O snovima
Snovi su me od djetinjstva pratili u javu i redovno su trajali duže od sanjanja. Uvukli bi se u doživljaj jutra, dali mi miris i okus i osjećaj nestvarnosti, ne stvarajući želju da ih proučavam ili prepričavam. Imali su uvjerljivost, sjećam se, i prekomjerni intenzitet osjećaja, a katkada i posebnu ne-logiku koju sam u sebi nosila neko vrijeme kao fakticitet i čuđenje, ako nisam morala odmah ujutro uskočiti u neku od svojih profesionalnih uloga. Dok sam otvarala ormar s odjećom još sam mislila kako je to čudno da sanjam svoju baku koju sam jako voljela, kako mrtva leži u svojoj sobici na Kraljevcu, a ja to ne doživljavam kao nešto tužno i strašno, nego kao obično, sada kao prepreku, jer brinem kako ću i kuda smjestiti goste koji tek što nisu stigli - pa nosim mrtvu baku iz jedne prostorije u drugu i ostavljam je konačno iza nekih vrata na kauču.
Imala sam uglavnom dvije teme koje su se ponavljale u bezbroj varijacija: grčevito traganje za nečim što sam izgubila (ili sam se ja izgubila u nekom nepozantom gradu/zemlji/bolnici….) i Kraljevec iz djetinjstva - kojeg sam očajnički htjela spasiti (od propadanja, prekupaca, rušenja šume, nevremena ili neke vojske nepoznatih bića), a sve se odigravalo uvijek u starom ambijentu, u staroj drvenoj kući od 24 m2 i vrtu oko nje. Ti kraljevečki snovi bili su puni tjeskobe i samooptuživanja: nikako nisam mogla shvatiti zašto se još nisam pobrinula da se seoski zahod iza kuće sruši ili da se ograda prema cesti nekako popravi. U snu sam se borila s nepoznatim ljudima, svađala sa susjedima i stalno, još i sada, hodala pješke iz grada - premda mi je u podsvijesti pitanje zar sam zaboravila da imam auto. U toj podsvijesti nije bilo tenzija, već neka lirska omamljenost, u snu sam znala da je to san i da ga ako hoću - mogu zaustaviti ili promijeniti.
A sve što se u tim snovima o Kraljevcu događalo bilo je puno detalja: dvorište sa starom kruškom, trava koja je rasla između pločica i koju sam pljevila, sobica kroz čije sam prozore s rešetkama gledala Zagreb, grad u daljini i snatrila o dodiru drugoga bića. Ti svi detalji prostora oko mene bili su u snu jako izoštreni, puni značenja, no uvijek - emocionalna smjesa milosti i sjete, straha i topline koju više sada ne mogu doživjeti niti u jednoj okolini na javi.
Zadnje vrijeme sve dulje spavam, nema govora o nesanici. Zapravo idem spavati sve kasnije, noć mi daje neku vrstu slobode koje danju nemam. Želim odjednom živjeti, pronaći neke slike, posložiti ih, sašiti poderani rukav, pročitati još i tjednik i knjigu. Više nisam bezvoljna. Onda se budim oko 10 ili odlučim još malo zatvoriti oči pa opet zaspim do pola 12. Jasno, imam onda osjećaj krivnje, ali ionako sve više radim protiv sebe, sebi za dišpet. Druge noći udarim “radit” do pola 4 ujutro i puštam si spavat cijelo dopodne. Tako se sve više napadam i sve više prezirem, pa ipak - sve duže spavam. Već nekoliko tjedana uopće ne gledam koliko je sati kad idem u krevet, ali znam da se dižem nakon podneva. A kad obučena i s čarapama na nogama pogledam vrijeme - uvijek je pola 2 poslije podne. Ono što je novost - tek od jutra najčvršće spavam, a čudo najveće je što sada sanjam lijepe, ugodne snove.
Evo, nedavno sam sanjala jedan banalan san, dugo se nisam sjetila onog što je bilo bitno u snu: eros. No, ono što je bio glavni sadržaj, ono IZA - to je bila moja nevidljivost. Otkako sam se vratila u osviještenu svjesnost - još uvijek imam predivne unutarnje osjete tijela koje je bez naprezanja i koje pleše, lagano je i može napraviti sve moguće figure, letim pri skokovima iznad parketa i osjećam magnetsku privlačnost svog muškog partnera s istovremenim osjećajem posvemašnje izvjesnosti da i ja njega strastveno privlačim.
Ne sjećam se točno kako sam dospjela u plesnu dvoranu. Vizualno, taj mi san nije puno značio, gotovo cijelo vrijeme sam imala proprioceptivne osjete tijela i pomiješane osjećaje: prvo osjećaj stiješnjenosti dok valjda nisam prošla kroz vrata (njih više nisam vidjela) uz lagani bijes na sebe, jer sam radila točno protivno onom što sam odlučila - da neću prolaziti kroz sva ta vrata. Plesala sam tako spontano savršeno i znala sam da sam najbolja plesačica. Samoj sebi sam se čudila kako sam to odlučila izabrati jedan vrlo mladi par i skočiti među njih sa svojim figurama koje su se predivno skladno nastavljale na njihove, kao da sam blizanka ženskom liku. Muški lik je odmah prilagodio svoje figure novoj konstelaciji - plesao je improvizirajući s dvije žene dok nisam ja preuzela vodstvo tj. počela svoj ples kao primabalerina, a njih je dvoje ostalo u pozadini s polaganim kretnjama kao da su manje važni zborski plesači. Zaboravila sam spomenuti da sam imala svoje tijelo i lice od nekih šesnaest godina, ali samo sam ja znala da to nije istina, da imam svoje sadašnje 82 godine i zapravo mi je iskrsla misao - kako ću začuditi sve te ljude koji su gledali naš ples ovim paradoksom (Gledajte, moram vam na kraju reći da ova djevojka koja pleše ima već vijek trajanja, ja imam zapravo osamdeset i dvije godine, a čudo je što mogu ovako plesati, zar ne?) i odmah sam pomislila da je možda glupo da to spominjem jer će muški lik koji se zagrijao za mene, biti odbijen: pa to je starica - i mene više neće biti.
Cijeli taj san bio je neobičan: pun snage, ljepote, moći (jedina mi je briga bila kako da vijest koja je trebala biti senzacija - ne odbije mog plesača, no onda sam se osjetila u svom tijelu iznutra ponovo sigurna, evo - mogu ponoviti skok i okret, to sam ja, sve mogu… htjela sam se negdje iza kulisa naći s njim nasamo, imala sam tako veliku umišljenost, no u snu sam se osjećala drugačije - bila sam hrabra, puna samopouzdanja, sigurnosti.
Dugo sam čekala da mi se otkrije značenje tog sna. Onda mi je sinulo: taj san je najviše povezan s mojom zbiljom: bunim se jer sam postala nevidljiva.
