Rana dječja putovanja

Od malih sam nogu bila sklona putovanjima. Naša bi susjeda rekla “bijegu od kuće”. A ja bih rekla “odlasku u svijet”. Odlasci od kuće, međutim, počinju za djecu prvo prisilno i nemaju čaroliju putovanja. Djecu ništa ne pitaju - roditelji ih šalju u kampove, rodbini na selo, prijateljima u neku stranu zemlju. Jer imaju puno svog posla ili bi se htjeli malo odmoriti od djece, odnosno - djeca nemaju ljeti školu, a oni imaju godišnji odmor tek polovicom augusta, a često misle da je takav boravak djeci odgojno potreban za odrastanje. Ako su pak siromašni, djecu ljeti prepuštaju ulici.

Najgore mi je bilo kad me mama poslala u “koloniju”, u Medulin. Već drugi dan dobila sam temperaturu - opet moja angina - ali me nisu poslali kući, nego sam cijelo ljetovanje provela u baraci, sama, u krevetu, po danu s muhama, a po noći s komarcima.

Mama me inače slala rodbini na selo, u Pregradu ili u Dvorac Goricu.

Na selo je značilo - k stricu Štefu. Tada sam uživala u potpunoj slobodi. Stric i teta su me pustili da se sa susjedskom djecom idem igrati tamo gdje su oni išli - musti krave, hraniti perad, skupljati sijeno, na potok, pa smo se kupali skupa s patkama i guskama ili bi biciklima jurili do rudnika … Sve mi je to bilo divno, nitko nas nije tjerao, niti nam prigovarao, vršnjaci su me hrabrili i pomagali (“Hajde, skoči!") i nikad mi se nisu rugali. Hranili smo se svi skupa tamo gdje smo se našli, a odrasli su prema djeci bili blagonakloni, ali i zahtjevni… 

No išla sam i na drugo selo, rodbini u Dvorac Gorica, gdje nije bilo djece i gdje sam razgovarala s odraslima, starim tetama, kao da sam i ja odrasla. S gornjeg sam kata  noću morala silaziti u prizemlje na WC, drvene su stube škripale, nigdje nije bilo prekidača za svjetlo… Umirala sam od straha i dvaput sam se popiškila u krevet, makar sam imala osam ili devet godina. Tete - kćeri od bakine sestre, nisu bile stroge, puno su čitale i pričale su mi lijepe priče, mazile me i hranile, ali jedva sam čekala povratak u Zagreb.

U Zagrebu sam imala dvije “kuće”, onu u Medvedgradskoj  i onu na Kraljevcu kod bake - mamine mame. Kraljevec je bio moj pravi dom, moje kraljevstvo, moj dječji raj, moj Olimp- gdje sam imala najljepše djetinjstvo koje se može zamisliti. Šuma i livada s jedne strane, prema istoku (Cmrok i Tuškanac) i vrt/šuma s druge strane, na zapad (prema Pantovčaku). Cesta nije bila asfaltirana, a bila je i slijepa  - završavala je stepenicama. Automobila je bilo malo, stanovnici su bili mahom došljaci iz Zagorja, Slovenije, Vojvodine, Dalmacije, ali i iz udaljenih zemalja - pa su  ih moji umjesto njihova prezimena zvali: Česi, Rusini, Folksdojčeri…

Sve te prizemnice ili drvene ladanjske kuće dobivale bi sa šrenjem obitelji dogradnje u različitim  pravcima. Tako su na kraju Kraljevca, blizu stepenica u tri nadograđivana kućerka rasli Kunovići, negdje po sredini Neugebaueri i Nitzingeri, pa Stupnišeki i Mileri, a na kraju, u zadnjoj kući prvo Biškupići, pa Rubini. 

Moj prvi bijeg od kuće bio je davno, jedva da sam ga se  sjećala (bilo mi je oko četiri godine), ali mi ga je nekoliko puta prepričavala moja najdraža baka - koju sam zvala grosa.

“Tvoja mama bi ljeti došla na Kraljevec i odavde išla na posao. A vikendom je svima šivala. Izvukla bi Singericu na dvorište pod krušku i šivala meni ili tebi haljinice, skraćivala nekome hlače, popravljala i prepravljala odjeću… Ti si se igrala uz nju ili bi otišla susjedima, a jednog dana, s četiri godine otišla si iz čista mira cestom prema gradu. Spustila si se niz stepenice na donji Kraljevec i dalje kroz Zelengaj išla prema Kukuljevićevoj, a da nitko to nije primijetio. U Zelengaju cesta ide kroz šumu, s desne strane je potok, a s lijeve se dižu dva potporna zida iznad kojih je šuma prema Tuškancu. Ti si vidjela puteljak koji ide prema vrhu zida i popela si se četveronoške do vrha - kad si se našla u teškoćama, jer nisi znala kako se spustiti. Taman tada vraćala se s placa gospa Bunčec, naša susjeda. Prodavala je svoje narcise na placu. Ti si je zazvala u pomoć dok je prolazila, pa te skinula s visokog zida i lijepo vratila mami. Kad je ispričala gdje si bila, dobila si od mame po turu.”

Drugi “bijeg od kuće” nije kao ni prvi bio osviješten nego slučajan. Društvo “Partizan” poslalo me kao dobru gimnastičarku za nagradu na ljetovanje u Sportski centar Badija na moru, na otočiću kraj Korčule. Imala sam 10 godina i  bila vrlo poduzetna, jer su iz mog kvarta (Nova Ves-Medvedgradska-Tkalčićeva) došli i meni poznati dečki i cure. Tako sam nagovorila Renatu da se nakon dizanja zastave ujutro sakrijemo u brodici domara koji svaki dan ide po kruh i ostalu nabavu u grad Korčulu. 

Izvukle smo se iz prove čim je domar otišao i uputile se u grad Korčulu. Obišle smo tržnicu, stajale pred slastičarnicom (bez novaca) i onda ušle u uske ulice grada. Malo smo se pogubile i onda odlučile vratit se. U luci nikako da nađemo naš brodić s domarom. Tražile smo i tražile, makar tu pristaju veliki brodovi i - ništa. Neki dječak nam je onda rekao da je barba s Badije otplovio. Obje smo se sledenile. Renata me počela optuživati, a ja sam već imala ideju kako riješiti problem. 

Zaputile smo se na drugu stranu luke gdje su bile privezane i usidrene manje  jahte i brodovi-jedrilice. To je bila marina. Zagledala sam se u jednu dosta veliku brodicu gdje je za stolićem sjedilo dvoje starijih ljudi, možda muž i žena. Oboje su bili sijedi, ali veselo su razgovarali i marendali. Rekla sam Renati da sjednemo na pod blizu njihova veza i da ih uporno zagledamo. Nakon nekog vremena mahnula nam je žena i ja sam ustala, prišla bliže i počela s njom razgovor. Teta Ema mi je davala satove iz engleskog i mogla sam se sporazumijevati. Htjeli su znati tko smo, odakle smo i dal bi se htjeli popeti na jahtu i s njima provozati. Tako smo negdje oko podneva s njima zajedno isplovili iz Korčule. Pokušala sam im sve objasniti, no imali su dogovor s nekim drugim prijateljima u Orebiću i rekli nam da će nas kasnije popodne nakon ručka odvesti do Badije. Renata se ozlovoljila, jer do tada će nas već tražiti policija, pa sam zamolila gospođu da nazove Badiju ili policiju i da kaže da smo kod njih na brodu i da stižemo tokom dana. 

Da skratim - Renata i ja uživale smo tog dana na tom predivnom brodu, s tim dragim ljudima iz Austrije. Oni su nas nahranili i oko šest sati dovezli do Badije. Na obali su ispred samostana bili u vrsti posloženi svi gimnastičari/ke društva “Partizan”, izgledalo je kao doček, a na doku je stajala trenerica i upraviteljica kampa Danica. Nije htjela razgovarati s Austrijancima pa sam ja zahvalila njima oboma na vožnji, zagrlili smo se i Renata i ja smo skočile s broda. Danica nas je stavila ispred cijele vrste u stavu mirno i održala govor. 

Zanimljivo da se uopće ne sjećam kako nas je imenovala: kriminalci?, avanturisti?, izdajnici? Nismo bile povrijeđene, ta svi su mlađi, naši vršnjaci, mislili da smo glavne, bile smo svima heroji. (Nitko tada nije koristio riječ heroine.) Svima je na kraju rekla što nam je kazna: isključene smo iz kampa i roditeljima je javljeno da dođu po nas. A do tada smo trajno dežurne u kuhinji na guljenju krumpira i pranju suđa.

Treći moj “bijeg” ili odlazak u svijet bez mamine dozvole dogodio se mnogo kasnije, kad sam već bila punoljetna i s maminom dozvolom i pomoći putovala našim rođacima u Njemačku. U vlaku sam upoznala dvoje vrlo zanimljivih ljudi, Nijemce židovskog podrijetla, majku i sina (mojih godina) koji su se vraćali s ljetnog dobrovoljnog rada u kibucima u Izraelu. Oni su me nagovorili da ranije siđem s njima u mjestu gdje su živjeli i ostanem kod njih par dana. 

I to je bila avantura.  Bože, kakvo sam oduševljenje i povjerenje tada imala u ljude!