O evoluciji, tehnologiji i zlatnom rezu

Sjedim i mislim. Sjedim i osjećam. Gledam pred sobom brojke - Fibonaccijev niz: 0,1,1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144, itd. Nakon 1,1,.. - svaki sljedeći broj je zbroj dvaju prethodnih brojeva.

Fibonaccijev niz se povezuje s brojem φ (phi) ili božanskim omjerom. Njega dobijete ako podijelite (geometrijski konstruiranu) dužinu jedne linije na posve specijalan i jedinstven način: omjer cijele duljine (A) prema duljini  dužeg segmenta (B) mora biti isti omjeru tog dužeg segmenta prema njegovom kraćem segmentu (C). Pogledajte svoju ruku, prije svega - segmente četiri prsta, bez palca.

Svi su u omjeru broja phi tj. 3 : 2 = 1,618 - to je phi, iracionalan broj. Možemo i visinu čovjeka podijeliti s dužinom od pupka do tla i dobijemo phi.

Nas dvije, Karmen i ja, ljetujemo u Ivan Dolcu na Hvaru. Padina ispod kuće  gdje rastu stari borovi ima 2/3 dužine cijele parcele s kućom. Onaj tko je nacrtao tlocrt kućice odredio je i mjesto gdje će ležati, a to znači da ju je smjestio ne tik uz more, nego na gornjoj trećini parcele.

Karmen sada leži negdje u visećoj mreži između dva bora i brblja s mamom, mobitelom. Zahvaljujući tehnologiji pametnog telefona može vidjeti mamu u Zagrebu -  oslonjenu o veliki bijeli jastuk u krevetu, a mama vidi nju kako leži ispod borova, uz more. Razgovaraju veselim dječjim govorom, oponašajući klince koji su tek naučili slovo r. Jako su ozbiljne, a onda se glasno smiju.

Između borova prolijeće grlica, a za njom njen ljubavnik. Počinju gugutati gore visoko u krošnji bora.

Karmen je ne čuje, jer je gluha osoba. Sama je naučila čitati s usana nakon što je kao dijete oglušila, a već je znala govoriti, pjevati i plesati u vrtiću. Ona ne čuje majku, ali je može vidjeti kako miče usnama. Majka nju vidi i čuje. Svaki čas se pomiče ili makne mobitel, zaboravljajući da Karmen mora nju vidjeti. Onda je Karmen opominje i vidim da je to nervira, uvijek iznova mora podsjećati sve ljude - pa i majku - da ne čuje. Već dugo razgovaraju. Hoću je pozvati jer ne primjećuje da vrijeme curi, ali onda se sjetim: pa neće me čuti.  Čekam da završe.

Karmen se penje kroz arboretum i već govori. O majci, vijestima iz politike danas, o Silvi. Došla je pričat o sebi. Ja isto hoću pričat o sebi. Ona ima  knjigu, vidjela sam da se oduševila tom knjigom iz joge prevedenom 80-tih. Nosila ju je sa sobom i odmah mi želi pročitati jedan odlomak: ^"… svaki početnik ima žurbu u tijelu, ona ulazi u svaki njegov pokret ili položaj tijela.”^[1] A tijelo ima dosta stresnih sjećanja koja su nam se uvukla pod kožu, a da ih ne prepoznajemo.

- Hoćeš da ti donesem krišku lubenice ili krišku dinje?

- Svejedno, obje jednako volim.

- Ali reci koju, ili ….

- Gle, obje su mi prijateljske, neprijatelj mi je samo “ili”.

Karmen želi da ja donesem odluku, a ja pak želim da ona donese odluku. Meni je doista svejedno. I ne vidim razlog zašto ustraje na obilju. Svega imamo previše. O tom smo već mudrijale, bez da se išta poduzelo.

Čini mi se da je sad odlučila nastaviti razgovor. Rekla mi je koje planove ima s ovim boravkom na moru. Želi crtati i vježbati jogu da joj postane navika. Nisam baš oduševljena - jer ja nemam planove. Dovoljno mi je da živim. Gledam i promatram, svjedočim. Planovi me programiraju, podvrgavaju nekom daljem, budućem cilju. A cvijeću je potrebna voda, zalijevanje.

Ili, mom organizmu plivanje, prije onog najjačeg sunca. Itd.

Odvela me do kompjutora i pokazala dva (njoj) zanimljiva videa. U prvome jedan poznati karikaturist, Meksikanac, priča o sebi kako se dosad razvijao, što je sve dosad nacrtao, a drugi je također poznati dizajner, Nizozemac, koji crtajući nešto jednostavno (jabuku, bananu, limun…) pokazuje crtanjem kako otkriva “karakter” voća, kako se vraća stalno na jedan obrazac, kako teče taj njegov proces. Taj cijeli postupak u virtualnosti izvanredno odgovara Karmen, jer ne čuje. Ona ovdje može zaustaviti ili ponoviti sliku, slika sve govori, a inače ako to radi konkretni čovjek i njoj daje upute te joj okreće leđa i ona ne može čitati s njegovih usta što kaže - njoj stvara zabunu ili problem. Dakle, njoj su virtualne poduke vještina - dar, bogatstvo. A i na mene utječu, zadivljuju me. Rad rukama mi je zagonetka, kao zlatni rez. Što sve nema na tom internetu, a ljudi ne znaju.

Nakon što sam oba dizajnera nazvala “influenceri” - Karmen se pobunila i pokazala mi kako jedan stolar preko interneta podučava kako sam izrađuje namještaj. On obožava stolarenje, ulazi mu u dušu, priča o svom umijeću iz vizure namještaja kojeg radi.

Rekla sam joj da nisam koristila izraz influenceri u pejorativnom smislu, jer su oba, pa čak i stolar -  “metafizičari” u mom shvaćanju te riječi, pokušavaju otkriti ono što je srž, duša, bitak njihova rada, a tehnika im je sekundarna - i tako, na taj način, žele naučiti druge da steknu njihovu vještinu. To mi je izgledalo kao najbolje korištenje IT tehnologije, a pratilo je i moto “svijest je u oku promatrača”.    

Ja sam onda počela pričati o svom nedavnom doživljaju zlatnog reza kao o otkriću zakona univerzuma, što me uzdiglo u neslućene visine, u neko blaženstvo - u raspoloženje koje je polazilo od osjećaja smisla postojanja, posebno s obzirom na opće ludilo i kaos u sadašnjem “društvenom” svijetu.  U tom svijetu koji je već neko vrijeme, a meni skriveno - funkcionirao “globalno” (smeće se izvozilo u Afriku, most na Pelješcu gradili su Kinezi, Rusi su prodavali plin zemljama EU, Kuba je mijenjala svoje liječnike za naftu iz Venezuele, itd.) -  odjednom je iskrslo nešto nepredviđeno, neželjeno, strašno i opasno … neka nepoznata bolest koja je ubijala i zvala se kao i kuga na - K, korona ili kovid. Usput ili istovremeno nanizali su se potresi, poplave, ozonske rupe, nezapamćene oluje, industrijske katastrofe, blokade prometa, promjene vlasti, prosvjedi i ratovi - da ne spominjem sve strašnije klimatske promjene koje sve vidljivije ugrožavaju naš predivni planet i naš opstanak na Zemlji.

O zlatnom rezu doznala sam nešto iz povijesti umjetnosti - shvatila sam da su taj fenomen ljudi počeli svjedočiti najprije kroz ideal ljepote, u umjetnosti/slikarstvu /kiparstvu/glazbi, a tek je onda postala spoznaja/uvid/svijest/doživljaj/iskustvo o djelićima naše prirode kao cjeline. 

Sama ta spoznaja nije imala ključ u svrhovitosti, nije došla kao prosuđivanje smisla - nego mi je došla kao udivljenje, kao slavljenje života i postojanja, kao ljepota i milost. Ako je to mjera Univerzuma, onda je sva materijalnost prožeta duhom koji je izvan i iznad vremena i prostora. Moja svijest je već jednom dospjela sebe promatrati u alokalnoj i atemporalnoj dimenziji.

‍