Priča o vještici

Gdje sam? Tu sam, na rubu kreveta, s nogama iznad papuča, gledam svoje nožne prste. Ne osjećam ih, ali znam da su još živi. Izobličeni su, ali još uvijek mogu na njih spustiti svu svoju kilažu. To dvonožno biće primam kao čudo. Bože, bože, daj mi da poživim: nije mi važno sjećanje, nego osjećanje. Da mi je znati kako su se osjećala prva bića koja su se uspravila! Glava im je odjednom dobila najviši položaj. I bila je teška.

Odostraga na leđima osjećam neku hladnoću, da, skliznule su mi hlače od pidžame. Imam gola križa. Gledam i dalje prema prstima, oklijevam. Sve dulje snatrim, nešto čekam. Kao da imam vremena na pretek. Uozbilji se, govorim si u bradu, moraš na toilet što prije. Neda mi se, tamo je uvijek isto, naprezajuće i ispražnjavajuće. Imam tu knjige i časopise, ali i oni kao da su postali govno. Cure rečenice, padaju slova u smjeru sile teže. Stop! Jedino me razveseli voda. I sad ću odmah leći i odmoriti se. Zatvaram oči. Okrećem se sve više prema unutra, fiziologija me prekida u snatrenju, čujem pucketranje u crijevima, prelijevanje tekućine s desne na lijevu stranu utrobe. Onda cvrčanje u ušima, ne,  nije u ušima nego u glavi, osluškujem ga neko vrijeme i onda se budim  zatvorenih očiju, više ne spavam nego svijestvjujem. Pogledajmo van! Vani su ptice i bor. I jedna plastična boca koja visi s grane. Ptice su prhnule s bora na podnožje boce. Pa opet na bor, kao da su osjetile da ih gledam. Samo još jedna nestrpljivo kljuca hranu… Ne mogu se poistovjeiti s pticom iako mogu jahati na metli. Ovo mi je već treći život vještice, vrlo je intenzivan. Sad imam izbočenu donju vilicu tako da imam pravi izgled vještice.  

Ovdje dolazi obrazac:  Kako iznad - tako ispod! Kako iznutra - tako izvana! Kako u glavi - tako u tijelu!  Kako u tijelu - tako u tvom životu! Kako na Nebu - tako na Zemlji.

K vragu mi i pamet i magija kad se ne mogu podnijeti u tom fizičkom obličju. Mogla bih biti svraka, vilenjak ili satir, zmaj s tgi glave, ali lik vještice me ponižava, ne zbog toga što su oduvijek bile na zlu glasu - nego zato što je vještica proizvod slabe imaginacije, mediokritetskog duha. Kad već nije bilo moćnije fabulacije zloduha od te obične babuskare koja miješa kutljačom u loncu zmijin zub, štakorov rep, osušene kosti, pa mogla se ta kuharska vještina dati čarobnjacima, a ženama blagoglagoljenje, stalna molitva uz krunicu.

Više nemam volje ni za presvlačenje. Zna se kako su odjevene vještice.  Danju bauljam u krpama koje su nekad bile trenirka, gornji je dio u dobrom stanju sa zatvaračem koji se ne kvari, a donji su crne samterice pune psećih dlaka. Kad liježem i zatvaram svjetlo po ne znam koji put - odlučim spavati u istoj obleki u kojoj sam hodala cijeli dan. Time narušavam svoju najvažniju devizu života, a to je ZEN-gatta:” Cijepaj drva, nosi vodu!”. Znači da svaki dan, uvijek ispočetka, obavljam sve nužne rituale za uredno održanje života, držim prvo sebe u redu pa onda kuću: perem se/odijevam/gledam vrijeme kroz prozor, pristavljam čaj, pripremam doručak pa ručak, perem suđe, čistim kuću i dvorište, odlazim u nabavu hrane….Tamo dobivam porugu  prodavačice: “Ta obucite nešto u boji, susjedo, izgledate kao da ste vrana,  zašto uvijek crno?” Imaju pravo. Izašla sam do dućana, a nisam se počešljala. Moram i to staviti u dopodnevni obred. To me održalo do ove odvratne starosti, slaganje vremenskih lego-kockica tako da sve funkcionira, da guram Sizifov kamen uvijek s jednakim ritmom, skoro radosno, dragovoljno, kao  da sam neizostavan, dakle važan kotačić univerzuma. 

Ali ja prezirem tu prispodobu vještice. Zašto ne bih bila donestre? Moj ego je zbilja bizaran, želim neku odvratnu prispodobu, kao što u krimićima više nije dovoljno jedno ubojstvo, idem u prošlost gdje je imaginarij bogatiji. Na primjer, u 11.stoljeću - taj donestre je bio grozni humanoid  - čudovište s lavljom glavom, s ogromnim očima, dlakavim ušima i grivom, ali na dvije noge; imao je ljudsko tijelo, govorio kao poliglot, svim mogućim jezicima i dijalektima svijeta, ali je pljačkao i ubijao na prevaru putnike po nepoznatim krajevima, a najstrašnije je bilo njihovo prenavljanje i  licemjerstvo. Nakon što bi ubili putnika, požderali bi ga cijelog , a onda plakali nad njegovom glavom kao da im je rod.

Ta čudovišta su bila spoj nespojivog: agresivnog i empatičnog, bestijalnog i humanog, tragičnog i  lakrdijaškog, diplomatskog, uglađenog ponašanja sa znanjem svih jezika i odvratnog kanibalskog  - žderanja poput vampira. Tada je bilo više mašte ili svakako više potrebe za čudovištima no danas. Ili griješim? Moje su unuke jedno godinu ili dvije čitale romane o vampirima i njihovim ljubavima s djevojkama ljudske vrste, znači imali smo i mi  u 21. stoljeću sličnu potrebu za spajanjem apsurdnog, nespojivog. 

Gledam u ogledalo i ne mogu povjerovati što vidim. Nos mi je postao kljukav, uz donju usnicu izrasla je bradavica, iz nje vire tri sijede dlake. Ipak vještica. Nije tu samo ružan izgled, nego mi je pala i razina doživljavanja  (osjećaja i misli). Zadovoljna sam danom kad izostanu bolovi u zglobovima i tuga u duši, sve češće ignoriram nestajanje nekadašnjih ljubavnika, najdražih prijatelja, najmilije tetke, karizmatskog istraživača, poznate glumice, najdražeg rođaka ili moje srodne duše, pjesnikinje Vesne Krmpotić ili književnice Dubravke Ugrešić.

Rodila sam se s niz anomalija, svega sam imala previše. Prvo se otkrilo da imam dva vratna rebra  - u  obliku  izdanaka na zadnjem vratnom kralješku. Dakle dva rebra previše. Zatim sam, kao đak u osnovnoj, svaki čas imala neke grčeve u trbuhu, zbog čega sam se od bolova sklupčala ispod klupe, pa me učiteljica slala kući i onda na snimanje crijeva. Zaključak liječnika je bio da imam previše crijeva, odnosno predugački kolon, pa nisu mogli doprijeti ni do tankog crijeva.“Ma kakva operacija!  Ako vam jednom odrežu komadić crijeva, onda za kratko vrijeme morate opet, pa opet i tako usput i umrete. Vi imate predugačka  i preširoka crijeva. To se zove gastro... To što vas boli su upaljeni, gnojni džepovi, zaostala hrana u crijevima. Dakle, nije rak i ne treba operacija.   

I tako sam do danas ostala s previše crijeva. Zapravo, s previše hrane, jer trpam u sebe najrazličitije vrste hrane: miješam kiselo sa slatkim, meso s mlijekom, špinat s tjesteninom, sir s ribom, kefir s bademima, kolače s crnim vinom i slično. 

A kada  pogledam po prostorijama - u kući se također skupilo previše stvari. Na drvenim gredama i visokim policama - gdje ih se najmanje vidi nalaze se različiti pokloni i  stvarčice s putovanja, tu su grčke i turske  šalice, glinene zdjele s Ohrida i  iz Velikog Tabora, zvončići mjedeni iz Sarajeva, krigle za pivo iz Kanade,, vučedolska golubica, razne terakota figurice i stakleni slonići. Najviše volim prugastog mačka od drveta i miša sa staklenim očima koji su na polici s knjigama. Ono što se dobro vidi  to su viseći klaunovi, nekakvi talismani i  lutkice raznih vrsta: neke su u svili i kadifi, druge su od slame, neke su iz Južne Amerike,  a druge su izradile kurdske žene - te opet jako volim.  Ima i profesionalnih ginjola i marioneta.  U velikoj zdjeli na ormaru su ručne lutke. Marionete su lutke koje se animiraju šipkom koja ide od glave, a noge i ruke su dugim vježbanjem postigle pokrete koji nalikuju hodu. S vremenom su marionete dobile konce za animaciju ruku i nogu jer je stvorena tzv. vodilica, pa se animira odozgo. 

Bože - kako je to slično mom životu, barem prvi dio - negdje do dvadesete: radila sam ono što su drugi htjeli i kako su htjeli:  cimali su me sve odreda neki sebeljubivi, neurotični lutkari i jedina mi je utjeha bila što su me pokretali odozgo.  Malo kasnije sam postala ručna lutka, dosta ljepuškasta i tada su mi postali ugodni ti dodiri, premda su mi katkada skoro noge polomili. Počela sam živjeti sve brže i opasnije. Tada sam dobila prve autiće, svjetionik, brod u boci, magnete, pa različite igre, makar sam imala već blizu šezdeset godina. Onda su me počeli darivati moji bivši učenici kozmetičkim preparatima i različitim neprikladnim knjigama, jer nitko od njih nije ništa čitao… No, vratimo se vještici. Snaha mi je za Božić poklonila pravu veliku krpenu vješticu koja je jahala na metli. Objesila sam  je na čavao zakucan na glavnoj, središnjoj gredi, a kraj nje je letio bijeli galeb, domaće izrade.

Jednog jutra htjela sam se zbližiti s tom vješticom, skinula je s čavla i otkrila da se radi o ručnoj lutki. Nataknula sam je na ruku i počela s animacijom – pomicanjem prstiju, dlana i cijele ruke. Glas mi je bio malo hrapav: “Ne čudite se, jedno sam vrijeme bila slavna scenska lutka koju su kostimirali prema potrebi: bila sam Princeza, pa Pepeljuga, onda Pipi Duga Čarapa, no tu sam i prvi put dobila lik vještice koji mi je bio najdraži -  svi su govorili da sam tu najizražajnija.

Danas - kad me posjete unuke koje volim - dijelove tijela koristim kao lutke – lutke su mi prsti, nabori na tijelu, moje ruke, koljena, stopala … To su mimičke lutke, njih najviše voli moja unuka Alisa. Jer najjednostavnije lutke koje uvijek nosimo sobom su dijelovi našeg tijela.  A ja znam u času stvoriti lutkarsku čaroliju. Mijenjam glas, pa pokret dijela tijela - i začas stvaram lutku koja ima dušu. Tako se spašavam, tješim i zaboravljam da mi je dodijeljena takva karma. Da sam vještica.

Da se onda pomirim i ne pružam više otpor? Jer sam ipak vrlo vješta vještica: gledaj, govorim unuci, sve oko nas možemo oživjeti: tkanine, različite svakodnevne predmete, plastične boce, vrećice, rukavice, čarape, hlače, stolac, šamrlicu, kišobran,  novinski papir, a što tek prsti i stopala mogu sve reći.! - Otkud ti to znaš, baka? - Kako ne bih znala, pa bila sam sama niz godina lutka za odrasle, igrali su se sa mnom bez najave sve dok nisam postala Velika  Vještica. I ti me voliš, obožavaš kao vješticu. -  Nije istina. Ja te volim kao sebstvo, a ne vješticu. Hajde reci, što ti podrazumijevaš, što tebi znači “vještica”? 

Znala sam da je zbunjujem nekim riječima, tim svojim “digresijama”. I pričama.

No ona studira fiziku, a želi biti odgojiteljica u dječjem vrtiću. Ili možda glumica u lutkarskom kazalištu. No tata i mama odlučuju i ona je pristala na fiziku. Meni su dali da predložim ime. Tako je postala Alisa, iako je tata zove Alix. To me podsjetilo da su zadnjih godina gotovo sve firme, dućani, obrtničke radnje preinačili svoje nazive i sada nose svi neka engleska imena. Prije je u Petrinjskoj bio “cukeraj”, pa  slastičarna, a sad je “Food and Joy”. To me počelo smetati, osjećam nešto lažno, podmuklo, ulizivačko u tome, nitko ih nije gonio da to urade.

Alisa je stajala nasred sobe i glasno rekla ono što sam ja tog trena mislila: “Nemoj toliko nabrajati dok pričaš, molim te. To nije tvoj stil.” Dobro, a što sam to nabrajala?” -  “Nabrajala si što sve možeš oživjeti.”- “Pa, podučavam te lutkarstvu”.  Alisa se okrenula nekoliko puta u krug, oslobodila kosu iz repa i zabacila je prema naprijed, na lice.  Mahala je rukama i glavom, u pozi DJ-ja, kosa je šibala na sve strane  i onda mi onako velika kakva je narasla - sjela u krilo.- “Sjećaš li se, baka,  da sam u vrtiću oblačila dugačke haljine od teta, strašila ih iskačući pred njih iz  kuta?! - Da, sjećam se da si nacrtala cirkus Velog Jože koji je bio pun različitih čudovišta. Nikad nisam vidjela ljepša čudovišta. — Da, to je bilo najlakše nacrtati: razlila bih malo vodene boje i prstom miješala mrlju. Onda bi se te ogromne čudne mrlje počele razgovarati jedne s drugima.” I uzela je s čavla moju lutku-vješticu i počela izmišljati njene osjećaje i namjere prema nevidljivim ljudima tako da je uzdizala i spuštala metlu i plovila kroz sobu zajedno s lutkom-vješticom.

Znala sam da Alisa sebi stalno radi kazalište. Kazalište predmeta je poznato još od četrdesetih godina 20. stoljeća, ali da će svaku životnu situaciju pretvarati u kazalište - to nisam znala. Zadržala je svoju dječju maštu. Djeca su najveći umjetnici dok su djeca. Alix je znala divno improvizirati. Djeca su pravi kreatori.

Nisam vidjela Alisu nekih mjesec dana, diplomirala je u tišini - pa sam je sad krenula nagovarati:  “Hoćeš da se malo igramo ? Ja jako volim kazalište. Ali sada već slabo čujem. No naše kazalište lutaka ne treba toliko verbalni izraz. Riječ nije najvažnija lutki. U lutkarstvu je verbalni izraz u najboljem slučaju tek pomoćno sredstvo, u većini slučajeva, pak, nužno ili čak i direktna smetnja…  Lutka živi i u neverbalnoj komunikaciji. Primjer je ovdje, imamo lutke-ruke…..Pogledaj ovamo!

Lijeva, vesela ruka, pozdravlja tužnu, desnu ruku. Šalje poljubac, maše, njiše se i zove Desnu ruku. No to ništa ne pomaže. No odjednom desna prihvaća. Sad se obje ruke-lutke zagrle i okrenu leđa. - “Mi smo dva dirigenta. Gdje nam je orkestar? 

Ah, tu je. (Na stolu je bila hrpa kvačica - ostala nakon skidanja veša.)

Alisa odmah hvata pomoću Lijeve i Desne - kvačicu po kvačicu i stavlja ih brzo na moj ovratnik, na oba uha, na dijelove majice  -  uzvikujući - “Tako, tako, sjajno ste se razmjestili, dragi naši svirači. Da  krenemo, jedan dva tri!”. Moja Alisa se razmahala, oponašajući  veselo dirigiranje, a ja sam cijukala hvatajući razne kvačice po sebi - oponašajući svirku različitih instrumenata.

Za ovakvu vrstu lutkarske improvizacije nije potrebna profesionalna lutka niti profesionalni tekst.  Rad s lutkom ne mora uvijek imati za cilj igrokaz/predstavu. Lutkarska igra nije predstava i ne traži publiku u kazališnom smislu. Lutke prsti mogu učiti zbrajati, oduzimati, rješavati neki problem na djeci prihvatljiv način. Spužva u školi može biti zanimljiva učiteljica koja ispituje djecu (umanjuje se strah od autoriteta), učenik može animirati običnu spužvu za brisanje ploče (nacrtamo joj oči, usta, nos) i oživljena spužva može odgovarati na pitanja (kada se piše veliko A?, a kada malo slovo a?). Svakodnevnim predmetima treba htjeti i znati udahnuti  dušu, život i onda djeca s radošću uče. - Moja me unuka pogledala i s oklijevanjem rekla: “Bako, ja sad moram ići. Ti si me skoro pretvorila u lutku-đaka. Lijepo si mi sve to objasnila. Evo, mogu ponoviti: ‘Kreativni je lutkarski lanac u nastavi beskrajan. Stvaralačka je sloboda bezgranična.’ “.

- Bravo, Alisa, ti si moja najbolja učenica. I ti ćeš biti vještica. 

- Ali ja sam te prije dosta vremena pitala što tebi znači “vještica”? Kakva je to osoba? Nemoj mi govoriti - o spaljivanju vještica. 

- Dobro, pa već si shvatila. Vještice su meni  ne-obične osobe, uvijek spontane, autentične, kreativne, pružaju otpor onome što većina ljudi misli i radi, dakle ne poštuju općeprihvaćena mjerila i autoritete, eksperimentiraju s onim što bi ljudima moglo pomoći da nađu smisao života, autonomne su i hrabre, beskompromisne osobe.

 -  Dobro. Ti si moja nadri-vještica. Žao mi je što moram ići. Bilo mi je zabavno.

Vidimo se druge nedjelje.

Pogledala sam opet prema stopalima, imala sam čarape, ne - imala sam gege, a to su čarape s gaćicama.  Zašto gnjavim dijete koje tek počinje otkrivati što je to integritetJesam li to jedna prijašnja, davna vještica, iz vremena kada sam sama donijela odluku da živim život vještice.????? No tada sam hodala bez čarapa i bila najčešće bosa. Ako ste u Zagrebu vidjeli zgradu-ljepoticu, Mimaru, onda znate da ima zadivljujuću širinu, dva raskošna krila, u sredini je grandiozan ulaz, široka aula koja se pretvara u dva kraka stepenica ali i dva hodnika u prizemlju: lijevo i desno krilo s dosta vratiju koja pri otvaranju bljesnu visinom svojih prozora, to su bili tada razredi IV. gimnazije, u prizemlju i na I. katu. Naš je I. razred bio s desne strane zgrade, bliže Klaićevoj ulici i drvoredu lipa koje su nas u proljeće odnosile u vilinski svijet . No tada sam već bila vještica-naučnica, skrivena valovitom kratkom kosom i plavom suknjom naboranom do punoga kruga. Prvi smo sat iz povijesti proveli u Arhivu na Gornjemu gradu: naš nas je profesor povijesti  (nadimak ISKOPINA) a koji nam je bio i razrednik - odveo odmah na samostalno proučavanje - spaljivanja zagrebačkih vještica. 

Tada sam prvi put skupila  iz škole dvanaest djevojaka i počela ih u dvorani na 2.katu učiti modernom plesu uz bijesnu glazbu Stravinskog . Na klaviru ga je svirala cura koja je išla u glazbenu školu, a djevojke su sve bolje improvizirale vještičje plesove u dvojkama, pa trojkama, pa četvorkama, pa šesticama i konačno u formaciji od dvanaest. Nemam pojma tko mi je to u školi odobrio, ali vježbali smo topuna dva mjeseca, a nastupali smo nekoliko puta, jednom krajem školske godine za učenike  naše škole, drugi put za roditelje našeg razreda, treći put za V. gimnaziju, a  četvrti za Policijsku (srednju) školu. Dečki su nam najdulje pljeskali….

Alisa draga, oprosti, morala sam opet nabrajati.

Nisam ti htjela reći debelu istinu: VJEŠTICA VIŠE NEMA. Potreba koja se sada može još kao pojačana predvidjeti dolazi ne samo od konteksta u kojem živimo, nego od promjena koje smo sami već doživjeli: stara ličnost ili osobnost je uništena, nastaje novi oblik subjektiviteta, veli Slavoj Žižek, naš filozof. On prognozira da će 21.stoljeće biti stoljeće post-traumatskih neangažiranih subjekata: 

“U novom obliku subjektiviteta – autističnom, ravnodušnom, emocionalno neangažiranom – neosjetljiva psiha doživljava olakšanje kad joj kažu da je bolesna, jer nije više odgovorna. Nasilje je u načinu na koji se odsijeca subjekt od njegovih rezervi sjećanja, od imaginacije, od emocionalne angažiranosti, a najviše od moći koju ima duša.