudi - razvijaju. No, do tada ostarilo je i umrlo mnogo znamenitih istraživača, filozofa, književnika, političara - koji su doživljavajući starost počeli misliti o vlastitom starenju. Njih je za predmet uzela Simone de Beauvoir - koja je napisala dvije knjige o starenju - gdje je analizirala uglavnom muškarce - poznate ljude svog doba i njihovo suočavanje s tegobama koje nisu očekivali, pa su se jadali kao mala djeca.

2. O starosti se najčešće promišlja u kategorijama kronološke dobi. Iako postoje velike rasprave u većini zapadnih društava, starima se smatraju osobe starije od 65 godina. Je li kronološka dob doista važna u percepciji i osobnoj percepciji osobe kao stare? Smatrate li sebe starom osobom?

Da se malo našalim: kao što pijanac ne smatra da je pijan, luđak da je lud, tako ni starac/starica ne misle da su stari. Dakle, ne smatram se starom, sebe i svoj sadašnji život uopće ne povezujem s kategorijom starenja ili  starosti, pogotovo ne shvaćenom na način dobi ili nekog procesa silaženja ili ustrašenog stajanja na mjestu. Samo ponekad pri susretu sa nekima iz razreda koji su se pogubili - zapuhne me naglo nečije iščekivanje i strah da starac više nema izgleda, da gubi pamćenje ili da ne može hodati. Pa tek sada stvarno tragam za onim što se zove smislom mog (našeg) života. Do sada sam najviše vremena trošila na „frajere“, da se nekome svidim, da nekoga zavedem, da se zaljubim. To mi je uz sav moj angažman i misiju  bio glavni smisao, začin života…

Ha-ha, ha-ha …. vidim vaše lice… Kako ste se iznenadili?! I ukočili. U vašim je godinama vjerojatno nezamislivo da “stari” ljudi kao ja mogu imati bogat emocionalni, duševni život, kao i onaj snoviđeni, erotski. 

Dakle, kako ja sve sada još tumačim što je starenje? To može biti egzistencijalni trenutak - kad vas uhvati mala snaga, neki zamor, nevoljkost, kad ste prazni, bez imaginacije. Takvih trenutaka imate u životu bez obzira na godine, s 30, 40, s 50, čak i u adolescenciji. 

Ali  kako da se ja osjećam kada je mainstream ideologija o mojoj dobi optužujuća?! Starenje se razumijeva kao silazno trajanje, životarenje, opadanje snaga, kao nefunkcionalni proces, ali to je upravo zato jer se starost podcjenjuje i stigmatizira, shvaća kao gubitak. Krenimo sa ženama: gubitak izazovnog izgleda, vitke figure, gubitak svježine, zdravlja, pa položaja, uloge u obitelji ili /i u društvu, gubitak prijatelja i mogućnosti zarade, pa postupni gubitak brzine, spretnosti, memorije – svih kvantitativnih mjerila koja su danas na cijeni pri ocjeni neke osobe.

3. Da, o starosti se – posebno u zapadnoj kulturi – govori kao o gubitku (moći, statusa, fizičkog izgleda, zdravlja…). Je li moguće starost promišljati i živjeti na afirmativan način, kao životnu fazu koja donosi nešto novo? Kakva su Vaša osobna iskustva? Koje pozitivne kvalitativne promjene i sadržaje je starija dob donijela Vama?

Kako da Vam prispodobim svoja iskustva? To da uopće ne mislim na godine. To što se povremeno budim s bolovima u nogama ili leđima - i to smatram simptomom zdravlja. Ako slušate svoje tijelo, napravit ćete neke vježbe. Više nećete juriti ko sumanuti, srditi na cijeli svijet, jer imate sto poslova i programa istovremeno. Vidjet ćete kako je život lijep i kako je niz stvari koje ste smatrali važnima bio besmisleni niz vaših ovisnosti. Sad vam je stalo do vaših osobnih vrijednosti, poštovanja, ljudskog dostojanstva, prijateljstva,  mudrosti i znanja, svjesnog duhovnog života.

Što mi je donijelo ovo tzv. treće doba? Uvid, samopoštovanje, prisutnost, smirenost – bolje reći pribranost, razumijevanje i empatiju. Da ne zaboravim najvažnije: divan osjećaj slobode (iako je taj fenomen slobode povezan s odgovornošću), ne samo da mogu svaki dan raditi što želim, nego ništa ne moram, svaki dan sam uzbuđena kao da je nedjelja, praznik. No, promjene su se zbile i u glavi i u tijelu. Glava mi je postala lakša, manje zahtjevna, propusna ili popustljiva, um oslobođen natjecanja. S tijelom sam konačno zadovoljna, poštujem ga, daje mi pravodobno znakove da čuvam energiju. Nasuprot žurbi i brzini kao vrijednosti ja sada uživam u usporavanju, u svakom zaustavljenom trenutku, nasuprot efikasnosti kao radnom idealu, ja mogu imati sada ideal ljepote i zadivljenosti svakim bićem, nasuprot nagomilavanju informacija (vijesti me posebno oneraspolože) imam mnoštvo svojih ideja i misli (o posve jednostavnim stvarima, na primjer o vodi, disanju, rukama, bezazlenosti, suncu, svjesnosti….), imam želju pisati, kreirati i davati, i to - uspijevam! Zvuči patetično, zar ne!  Na zidu imam mali podsjetnik koji glasi: „Umjesto da sebe ocjenjujem prema tome koliko mogu ili koliko brzo to mogu, sada se ocjenjujem prema tome KOLIKO MOGU UZ KOLIKO MALO NAPORA.“ 

Ponavljam još jednom vaše pitanje:  Je li vam je ova faza života donijela nešto novo? 

Puno toga sam već rekla. Ali da dodam: nije donijela samo meni. Moji prijatelji/ce, neki stariji od mene, zadivljuju me neuobičajenim odlukama i postupcima koji izgledaju neadekvatno njihovim godinama: preseljavaju se iz grada na selo i počinju gajiti ljekovito bilje, drugi/e se sa 70 godina ponovo žene, treći/e počinju učiti francuski ili slikati - itd. Većina je tek nakon šezdesete počela živjeti zdravo, zanimljivo, ispunjenije, počinju putovati, učiti povijest, više paze na svoje bližnje. No riječ je o osviještenoj koncepciji života i životnog vijeka. 

Još jednom naglašavam dakle da se „starost“ može živjeti i doživljavati na afirmativan način. Dosta toga ovisi o vama. Dakle, ako ste zdravi, zadovoljni običnim „malim“ stvarima, ako imate prijatelje i – recimo – „normalne“ odnose s obitelji, onda stalno imate nekog posla, imate planove i program za sutra, za idući tjedan, za sljedeću godinu… Najvažnije je to - ako i jeste li imali šansu da radite ono što volite i što ste uvijek htjeli, tada vas ne smeta koliko imate godina. No važno je da ni drugima to ne smeta. 

4. U knjizi La Vieillesse (Starenje) Simone de Beauvoir je konstatirala da društvo na starost gleda kao na „vrstu sramotne tajne koju je nepristojno spominjati“. Knjiga je objavljena 1970. godine. Što se od tog vremena promijenilo?

Prvo ću reći, previše se toga promijenilo. Iz svoje sadašnje vizure, a koja je u vezi sa SPOZNAJOM (ili sa starosti koje sam se jedva dočepala) – SVEGA IMA PREVIŠE,  na cijeni je brzina, kvantitet, obilje, simulacrum, spektakl, stalna komodifikacija. Ali mogu to reći i iz druge vizure, opet kroz osobno: promijenio se standard života i tehnološki razvoj, a to znači da nam se usprkos svim krizama pruža mogućnost  da mnoštvo toga što je nekada za starost bila mislena imenica - sada postaje ostvarivo, „užasna starost“ postala je „udobna starost“, govorim - dakako - iz perspektive zapadnog svijeta i građanskog srednjeg sloja. Starost duže traje, ali uvijek nas jednako neugodno iznenađuje, a izgleda najviše one koji nikad nisu čekali penziju nego radili ono što ih je vuklo, to su filozofi, pisci, kompozitori, umjetnici svih vrsta. Upravo njih biološko starenje ponižava: imaju i dalje hrpu ideja, ali teško prihvaćaju opadanje energije, depresiju, mutnu glavu… Simone de Beauvoir suptilno analizira ono što se kod gotovo svih njih ponavlja: gorčina, bijes, prezir od/prema starosti. Ona objašnjava te stavove, kao i „iznenađenje“, nevjericu i  odvratnost koju kod slavnih izaziva taj usud - time što se doba starosti ne doživljava kao stanje „za-sebe“. Naše nesvjesno zanemaruje starost, ono se drži privida o vječnoj mladosti. Čak su i istraživanja iz druge polovice 20. stoljeća pokazala da se na pitanje kako se osjećaju, vrlo mali broj ispitanika starih oko 60 godina izjasnio da su stari. Naime - to je upravo ono što se od tog vremena nije ništa promijenilo, a što vrijedi za naše unutarnje viđenje vlastite starosti. Mi za sebe nismo stari, - bez obzira što to značilo - mi sebe vidimo kao jedinstveno biće, kao specifičnu osobu, taj kvalitet ne dopušta smještavanje na ljestvicu bića za otpis, mi se vidimo drugačije od onoga kako nas „po-sebi“ vide drugi. I tu je Simone izrekla poznatu tezu da je „društvo to koje određuje starcu njegovo mjesto i ulogu; jedinka je uvjetovana praktičkim i ideološkim stavom društva prema njoj“. Taj stav nažalost i danas prevladava i stare ljude se smatra nepotrebnima, otpisanima, beskorisnima, jer samo traže skrb i njegu, pakosno muče svoju okolinu, pa se starost generalizira kao doba propadanja, povlačenja u sebe, nepovjerenja, neprijateljstva, mržnje,  zlokobnog proricanja kataklizme i tome slično.  

5. S obzirom da živimo u svojevrsnoj anti-age kulturi, koja slavi mladost i stigmatizira starost, posjeduje li starost subverzivni potencijal? Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, kako se taj potencijal može aktualizirati?

Svaka životna dob, odnosno ljudi bilo koje dobi posjeduju subverzivni potencijal. Tako djeca  roditelja koji ih zanemaruju mogu svojim postupcima i zahtjevima utjecati na te iste roditelje da se mijenjaju, a to znači da djeca aktualiziraju svoj subverzivni potencijal. Starost u pozitivnom smislu ima specifičnu egzistencijalnu dimenziju: ona mijenja odnos osobe prema vremenu, a onda i njen odnos prema svijetu i prema njenoj vlastitoj povijesti. Kako smo još uvijek vezani uz konkretna kulturološka određenja životnog vijeka, primarno kao radnog vijeka, a s druge strane uz veliku promjenu proizvodnog rada koja stvara prekarijat - tu golemu vojsku nezaposlene radne snage - starenjem oni će mijenjati svoj odnos i svijest o svijetu - pružajući otpor konzumerizmu i karaoke kapitalizmu. Za razliku od baby-boom generacije, ti će starci/starice biti subverzivci, aktivisti.

6. Globalne statistike nedvojbeno ukazuju na feminizaciju starenja, odnosno „demografski rodni disbalans“ (Venn i sur., 2011). Usprkos takvom stanju stvari rodni aspekti starenja postaju vidljiviji u propitivanjima i istraživanjima tek tijekom 1990-ih. Zašto je, prema Vašem mišljenju, trebalo proći toliko vremena prije nego što se starenje na sustavniji način pojavilo na horizontu feminističkih propitivanja? 

Čini mi se da je zanemarivanje ove teme u feminističkom diskursu išlo paralelno s onim u znanostima, posebno s psihologijskim (ne)shvaćanjem razvoja odrasle dobi.- koja je ujedno izraz instrumentalnog pristupa životu kao takvom, odnosno  neo-darvinističkom shvaćanju evolucije i smisla ljudskog života. Ali znanstveno tumačenje recimo rodnih aspekata starenja  kao što je feminizacija starenja (rodni disbalans) može biti vrlo različito. Tako prema darvinizmu ili ultradarvinizmu Richarda Dawkinsa, kojeg ironično nazivaju Darwinov rottweiler - zašto smo svi mi uopće ovdje, zašto živimo - odgovor je: zbog evolucije. Ali ja ne bih zastupala tezu da je život borba vrsta i da pobjeđuje sebični gen. 

Zašto ima nas žena više odnosno zašto žene žive dulje od muškaraca?  Zato jer su kulturološki orijentirane na život i skrb za druga bića: starice znaju bezbroj vještina (na primjer, kuhaju do posljednjeg dana,) imaju živo zanimanje za prirodu, odgovornost za zajednicu i održanje života. 

7. Koji su ključni problemski i tematski sklopovi povezani sa starenjem i starošću žena, a s kojima bi se ozbiljno i sustavno trebala pozabaviti feministička teorija na ovim prostorima?

Feministička teorija, ukoliko se legitimira kao kritička teorija, ima (raz)otkrivati i bilježiti pojave/fenomene (društvene) diskriminacije/isključivanja starijih žena s temeljnom namjerom raskrinkavanja strukturalnih uzroka takve specifične diskriminacije. Ukoliko se radi o komparativnim istraživanjima – moguće je naći primjere pozitivne i negativne diskriminacije starijih žena unutar određenih urbanih i ruralnih sredina, etničkih zajednica, zavičajnih skupina (Dubrava), različitih obrazovnih i kulturalnih okruženja u Hrvatskoj. 

Pritom bi trebala uzeti u obzir i osobni kriterij osjećaja dostojanstva i ispunjenosti, kao i kriterij pounutarnjenog sustava vrijednosti pojedine zajednice – za određivanje i označavanje nečega diskriminacijskim postupkom. Primjerice, u tradicionalnoj zajednici, starija se žena može osjećati prihvaćenom, dostojanstvenom, ispunjenom i sigurnom u tradicionalnoj ulozi ekonomski ovisne kućanice - kako tvrde mnoge starije žene, neprijateljice feminizma. 

Metodološki bi valjalo izbjegavati poopćene tvrdnje, jer svaka osobna priča ima svoj kulturalni kontekst. Pristup koji polazi od individualnosti, a to je metoda usmene povijesti (oral history) upravo otkriva činjenicu da su žene u poodmakloj dobi individualno različitije od neke ranije razvojne dobi. 

Percepcija sebe kao stare osobe osobno se odbacuje makar se Drugog upravo gleda unutar takvog stereotipnog obrasca. Naprosto bi valjalo ukazati na te kontradikcije i priznati ih. Naime, unutar svakog/svake od nas čuči jedan nepovjerljivi patuljak koji Drugog/Drugu ne susreće kao individuu koja je/ga zanima, nego često individualnost čita kroz dob (spol, vjeru, nacionalnost, struku, socijalni status i sl). Te kontradikcije najbolje otkriva Simone Beauvoir kada istražuje autorefleksije o starenju različitih poznatih ljudi, ponajviše umjetnika (muškaraca), kao što smo već razgovarale. 

Kao posebna, meni zanimljiva tema za feministička istraživanja čini mi se komparativna slika psihološkog starenja[5] i socijalnog starenja[6] određenih priznatih umjetnica ili neke grupe žena (aktivistica, političarki i sl). Tu preporučam čitanje jedne izvrsne knjige “Aktivistkinje”,  nastale u okviru istraživanja i rada Centra za ženske studije.

8. Feministička teorija je prepoznala povezanost različitih oblika dominacije. S kojim se oblicima diskriminacije i predrasuda najčešće susreću žene starije dobi? 

‍Najčešći oblik diskriminacije je isključivanje iz onoga što patrijarhalni muški svijet i ova kultura uzdizanja mladosti ili društvo spektakla fiksira kao žensko: stare babe nisu više žene, jer nisu privlačne ni nježne, nego ružne i grube, neplodne su i opake, nisu ni muško ni žensko. Društvo ih često stigmatizira kao vještice koje nanose zlo. Dakle ta segregacija i marginalizacija, gotovo kriminalizacija starih žena, zbiva se uz podršku (diskriminaciju) i muškaraca i (mlađih) žena. 

Ostali oblici vezani su uz već poznate oblike seksizma i gubljenja ljudskih prava, ne samo ženskih, kao što je to slabiji socijalni položaj i nepostojeća socijalna skrb, nego i pravo na cjeloživotno učenje, sudjelovanje u društveno-političkim organizacijama itd. No ono što u svim povijesnim razdobljima postoji i ne slabi jesu specifični oblici eksploatacije starih žena ali o tome drugi put.

9. Ako nije odveć indiskretno, jeste li se i sami – a ako jeste, kad i gdje – suočili s dobizmom (ageizmom) u svom radu i/ili u svakodnevnom životu?

Ne, to nije indiskretno pitanje, s dobizmom (možda da taj anglicizam: ageizam zamijenimo grecizmom: gerontizam) susrećemo se u različitim kontekstima, na primjer obrazovnom, političkom, kulturnom - kada se uvode različita zakonska i formalna ograničenja u vezi s napredovanjem na društvenoj ljestvici ili u vezi s određenim ponašanjem i postupcima. Recimo - kao što postoje dobne granice za igranje nekih sportova ili za natjecanja, isto tako postoje dobne granice za dobivanje stipendija - jer se ne vidi funkcionalni razlog da se podrže starije osobe, one će ionako uskoro umrijeti, ne isplati se u njih ulagati. Da to kažem jasnijim jezikom: pretpostavlja se da ih se ne može dosta dugo eksploatirati. A i stručnost starije ženske osobe se umanjuje. Tako kao starice doživljavamo - ako radimo - čuđenje, ponižavanje i sažaljenje, usprkos kompetencija koje konkretno demonstriramo. Zanimljivo je da nijedna stara žena na svijetu nije zaposlena kao...

Pardon, ali htjela bih, na primjer, slučaj iz vlastitog iskustva?

Vidite da izbjegavam taj odgovor, jer ako to otkrijem, više neću dobiti posao. 

Prvo je bila kandidatura za neko povjerenstvo u tijelima koja se oformljuju u Agenciji za odgoj i obrazovanje ili Agenciji za vanjsko vrednovanje nastave. Nisam samu sebe kandidirala nego su me drugi predložili, a onda sam dobila odgovor da nisam prošla zbog godina, tu su potrebni mlađi ljudi - iako se tražilo specifično dulje iskustvo. Poslije sam ušla u neka tijela, ali ne kao osoba, ekspert, nego kao predsjednica OCDa (organizacije civilnog društva). 

Drugi slučaj je delikatniji: radi se o akademskoj zajednici koja ima mnoga nepisana pravila za napredovanje u zvanjima i znanjima. Ja sam u ovim starijim godinama  - upisala doktorski studij na politologiji. To mi izgleda pravo doba da ono čime sam se bavila praktički, zaokružim teorijskim znanjem. Htjela sam proučiti i istražiti političku teoriju sukoba i preispitati mogućnost njene dekonstrukcije. Podržao me stariji profesor tog fakulteta. Teza i radnja su mi prihvaćeni, mentor mi je dao primjedbe koje sam prihvatila i ta je  radnja otišla na čitanje drugom članu komisije, izvjestitelju. On je nakon godinu dana tekst vratio s primjedbom da su moje teze pisane esejistički i nekonzistentno, da prepravim radnju, pa će je on dati asistentici na čitanje. Ako ona bude razumjela teze, on će prihvatiti radnju, pa onda možemo ići dalje… Bilo mi je jasno da se šali na moj račun. Nikako nije mogao razumjeti šta će meni doktorat u tim godinama. Ja sam napisala već dosta stručnih knjiga, članaka itd. ali on je - kao i cijela akademska zajednica imao svoj stereotip značenja doktorata. Ja sam sa svojim godinama takorekuć unizila dignitet doktorata. Poslao me na ponovno upisivanje doktorskog studija. Nije htio gledati stvarno izvođenje teza (tj. sadržaj) - nego mi je kao mladoj asistentici nametao kompetitivni format (značenje) doktorata. A taj FORMAT doktorata sa svim načelima i uputama nije se mijenjao ni mrve već jedno stoljeće. Da, i bez ikakvih konzultacija sa mnom, fakultetsko je vijeće zamijenilo (od tri) dva člana ispitne komisije.

10. Je li feministička zajednica imuna na dobizam (ageizam), odnosno imaju li feministkinje mlađe dobi predrasude prema feministkinjama starije dobi ( i obrnuto)? 

Ovo pitanje nemoguće je tretirati izvan šireg konteksta - feministkinje nisu imune na fenomene opće stratifikacije društva, ali u civilnoj sceni - pa time i u feminističkoj zajednici je međugeneracijska solidarnost već zaživjela: to znači da su feministkinje starije dobi cijenjene prema svojim kompetencijama, životnom i aktivističkom iskustvu. O tome najbolje govori knjiga intervjua "Aktivistkinje" o kojoj sam  vam već govorila. 

11. Puno se govori o međugeneracijskoj solidarnosti. Postoji li potreba za snaženjem međugeneracijske solidarnosti i izgradnjom generacijskih mostova unutar feminističke zajednice? Ako da, zašto?

Politika međugeneracijske solidarnosti se općenito, mislim u Hrvatskoj, odvija na način pozitivne diskriminacije. Kao i kod ljudi s posebnim potrebama - njima se izražava pomoć i skrb na način da im se daje sve više invalidskih  pomagala, a njima trebaju vježbe, ohrabrenje i šansa da se uključe u rad i život s ostalim ljudima. Starci i starice ne žele segregaciju, odijeljen život, te da zbog proglašene a ne stvarne nesposobnosti dobiju humanitarni pristup starosti. Najmanje što žele je - i to upravo žene starije dobi - specifična eksploatacija pomoću anti-aging marketinga i prodaje svih sredstava za pomlađivanje. Starice se danas mogu odijevati mladenački ili kako god žele, ali to - ako su svjesne da se ništa ne mijenja tim redizajniranjem - oduzima mnogo vremena i novaca. Iskustvo im jasno kazuje da je reklamiranje vječne mladosti putem učinaka kozmetičke industrije samo mamac za odvraćanje njihove pažnje sa stvarnog života. 

Ženama starije dobi potrebna je uključenost ili participacija u bilo kom oblikiu rada: u proizvodnom radu, društveno-političkom radu, odgoju i obrazovanju, trgovini,  socijalnom radu, volontiranju u različitim vrstama uslužnih djelatnosti, u nevladinom sektoru, skrbi i uslugama u kojima imaju iskustvo ili za koje pokazuju želju i zanimanje. One imaju potrebu za druženjem i duhovnom hranom, imaju potrebu za učenjem, doživljavanjem, prenošenjem svojih znanja i iskustava, potrebu za inicijativom. 

Kako sam posljednjih 20 godina provela u civilnom sektoru moram priznati da mi je nakon razdoblja provedenog u proizvodnom, pa državnom ili javnom sektoru, te akademskom - to najintenzivnije pozitivno životno iskustvo. Tu nije bilo utvrđenih obrazaca podvrgavanja i vladanja, odnosi su bili puni sukoba, ali i transformacije, tu smo svi učili kroz zajedničke inicijative i prakse, tu smo - posebno u feminističkim i mirovnim organizacijama - ohrabrivali jedni druge, a to je za žene - koje uglavnom žive u stalnoj poziciji neodobravanja - izvanredna šansa. Nažalost, ona je često dovodila do pretjerivanja  s radom (“burn-out” situacija) , a to je značilo izgaranje, totalno iscrpljivanje aktivnostima koje su bile posve autonomno planirane i dobrovoljno izvršavane.

11. Mogu li ja sada vas zamoliti da me pitate kako je ovaj intervju na mene djelovao?   - Da, izvolite. -  Hvala. 

Vi ste me inspirirali da na kraju ispričam što sam osvijestila tokom našeg razgovora. 

Priča počinje prije mnogo godina, a odnosi se na jedan oblik ponižavanja koji sam proživljavala gotovo do svoje šezdesete godine. Naime, dosta sam dugo bila mladolika i dopadljiva. Radi se o jednom vrlo poznatom obliku dominacije nad ženama - otuđenju od sebe samih. Ja sam dakle doživjela oslobađanje od muškog pogleda kojim sam sebe gledala cijeli život. Osobito svoje ruke (ružne, “radničke”) koje sam u mladosti skrivala tako da sam na njih sjedala. Sebe sam doživljavala uglavnom kao objekt koji se drugima sviđa, no nikad nisam bila sigurna jesam li zbilja voljena kao žena, a pogotovo ne kao osoba. Stoga sam se osjećala krajnje nelagodno kad sam s 18 godina pozvana na probno snimanje u Beograd gdje sam prema uputama režisera morala nekoliko puta ponavljati istu scenu naizmjence s još jednom izabranom djevojkom. Bila je to Milena Dravić, a glavni glumac tog budućeg filma bio je poznati Pavle Vuisić. Imale smo pletenice, ona plave, ja crne. Pobijedila je ona; ja sam bila izvještačena. Zapravo sam došla nagovorena od jednog novinara - on je poslao moju fotku na natječaj. S te audicije sam otišla ojađena, ali olakšana i svjesnija: ta gluma i uloga mi nikako nije odgovarala, nisam bila podložna, mila seljančica, nego drsko, urbano stvorenje koje je nečiji (muški) pogled nagovorio da pokuša biti “glumica".

Osvijestila sam ovo: tek sam kroz životnu liniju i različita iskustva počela donositi autonomne odluke, tek sam se sada riješila igranja uloge “ženskice”. Ovo što vi zovete “starost” je za mene posebno doba emancipacije od kompeticijskog načina života, cost-benefit logike i uopće od tiranije medija koji profaniraju čudo života, a proklamiraju Friedmanov neoliberalistički model društva i njegove vrijednosti. Uspjelo mi je konačno “liberat” se od onog KAKO SE ŽIVI. Svaki dan otkrivam nove oblike postojanja, a zanima me i iskustvo blizu smrti, tj. prijelaza u nepostojanje, kada napuštam svoje fizičko tijelo i možda ulazim u sferu nadosjetilne, čiste svijesti.