Politike identiteta
Ekipa koja je u riječkom MMSU pripremala međunarodnu izložbu 90e: Ožiljci https://mmsu.hr/dogadaji/90e-oziljci-3/ postavila mi je ovo pitanje: “Koje promjene iz devedesetih vidite kao aktualne za današnje vrijeme? Koje ste pozitivne promjene očekivali u devedesetima u kulturi i društvu i jesu li se one dogodile?”
Moj odgovor:
Sam početak devedesetih meni je bio u znaku one nade koju su još krajem osamdesetih hranile brojne civilne inicijative, upravo onda kada se raspadao jedan autoritarni poredak. Na obzoru se pričinjao jedan prostor slobode i stvaralaštva, i umjetničkog i društvenog. A ono do čega smo došli bio je rat. Devedesete sam doživjela suštinski kao ratno vrijeme i kao vrijeme najbrutalnijeg nacionalističkog sukoba. Priključila sam se mirovnom pokretu, gdje je nas nekolicina građana i građanki usred rata htjela znati što činiti i kako se ponašati kako bismo bili spremni graditi mir, odnosno - raditi na uspostavljanju vladavine prava, na zaštiti i promicanju ljudskih prava, na stvaranju medijskih sloboda, na pomirenju i uspostavljanju međuetničkog dijaloga i na osudi svih ratnih zločina.
Taj proces danas jedva da je započeo, i još nije ni približno gotov. I sada mi se čini da je to dijelom i zato što je sam politički mainstream prihvatio odnosno iskoristio tzv. politike identiteta.
Pristup ograničenih zahtijeva i politička potreba za kategorizacijom, koji su u temelju svake politike identiteta - dovode nas do toga da ljude primarno vrednujemo u pogledu njihove pripadnosti različitim grupama, pogotovo onim manjinskim kao što su ‘Srbi’, ‘Romi’, žene’, ‘homoseksualci i lezbijke’, i tako dalje. U mojem iskustvu, u većini slučajeva se pokazuje da je politika identiteta poseban oblik lažnog suprotstavljanja društvenoj represiji, u kojem se oni koji su ugnjeteni identifiiciraju s određenom društvenom skupinom, čime se njihovo ugnjetavanje u našoj društvenoj stvarnosti samo pojačava. Jedino kao pripadnici takvih društvenih grupa ti su ljudi korisni kao sredstvo u političkim manevrima, jer na taj način preuzimaju ulogu grupa za pritisak i blokova moći unutar demokratskog okvira. Iza tih poziva mogu se u mnogome pronaći manipulativne ideologije kolektivnog identiteta, kolektivne odgovornosti i kolektivne krivice.
Zato se i priklanjam ovom Baudrillardovom stavu: „... likvidaciju čitave sadašnje strukture, svih njezinih funkcionalnih i tehničkih elemenata, koji u svemu odražavaju postojeći društveni oblik. To bi, u krajnjoj liniji, trebalo i moralo voditi ka ukidanju samog koncepta posrednika: neposredno razmijenjene riječi, uzajamna i simbolična razmjena, negiraju samu ideju i funkciju medija... Zato je uzajamnost jedini put koji vodi ka ukidanju posredovanja.“ [Jean Baudrillard, Pour une critique de l’economie politique du signe, Paris, Gallimard, 1972, str. 24.]
