Postoji li slobodna volja?

‍Borislav

pet, 3. tra 2020. :

Draga Karmen,

drago nam je da ste voljni da uradimo intervju i tekst! Ne postoje rokovi, a moj bi predlog bio, s obzirom na situaciju i vašu angažovanost da intervju zapravo prilagodimo vašoj dinamici, i da to bude neka vrsta "dnevničkog intervjua" i da slobodno traje danima.. Ja bih vam postavio pitanje, a vi biste mogli na njega da odgovorite kada stignete, taj dan navečer, ili sutradan, ili za par dana.. I onda bih vam na to ja poslao novo pitanje, pa onda koliko god je vremena potrebno za njega. i tako dalje. Ako se slažete. Nije uobičajena forma intervjua, ali možda odgovara ovoj situaciji, a i daje prostora za produženu refleksiju..

Recimo, upravo s obzirom na vašu situaciju nakon zemljotresa, i na angažovanost oko volontera i psihološke i materijalne pomoći drugima, mogli bismo početi pitanjem, na primer

- Ova situacija je uslovila da se uobičajeni način života bitno promeni. Nešto smo bili primorani da menjamo, nešto smo voljno promenili. Kako je vaša svakodnevica drugačija ovih dana?  

Da li se slažete da probamo tako? Bez roka i pritiska..

Karmen

ned, 5. tra 2020.:

Dragi Borislave,

slažem se, tako ćemo, malo-po-malo i stalno :) Jako se radujem tome što ste mi dali priliku i format u kojem doista mogu reflektirati sve ove dane… Hvala vam.

Evo i odgovora na vaše prvo pitanje:

Ovih dana živim gotovo isto kao i uvijek. Uglavnom zato što već gotovo dvadeset godina imam privilegiju živjeti izvan uobičajenih životnih okvira i institucija, što uključuje i život u drugačijim ritmovima od onih koje nalaže uobičajeno radno vrijeme ili drugi oblici formalno društvenih pravila. Uglavnom se iz dana u dan prilagođavam neposrednim potrebama ljudi s kojima živim ili radim, potrebama pojedinih grupa građana, potrebama našeg vrta i voćnjaka, potrebama djece u široj obitelji, potrebama našega psa Maze… No, promijenilo se moje i naše neposredno okruženje, i to jako.

I sada o tome mogu govoriti samo iz obzora mojega osobnog iskustva, što je to što sama vidim i doživljavam. Nikako ne želim niti mogu biti glas svoje obitelji i sugrađana, niti poopćavati što nam se doista događa.

Čini mi se da je ovo što upravo svi zajedno globalno živimo, doista izvanredno stanje, i to riječima kojima o njemu govori Giorgio Agamben: događa nam se goli život. Kao da se svi budimo iz sna o mogućnostI beskonačne potrošnje svega: vremena, resursa, hrane… Više nam glatko ne funkcioniraju ustanovljeni ekonomski i politički sistemi. Istodobno, svaka se vlast pojedine države postavlja iznad svakog pojedinačnog prava u ime očuvanja života. U stanju smo u kojem više ne možemo jednostavno razlikovati između prava i činjenica, naših normi i biološkog života. U ovome času, o tome ne mislim ništa, niti dobro niti loše. Ne sudim, jer i ne znam prema čemu da sudim. Samo svjedočim da se događa.

Naš je grad još k tome pogodio i potres. Na strašan i istodobno čudesan način, u nekoliko nam se minuta dogodila kolektivna šizofrenija: u vrijeme epidemije i službene direktive održavanja socijalne distance, mi smo zbog potresa izjurili iz svojih domova i našli se zajedno na ulicama u najvećoj uzjamnoj blizini obgrljeni ćebadima jer je bilo jako hladno. Sve ono što grad tradicionlano skriva u svojim zatvorenim stanovima, naše raščupane kose, umrljane majice i pidžame, pohabane kućne šlape, sva naša tjelesna muka i izlučevine, i to bez maski i rukavica ... sve je izašlo van. I preživjeli smo. I nismo se uzajamno zarazili. Imali smo sreću da se sve dogodilo u nedjelju u ranojutarnjim satima. Brojne su obitelji, negdje oko 20.000 ljudi, pritom ostale bez krova nad glavom. Ali duh grada je i dalje živ, predvečer se s balkona pjevaju pjesme Zagrebu, lupanjem u lonce se protestira protiv gradonačelnika,... i smijemo se ko ludi.

Zagreb više nije isti. Niti više ima svoju autentičnu vibru, doslovno: glavna ulica Ilica koja se prostire duž 6 km, njome tramvaji više ne voze. Brojni muzeji i ustanove smješteni u Gornjem i Donjem gradu potpuno su uništeni. Svako toliko osjetimo podrhtavanje, tlo pod nama se još nije umirilo. Samo se nasmijemo kad malo zatrese. Grički top više ne puca točno u podne. Ne smije više pucati, jer kad on zagrmi stresu se okolne ranjene zgrade, i s njih počinju padati cijeli komadi zidova i dimnjaka.…

I onda se u njemu događaju pojedini dirljivi prizori, uz one generalno prisutne (iznad svake zamišljive granice požrtvovni liječnici i medicinsko osoblje, vatrogasci, vojska, policija, volonteri koji raznose hranu i lijekove), još uvijek su prisutni i specifično lokalni oblici rada i volontiranja, kao da korone nema: mladi alpinisti koji sa šljemovima i konopima izlaze iz svojeg kombija jarko zelene boje i penju se po zagrebačkim krovovima da bi uklonili ruševne dijelove zgrada; učitelji koji na biciklima obilaze svoje učenike i sviraju im pod prozorima da ih ohrabre i odmore od svakodnevnog online učenja; grupe navijača koje su inače u stalnom i surovom međusobnom okršaju, u vrijeme potresa ti su zločesti dečki u međusobnom primirju blago i nježno pomagali trudnicama, novorođenim bebama i osoblju Petrove bolnice u evakuaciji jer je bolnica stradala… sve te ljude nitko nije zvao, samo su se pojavili i ponudili svoju pomoć, i pritom se savršeno samoorganizirali.

Kada smo već kod pojma socijalne distance toliko prisutnog u službenim dekretima i medijima, u svemu što vam pišem, pokazuje mi se njegov besmisao. Čini mi se da smo bliži jedni drugima nego ikada prije, transnacionalno dijelimo iste suze i radost. Udaljeni smo tijelima. Da, to je obična fizička distanca..

I sada mene ne napušta pitanje: što to supstancijalno ovo izvanredno stanje ima, a normalnost nema - da stvara takovu spontanu usmjerenost na potrebe drugih? Što je potrebno da bi se to u našem društvu održalo, o(p)stalo i dalje kao temeljna vrijednost i ponašanje? Ista i zajednička muka i bol? Mnogi mi se odgovori na to pojavljuju i odmah nestaju. Treba mi još vremena, i možda još više usredotočenosti za/na njih.

U očekivanju vašeg sljedećeg pitanja, :)

drugarski zagrljaj,

Karmen

Borislav

pon, 6 tra 2020.:

Draga Karmen, hvala vam puno!

Predložio bih da ta upitanost - što to supstancijalno ovo izvanredno stanje ima, a normalnost nema - da stvara takovu spontanu usmjerenost na potrebe drugih? Što je potrebno da bi se to u našem društvu održalo, o(p)stalo i dalje kao temeljna vrijednost i ponašanje? Ista i zajednička muka i bol? Mnogi mi se odgovori na to pojavljuju i odmah nestaju. Treba mi još vremena, i možda još više usredotočenosti za/na njih. - ostane konstantna zapitanost tokom naše prepiske.

Meni nailazi nešto, što je već upisano u vaše pitanje - što to supstancijalno ovo izvanredno stanje ima, a normalnost nema - da stvara takovu spontanu usmjerenost na potrebe drugih?

Ako se ne varam, 'spontanost' u svom osnovnom, etimološkom značenju znači "iz slobodne volje".. Koncept "slobodne volje" je, naravno, preimpregniran, pa kao da nam je nemoguće da ga iznova i nevino mislimo.. Ali ipak, ako bi to značenje uveli u vaše pitanje, onda bi nam se "normalnost" pokazala u svetlu 'normativnosti', 'neslobodne volje', 'uslovljenosti', svakodnevne dokse, temeljne neslobode... I onda bi nastavak vašeg pitanja glasio - Što je potrebno da bi se činjenje-iz-slobodne-volje u našem društvu održalo, o(p)stalo i dalje kao temeljna vrijednost i ponašanje? Ista i zajednička muka i bol?

Zaista je izvanredno stanje - ili možda najviše trenuci urušavanja redovnog stanja i erupcije izvanrednosti - trenuci i stanje kada se isto dešava sa ljudima, i iz njih izlazi spontanost, jedna druga društvena priroda koja nije naučena, usvojena, normirana - ali kao da jeste ljudima "prirodna" a ne izuzetna...

Ne odgovaram, naravno, samo nastavljam vaše pitanje.. A predlažem da se vi ovom pitanju vraćate uvek kada osetite da imate neko iskustvo, osećanje ili misao koji mogu donekle odgovoriti, nezavisno od drugih pitanja tokom prepiske..

A kao drugo pitanje, pitao bih vas, nastavljajući se na vaš opis situacije -

-   Sa čime se sve suočavamo kada nam se događa "goli život”.?

- Šta primećujete, s kakvim se izazovima, iskušenjima, osećanjima, potrebama ljudi suočavaju u ovoj situaciji? I šta se ustvari dešava kada postaje 'previše', ‘neizdrživo'?

-  I sa kakvim se osećanjima i potrebama vi suočavate u toj (vašoj ličnoj)   situaciji, i kako se nosite sa time? Gde vi nalazite odgovore, oslonac, odmor, osnaživanje kada je to vama potrebno?  

srdačno vas pozdravljam!

Borislav  

Karmen

uto, 7. tra 2020.:

Eto nas Borislave, kako smo samo krenuli.

Čini mi se da sada imamo jedan važan etimologijski čvor, ne kao nešto što treba razmrsiti ili presijecati, nego kao mjesto u našem vezu/štrikanju koje može bitno odrediti mustru/obrazac našeg daljnjega tkanja teksta.

Spontanost spram, ili pored, ili iz, slobodne volje.

Ako etimologijski još dalje ustrajemo, riječ “spontanost” dolazi od kasnolatinskog spontaneus: samonikao/la, nastao/la sam/a od sebe. Iz toga spontanost uzimam upravo tako jednostavno, kao samoniklo i unaprijed nepripremljeno djelovanje nas ljudskih bića. I u tom smislu, moguće, ali ne i nužno voljno. Često je i mahnito. A ne možemo dokučiti - zašto?

Iz ekofemnisitičke perspektive (koju sada zagovaram tek toliko da s drugačijeg mjesta možda dodatno osvjetlim naš čvor) koncept i ideja slobodne volje (iako ju nalazimo i ranije kao temelj Augustinove teologije) pripada tzv. svijetu apstraktnog poimanja odgovornosti i prava unutar kartezijanske slike svijeta. I pretpostavlja biće koje je ovim ili onim načinom može i mora svladati svoje unutarnje suprotnosti ili iskušenja, za volju višega cilja ili dobra. Kao takav, taj je koncept je bitno udaljen od prepoznavanja i reagiranja na potrebe (doživljaj da nešto nedostaje) mnogih nevolj(e)nih bića koje susrećemo, udaljen je od onog što ekofeminističke autorice nazivaju kontekstualna partikularnost. U svijetu kartezijanskog dualizma vrijedi da se o vrijednostima nekoga izbora sudi na temelju cilja ili plana, bilo božjeg bilo čovjekovog, a ne na temelju onog na što se kod bića (jednog ili više njih) naišlo putem, ma što to bilo i koliko god daleko od nauma (i koliko god zaumno) - u ovdje i sada. To je ono o čemu naširoko govori tzv. etika skrbi. I govori i piše, recimo, R.D.Laing. [Odavde jednom kasnije možemo i u drugi naš etimologijski čvor: normalnost/normativnost]

U perspektivi etike skrbi, donesemo li odluku o tome što nam je činiti na temelju ideje o izboru između dobra ili zla (predodžbe koje su u ljudskim relacijama uvijek normativne naravi, čak i onda kad nam se čini ili kada vjerujemo da su nam po prirodi ili Bogu, ili Kantu imanentne), uvijek ćemo se spotaknuti na Schellingov nedjeljivi ostatak, ono što se ni s najvećim naporom ne da rastvoriti poimanjem, nego vječno ostaje u temelju bitka ili potisnuto u duši. Preostaje nam stoga uzeti u obzir konkretne priče i potrebe svoje i drugih u trenutačnoj situaciji/konstelaciji. I pritom zamišljati, koliko god to daleko i duboko kroz govorni i svaki drugi jezik možemo dosegnuti - posljedice koje naša odluka ima i može imati na/za sve nas uključene u tu priču. A indikatori vrijednosti toga su naše pojedinačne i zajedničke trenutačne emocije ili simptomi (jer što je simptom?), a ne udaljeni cilj. Niti vrijeme niti kapital niti bilo koja mjera koja se pritom mjeri. I onda, ta odluka ne mora važiti niti biti obvezujuća za bilo koji, a još manje - svaki drugi slučaj. [Ova nit se može činiti kao put u bezdan i anarhiju, ali nije, jako je uzemljena, i jako... stroga. :)]

Prisjetimo se, usput, da i sam Augustin otkriva imanentnu teškoću ideje slobodne volje kada kaže da je volja nedovoljna za ostvarenje cilja jer milost Božja može spasiti pothvat s najlošijim izgledima. :)

Dopustite mi još neko vrijeme da se otvorim za vaše novo pitanje, da pitam, pažljivije slušam i promatram "sa kakvim se izazovima, iskušenjima, osećanjima, potrebama ljudi suočavaju u ovoj situaciji? I šta se ustvari dešava kada postaje 'previše', 'neizdrživo'?" I ne znam da li ću i tada moći biti sigurna u svoje odgovore.

A tek onda ću moći pisati i o sebi. I o tome "sa kakvim se osećanjima i potrebama vi suočavate u toj (vašoj ličnoj) situaciji, i kako se nosite sa time? Gde vi nalazite odgovore, oslonac, odmor, osnaživanje kada je to vama potrebno?”

‍Borislav

sub, 11. tra 2020. :

Draga Karmen,

hvala vam puno!

Dragoceno mi je to kako ste pristupili problemu čvora. Od tada razmišljam da se čvoru (bio je etimologijski, ali se, verujem, može proširiti na emotivni, mentalni, politički, egzistencijalni) zaista može pristupiti kreativno - kako ste rekli, ne kao nečemu što treba (uvek i odmah) razmrsiti ili presecati, nego (moguće) prepoznati kao momenat u tkanju koji može postati obrazac veza.

Zaista, nedavno sam video rad jedne mlade umetnice - kružni vez od konopljinog kanapa, koji se od centra koncentrično širio kroz niz različitih čvorova. I bio je nezavršen, a posetioci galerije su mogli da nastave niz, odnosno da nastave da tkaju dalje taj umetnički rad. Pored rada postojalo je nekoliko čvornih dijagrama (crtež čvora u ravni), i ljudi su mogli da ugledanjem na te dijagrame pokušaju da izvedu čvor i nastave tkanje. Rad se vremenom pretvorio u tkanje "nepravilnih", "neuspelih", "pogrešnih" čvorova - u odnosu na koje su oni "pravilni" i "savršeni" vremenom zapravo izgubili momenat 'ispravnosti' i svi čvorovi su postali ekvivalentni u pojmu celine.

Treba nastaviti. Greške ili nesavršenosti su upravo samo momenti u pozicioniranom posmatranju. Već u drugom trenutku i iz druge pozicije, stvari mogu izgledati drugačije.

Kao ovde u sferi estetike (ili matematike), isto je u sferi epistemologije i aksiologije, kako, čini mi se, vi predlažete.

U tom smislu sam razumeo i vašu 'potrebu' ili 'odluku' za odlaganjem odgovora i uzrdžanje od interpretacije. (Ispravite me ako ovde grešim.)

A očekujući vaš odložen odgovor -  koji će i tada ostati "nesiguran" - ja bih vas pitao (ipak) o epistemologiji (ili simptomatologiji) i aksiologiji kojima se rukovodite. Jer šta je simptom? pitali ste retorički. Predlažem da to stvarno bude pitanje za vas, a u vezi i sa prethodnim pitanjima o suočavanjima.

- Šta je simptom?

‍+ nadam se da ste dobro. U Srbijji je od juče uveden trodnevni policijski čas.

Čuvajte se.

I ja vama šaljem zagrljaj.

‍Karmen

pon, 13. tra 2020. :

Dragi Borislave,

milo mi je kako se štrikamo... i kako nas oboje veseli takvo dopisivanje. I hvala vam na divnoj asocijaciji, na opisu video rada mlade umjetnice, baš mi je to bio gušt čitati. Može li se to negdje vidjeti, čitati i dalje o tome?

Kako ste vi sada, sa sobom i drugima? Pisali ste mi u jednoj od ranijih poruka da radite na jednom regionalnom projektu - kako vam ide s tim?

***

Simptom je meni jako važan spoznajni alat, i osobno i u radu i životu s drugima - njime, koji je smetnja ili izraslina, postajem svjesna da se negdje u nutrini ili dubini (odnosa, procesa) događa nešto što želi van ili ukazuje da se nešto bitno događa na strukturalnoj ili sistemskoj razini moga tijela ili (moga) društva, nešto što ranjava homeostazu ili jednoga ili drugoga. Još uvijek učim da ga ne čitam samo doslovno, nego i u cjelini bića iz kojeg simptom izvire i iz njegova bivanja. Zato mi i jest teško zaključivati o tome kako je ljudima oko mene s pandemijom/simptomom korona virusa. Jer vidim da neki od nas cijelim bićem uživaju u ovom novo iznađenom polaganom ritmu, jer smo jedva izdržavali brzinu i pritisak unutar konzumerističke normalnosti, dok druge od nas duboko razdire briga za poslove i buduću materijalnu egzistenciju. Još mi se i najmanje prisutnim čini strah da bismo i sami mogli oboljeti, izgleda da više brinemo za svoje najbliže, pogotovo najstarije i najmlađe. No, tko i dalje radi, i najviše se izlaže riziku? Čini se da su to oni koji su i inače najslabije plaćeni, a održavaju temeljne postojeće sustave (ne nužno jedine moguće, i ne nužno održive) opstanka, naše gole živote... Tko su ti neophodni (za što ili koga neophodni?) radnici? Kojega i kakvoga društva je to simptom? A socijalna distanca? Nismo li već s tzv. društvenim mrežama uspostavili savršenu socijalnu distancu, savršeni izokrenuti/izopačeni simulakrum blizine? Društveni simptom je obično taj koji razotkriva licemjerje, dvostruko ponašanje. O tome se radi - poetika gologa života zbiva se upravo onda kada simptom postane radikalno eksplicitan, toliko vidljiv da možda možemo od njega i obnevidjeti. Ako časak prije toga ne progledamo. Da, sada s koronom slutimo da čak i najstrašniji događaji mogu imati nepredvidive pozitivne posljedice. Na tome radikalnome tragu je i misao Arne Næssa: ljudski rod ili vrsta neće mijenjati svoje ponašanje u odnosu na zemlju, zrak ili vodu, sve dok ga fizički to ne zaboli. Tj. dok ne razvije/stekne nepodnošljivo bolne simptome.

No, tu se dotičemo i vašeg pitanja o mojim epistemološkim temeljima. Oni su (kao i simptomi i njihovo čitanje) bitno oslonjeni na emocije, na njihov autonomni kognitivno-evaluacijski karakter, i to onaj bez istodobne ili naknadne racionalne interpretacije. Ovako nekako je to (u) meni ustrojeno: emocije su prosudbe u kojima priznajemo veliku važnost koju za našu dobrobit imaju entiteti (i fizički i metafizički) koji imaju svoj vlastiti život/postojanje/sferu i koji ne odgovaraju uvijek s(u)kladno na naše intrinzične i trenutačne potrebe ili želje (pritom mi i ne moramo biti u skladu sa samima sobom, tj. možemo šizofreno imati mnogostruke i suprotstavljene potrebe u istome času). U tom su mi smislu prosudbe sadržane u našim emocijama bitno eudaimonističke, jer vanjski enitet/zbivanje vrednujemo iz perspektive naših vlastitih ciljeva i planova i vrijednosti (potreba i želja). Meni su emocije najizravniji indikatori u kojoj su mjeri ili punoći naše potrebe izvanjski uslišane (za nas smrtnike koji ne uspijevamo opstati u samodostatnosti). Često ih interpretiramo kao sinonime za stanje na koje ne možemo utjecati, iako ih i sami proizvodimo vlastitim mislima. Emocije, uz to, imaju i narativnu strukturu - sama ih njihova povijest/naša intima objašnjava. Zato ih i imamo najviše i najbolnije u odnosu na naše najbliže. A onda kada su emocije zašutjele ili su potisnute, i ne mogu nam ništa reći o bilo čemu, izbijaju simptomi. Bez obzira koliko se mi trudili racionalno održati stanje normalnosti/prihvaćenosti ili protumačiti/opravdati događaje. [Posebna je epistemološka tema izricanje i čitanje emocija, i njihova značenjska korelacija spram vrijednosti, a da nije proizvoljna. Ovaj sam čas misaono pretroma za razvijanje toga čvora.]

Kada bih morala sažeti svoju temeljnu intenciju/vrijednost, svela bih ju na ovu sliku: [prije prosvjetljenja:] cijepaj drva, nosi vodu; [poslije prosvjetljenja:] cijepaj drva, nosi vodu. Tri su momenta u tome (ovaj broj tri ovdje je potpuno kontingentan, inherentan tijeku same priče). Jedno je svjesnost ili, još bolje, prisutnost u onome što (mi) se zbiva, i to koliko god mi je moguće bez vrednovanja prema nekoj ideologiji ili barem s priznanjem da to upravo činim. Drugo je učenje/stvaranje kroz nebrojeno, stalno iznova ponavljanje jedne te iste radnje, s varijacijama ili bez njih - dok to ne postane bez napora i duboko utjelovljeno (izvana se to obično opaža kao majstorska vještina, ona majstora zanatlije ili zen majstorice ili majstora plesa ili majstorice infinitezimalnog računa ili naprosto prostodušne lakoće postojanja). Treće, jedino se tom minimalističkom maksimom uspijevam čuvati od svoje vlastite pohlepe ili gladi za moći, jer duboko slutim da su one u korijenu gliba u kojeg smo kao globalno društvo dospijeli.

Praktično mi je najvažniji uvid da se sa simptomima može raditi tako da ih se zatomljuje ili da ih se pojača. Moj je put/izbor ovo drugo. Iako ne uspijevam uvijek, nedostaje mi snage i/ili hrabosti.

I ne znam koliko vam je bitno da navodim svoje formativne tekstove i učitelje/ice?

Do skora,

zagrljaj,

Karmen