Nikom ispričana priča

Nakon mature Mima je otišla nekim svojim rođacima u Njemačku na mjesec dana ne bi li zaradila nešto novaca radeći bilo kakav sezonski posao. Teta Greta iz Weiblingena, koja uopće nije bila njena teta, poslala ju je nakon telefonskog razgovora s Miminom majkom u malu lokalnu tvornicu deterženta i kozmetičkih proizvoda. Mima je tamo počela raditi tijekom ljeta s još nekoliko njemačkih studenata, ono što nikada ne bi radila u Zagrebu: kontrolirala je stroj za punjenje boca šamponom, istovarivala ili utovarivala kolica s malim paketima kozmetike i slagala kantice s deteržentom na dvorište.

Tu joj je počeo udvarati Heinz, student biologije iz Munchena, koji ju je poslije posla  počeo pratiti biciklom  do kuće „tete“ Grete. Nakon prvih poljubaca gdje su bili naslonjeni na lipu uz tvornički zid, pozvao ju je da zajedno odu u mjesni disco na ples. Mima je dobro plesala i bila odmah zapažena od lokalnih nasrtljivaca. Heinz je počeo navaljivati da što prije odu i Mima, inače vrlo jasna i nepopustljiva, pristala je premda bi bila rado ostala. Tih subota (bile su samo dvije) nije se rado sjećala, makar je uživala u  glazbi i plesu, jer se nije mogla otarasiti Heinzovog  dosta neugodnog udvaranja. Čim bi izašli iz dvorane, skočio bi u mraku na nju, grizao je po vratu i rukama i tražio put do Venerinog brežuljka. Borila se s njim dok se nije oslobodila i pobjegla i više s njim nije htjela razgovarati na poslu. Slično se dogodilo i druge subote kada nije bilo Heinza, a došla je s djevojkom iz tvornice koja je radila kao tipkačica u kancelariji. Drugi mladić otvorenog lica potpuno se jednako obrušio na nju kada su izašli tobože popušiti cigaretu. Mima je učila njemački osam godina u školi i htjela je razgovarati, a imala je i čulnost  normalnu za svoje godine, ali nikako nije osjetila privlačnost u ovim približavanjima mužjaka s čijim se spolnim performansama počela miriti već u školi kada je hodala s nekim od svojih vršnjaka. Svaka njena unutarnja žudnja i vrućina u utrobi, žurno disanje koje bi počelo s nadom da je to TO, raspalo bi se u trenu pri pojavi tog grubog,  brzopletog, nemaštovitog, mužjačkog spolnog nagona.

Mima je inače bila nestrpljiva, ali ne i brzopleta, nego vedra, puna slutnji, pokreta, ideja, želja i planova. Nije prezala od pružanja otpora školskim ili roditeljskim autoritetima, imala je živ kritički duh i proturječila je dosta često kada je mislila da je u pravu. Ali bilo je to možda i prečesto: ponekad kao da je imala  poriv za neslaganjem,  napadački um. Protivila se i na svoju štetu. Odupiranje i prgavost odbijali su njene vršnjake, nešto manje prijatelje i prijateljice, ali rodbinu najviše. Oni je nisu više htjeli pozivati s majkom na obiteljske proslave.

Mimina su ratovanja naglo prestala kada je po povratku iz Njemačke srela jednog starijeg muškarca koji joj je počeo ukazivati sitne pažnje - darovao bi joj malog kristalnog slonića ili Moleskinov dnevnik, magnet s paprikama za kuhinjski frižider, buketić lavande… Išli su na male izlete autom: kad bi izašli - šetali su i razgovarali. Gospodin Faler je nije dirao, nije se približavao. Bila je u neizvjesnosti, znači li to da mu nije privlačna? No bili su jedno drugome doista zanimljivi, dosta usklađeni, nekako poznati i buduće bliski. Kada je jedne večeri Faler rekao da odlazi na godinu dana u Meksiko i da bi ga jako veselilo kad bi Mima pošla s njim, ona je osjetila mučninu kao da gubi majku ili oca. Oči su joj se napunile suzama, a gospodin Faler ju je nježno zagrlio i sa suzdržanom strasti poljubio. Rekao je vrlo jednostavno: „Možemo se sada, prije nego otputujem i vjenčati - ako želiš, ali ne bih htio da prekineš studij, imaš još malo do diplome. Nakon toga možeš doći za mnom.“

Mima nikada nije mislila o udaji, niti o djeci, iako je u brbljanju sa šiparicama iz susjedstva tvrdila da će jednog dana imati četvero djece. Ovdje sada uopće nije bila zbunjena ni iznenađena nego zadovoljna; gospodin Faler ulijevao je osjećaj sigurnosti i lakoće, pa je prvi put pomislila da bi uz njega bila bez svog stalnog nemira i osjećaja neizvjesnosti. Nastavili su razgovarati o nekim detaljima mogućeg zajedničkog života, i postali ljubavnici bez ikakvih komplikacija, nježni i opušteni, sladostrasni. Upitala ga je kada bi došao upoznati njene roditelje, i dogovorili su jedan nedjeljni ručak kod njenih… Sve ostalo zbilo se jasnim redoslijedom, gotovo uredno, mirno, bez većeg uzbuđenja. Mima je imala stalan smješak na licu. Faler je otputovao, a ona je svaki dan išla u Sveučilišnu, učila i spremala ispite jedan za drugim.

Kako se to zbilo?… kada?... jel to bilo... rano ili kasno popodne? Vani blještava svjetlost, sve sjaji - jer proljeće je odjednom buknulo, čak je vruće, a unutra hladno, još bez klime; možda i nije svibanj a već cvatu istovremeno divlji kesteni, jorgovan, glog, lovor višnja - da,  još je travanj, a svi su došli u knjižnicu u kratkim rukavima - kao da je lipanj - dani su dugački. Mima ponavlja u sebi riječ „ayur“ i važe riječ „život“, u glavnoj sali je vruće, zagušljivo… slika, da, to priča Ayurveda, nije znala točno što znači ayur (glupača, pa znaš da to znači život), čitala je dalje sa zanimanjem o stvaranju i stala: ONO  - a to je sveukupnost, ono neizrecivo, vanvremensko - poželjelo je  i s k u s i t i ono što zna, poželjelo je biti radosno, pa je stvorilo Prakrti i Purušu, kako bi sve što jest znalo što ono uopće jest… zato mora uz sebe imati ono što uopće nije, kao što plamen svijeće  mora imati mrak... da, sebe iskusiti može svjetlost samo kada je mrak… makar ona oduvijek zna što jest, ali to ne može vidjeti dok nema mraka... tu je Mima digla glavu i vidjela ravno nasuprot sebe, preko puta - ali dosta udaljeno - oči, lice koje ju promatra, sve ostale glave bile su nagnute nad knjige ili papire; oči su im se susrele i Mima je obamrla, zadrhtala, možda se i zacrvenjela kao kada je imala dvanaest godina. Nakon nesvjesnog vanvremenskog trenutka brzo je spustila pogled na knjige, zagledala se u svoju nadlanicu i nije znala koliko je vremena prošlo kada je ponovo digla pogled u istom pravcu, prema onim stolovima u drugome redu koji su im stajali nasuprot; upravo tada škripnula su vrata i kroz hodnik je doprla pjesma… glasovi, pa smijeh, vani, na stepenicama Sveučilišne knjižnice pjevali su tiho i složno muški glasovi, ali onog lica više nije bilo. Mima ga je pokušala predočiti, no nije išlo, makar je sjećanje bilo živo, no više kao  razliveni osjećaj nego kao neka struktura; zar je moguće? mučnina?… Sveučilišna je zaudarala u toj glavnoj sali, s popunjenih mjesta širio se miris bijelog luka, ili… znoja? Mima je zatvorila svoju knjigu i vratila je ljigavcu na glavnome pultu, zamislila je hladovinu nekog parka (moj park u Mlinarskoj, uf, dok se tamo dovezem), ušla je u četrnajsticu, naslonila se na držač iznad sjedala i držala oči zatvorene; stanice su je malo nervirale, ti ljudi koji ulaze, izlaze, znojne spodobe.  pravila se da spava; onda je odjednom otvorila oči i već je tu bila Zvijezda, i već je bilo 6 sati i 5 minuta na ogromnom gradskom satu, brzo se digla u skoro praznome tramvaju i skočila van. No izašla je samo s jednom sandalom, druga je  zapela i ostala u tramvaju, pa je gospođa s prvog sjedala vješto ispružila nogu i šutnula Miminu sandalu na pločnik prije nego je tramvaj krenuo (hvala vam, dobra gospođo, puno hvala).

Vjetrić je pirkao sa Sljemena, a Mima je brzo koračala prema svom parkiću (zašto ne idem kući?), mahala je nestašno rukama (divno sam slobodna, slobodna ko ptica !); nije znala zašto je vesela, …pa da li se ono maločas zbilo ili je to bila, k vragu, fatamorgana….. U glavi joj je bubnjalo Pu-ru-ša  pa onda Šu-pu-ra,  počela je nešto kao recitirati, zastala je i pogledala što ima u rukama, nije li zaboravila svoju platnenu torbu s bilješkama u tramvaju (ah, ne! Ne! NE!, evo mog parkića), zagazila je u šljunak, znala je gdje je njena skrivena klupa iza grma biserka, zagledala je polako na sve strane i odjednom ga ugledala: NJEGA, ONOGA iz Sveučilišne, s leđa, sagnutog, s glavom među rukama, očajnički nepokretnog, okrenutog prema svojoj nutrini… (što sad ? pa to je fatamorgana!  to nije moguće,  moram pobjeći …, NE, to nije moguće da je TU). Mima je načas pomislila da ima halucinaciju, možda je to netko nepoznat a njoj se pričinja da je to ON, krenula je oko klupe da vidi… kad se on uspravio, digao pogled i rekao: „Pa to ste vi!? Dobar dan! Hoćete sjesti?“ Digao se uljudno, kao da su u restoranu i pokazao na klupu. Polako ju je hvatala panika, znoj i drhtaj iznutra - on se nasmijao i rekao: „Iznenađeni ste? I ja sam. Nisam vas očekivao, a opet – čekao sam vas.!“ - uozbiljio se i mirno je promatrao a da se  više nijedan mišić njegova  lica nije pokrenuo; osjećala se uhvaćenom, postiđenom, kao da ga je slijedila, onda se razljutila na sebe (pa to je MOJ parkić, to je MOJA ulica) i osorno je viknula „A što vi tu radite?“. 

Čovjek je bez himbe objasnio Mimi da je došao posjetiti Vjekoslava, svog prijatelja koji stanuje tu nedaleko, ali njega još očito nije bilo, pa je odlučio sjesti tu u park da ga sačeka…  I tako su sada oboje sjedili na toj klupi u parku, pričali o usputnim stvarima, a onda i o svojim iznenadnim mislima, nekim čudnim malim otkrovenjima, smiješnim doživljajima i asocijacijama, pa zastali u tišini, potonuli malo u sebe dok se već bližio sumrak, sve jače mirisala neka nepoznata biljka (bože, pa to je kozja krv, sjetila se Mima), ptice počele žvrgoljiti spremajući se na počinak; a oni postajali sve zaneseniji jedno drugim, sve uzbuđeniji zbog svijesti o izuzetnosti, rijetkosti ovog susreta. Otvarajući pomalo svoje nepoznate misli  i imaginaciju, razdragano hvatajući  sinkroni val doživljaja, najprije ih je obuzelo čuđenje i divljenje prema drugome biću, a onda radost  zbog  suglasnosti u mišljenju i osjećanju, neprimjetno su prešli na ti, sve svjesniji uzajamnog povjerenja,  razumijevanja i žudnje, ali su u pozadini zadržavali govor kože i ritam disanja... Mima je rijetko izražavala svoje misli i osjećaje, ali sada se oslobodila nelagode zbog moguće izvještačenosti govora i čak se šalila izmišljajući svoje riječi. Znali su da vrijeme - dok ovako „mudrijaše“ (rekla je Mima), brzo prolazi. Mima nije ni pomišljala da mora kući, a on je zaboravio prijatelja. O sebi - dosadašnjim svojim ulogama - malo su govorili, Mima je samo rekla svoje ime i što čita sada u vezi sa studijem indologije, a on je izbjegavao odgovor izmišljanjem svojih različitih imena. Povremeno bi pretjerao u toj igri izmišljanja sebe pa bi prelazio na kratka tumačenja nekih svojih stavova, gledajući netremice u njeno rame i rukom onda premještajući nervozno na njega jedan pramen njene kose. Teoretizirali su o sto stvari, mahali rukama, premještali se na klupi, naslanjali se jedan na drugoga, smijali i gurkali se. Mima je odustala od nekih dvosmislenih kretnji, ovo je bilo preozbiljno, ovaj čovjek nije bio „galeb“ - premda je zavodio nehotičnim kretnjama i glasom, tom predivnom igrom izmišljanja. Poneka njegova tumačenja Mima je zaustavljala pokretom ruke hvatajući njegovo zapešće, što bi odmah prekidalo njegov govor, on bi se ukočio i teško disao, te je ona uplašena očekivala nagli izljev strasti, jaki zagrljaj i dugačke žestoke poljupce. Ali on bi zastao, brzo se okrenuo i počeo hodati kao profesor Baltazar, gore-dolje po škripavom šljunku, a ona se izmakla i stala iza klupe tako da mu nije bila na putu. On je onda opet započinjao govoriti kad bi zastao njoj nasuprot, tako da ih je sada dijelila klupa (oh!...ne mogu više….taj prokleti puzavac kozja krv miriši sve jače, to je… afrodizijak… nadjačao je dašak jorgovana koji dolazi iz dvorišta škole…). 

„Da li znaš da je  starogrčki atletski duh ostao u grčkim skulpturama kojima se još danas divimo, tu je idealno jedinstvo fizičkog i duhovnog. Ako tijelo postaje neprijateljsko duhu, ako se gleda kao fizička snaga, efikasnost – to je degradirajući koncept. Opsesija pobjeđivanja  izagnala je duh iz tijela. (…zašto govori toliko? to su vrlo lijepe smislene rečenice, ali gubimo vrijeme… ne želim sad govoriti ni misliti, nego mirisati, osluškivati, dodirivati, disati…) - Mima je gladila grančicu s bijelim bobicama koja je rasla iza klupe (… to je biserak, ne smijem ga zaboraviti…); odjednom ju je presjekla jaka bol (…što je to?....želudac? srce?.... jel „ovaj“ bol ili „ova“ bol?....vrat  na zatiljku mi je znojav… mokar…što radim?…grizem donju usnicu… gledam u šljunak pa onda u biserak… taj biserak moj je predah……. ahhhaaa…). Bol je naglo prestala.

On je sjedio, sad već u tami, u kaljuži svojih ideja, osjećaja (…što  osjeća?…), iskustava (k vragu i njegova iskustva!!!...) Okretao je stvari naglavce, ono što je rekao, mislila je Mima, nije bilo ni izdaleka tako važno kao ono što nije rekao i možda nikada neće reći. Sve se pomiješalo: njegov profil s rubom grmlja, besciljnost sutrašnjeg dana, slučaj ili kontingencija tog susreta sa sumnjom u vjerodostojnost vlastitog doživljaja. Postala je zločesta šiparica te -  kao da ga poznaje cijeli život - dodirnula je prstom vrh njegova nosa i zapovjedno upitala: „Reci mi konačno svoje ime, pravo ime!“ jer on je do sada, pričajući kao Minhausen, izmišljao sebi različita imena: zapamtila je tri -  Bruno, Ukwell, Hijeronimus… on je avanturist, baš-me-briga što je, Mima nije htjela misliti, teško je disala, a čulo se i njegovo uzbuđenje.. .gledao ju je trepereći, a njegovo je približavanje imalo nešto vulkansko tako da je ona zastala i napravila grubi pokret iznikao iz ponosa i drskosti, pa se prepala da je to bumerang koji joj se može vratiti, brzo se nasmijala i rekla: „Nasrnuo si na mene kao lava…“, a on je upao: „Ne, ne, kao puran!!!“ - zagrlili su se i  glasno smijali te - držeći se u ritmu smijeha - najednom izgubili zajedno ravnotežu te se zaustavili na oprugama grmlja. Mima je tiho šaputala „Biserak, biserak za predah..“, a on je šapnuo Mimi u uho „Imamo klimavo uporište!“. “Što?, ponovi!” rekla je Mima, a on je šutio i polako dodirnuo njene usne svojima. Zagrljeni u poljupcu ležali su na grmlju i pustili da vrijeme prolazi, kroz vruće obraze i ruke, kroz arterije i vene, ne mijenjajući položaj, udišući miris kozje krvi, a ona je jasno osjetila da je to TO, da su nebo i taj mali parkić i njih dvoje u tom trenu uključeni u cjelokupan beskrajni univerzum, kozmički povezani.

Onda su pomogli jedno drugome pri ustajanju, sjeli jedno uz drugo s isprepletenim rukama i tiho razgovarali.

- Kakav si ti čovjek?... Ne znam ti ni ime, ne znam otkuda si došao, što voliš…

- Volim sve, i svjetlost i tamu, volim jarke boje, kišu i dugu, beskrajno nebo i zemlju, more i vulkane, klinca koji trči…tvoje oči, usne, kosu, ..ne razumijem kako sam te sreo, daj mi ruke…volim tebe.…

Počeo ju je nježno milovati po nadlaktici, a onda uzeo njene prste i ljubio ih, stavio njenu ruku dlanom na svoje lice i učinilo joj se da je osjetila suze...

- Ne znam kakav si kad si ljut i nezadovoljan…

– Kad sam ljut njačem ko magarac, a mogu te i kao magarac ugristi.

Mima nije htjela šalu, odsutnim je glasom odmah rekla:

- Mrzim kad me netko grize po vratu.

On je prečuo te riječi, promijenio je malo položaj i sad su sjedili čvrsto zagrljeni na klupu koja kao da je bila već vlažna od rose (bože, koliko je već sati, više se ne čuju ni tramvaji, ni glasovi s ulice…) I opet je kao šiparica odlučno, namjerno rekla:

- Ovo je za tebe još samo jedna avantura.

A on je ustao s klupe i zamahao rukama u znak otpora:

- Što? Avantura je metafizička kategorija, mila, to je način da se životu približim neizravnim putem, indirektno, da steknem ne samo fragmentaran nego cjelokupan doživljaj koji je otkriće. Ti si moje otkriće… 

Sjedili su u mirisnoj tami, jedno prema drugom, više nisu govorili, priljubljeni licima, isprepletenih prstiju, drhtavi i spokojni istovremeno, posve sigurni da je to TO, istovremeno gubljenje sebe i zadobivanje sebe u drugome - što razum ne može shvatiti (to sam negdje pročitala, ah, glupost). Ljubili su se, smijali dalje satima.

 Mima je prva izašla iz zagrljaja, uhvatila bobicu biserka u kosi i htjela opet pričati:

- Jesi li čitao Rilkea? Ili možda jednog portugalskog pjesnika, Fernanda Pessou koji je također živio umnoženu osobnost?“ 

- Znam Rilkea, … mislim - čuo sam za njega, ali Pessou ne znam.

- Nije važno, no on je upravo, slično tebi, izmišljao sebi različita imena pod kojima je pisao i to uvijek drugačijim stilom, kao da su to stvarni ljudi s posebnom biografijom, posebnim karakterom i stilom pisanja. A kada ih je htio objasniti nekom svom izdavaču, nazvao ih je heteronimi, za razliku od pseudonima.

- Ti mi želiš reći da sam Fernando? Ako ti je to ime drago, zovi me Fernando.

Mima se konačno odlučila da je posve svejedno kako se on zove pa je rekla:“

- Dobro, odabrala sam to ime – Fernando. Ako ćeš mi pisati iz Australije – kad jednom tamo odeš – ne zaboravi napisati Od Fernanda, jer neću znati tko mi to piše. 

On je kratko rekao:

- Ne, ja ću biti ovdje, zauvijek ovdje, s tobom.

- Ne budali, a zašto si bio u Sveučilišnoj? Što radiš, što učiš?                                  

Fernando  je preskočio pitanje o Sveučilišnoj.

- Ovo što mi se događa ovdje –  da tonem u tvojim očima i uživam u mirisu jasmina i tvoje kože  – to je karmički doživljaj. On me budi i spreman sam …Ne voliš što brbljam/? 

- Pa ne znam… Ne vjerujem baš riječima.

- A vjeruješ Rilkeu!?!

- Da, volim njegove pjesme.

- Pa tko još danas čita pjesme!?

Mima je osjetila malu nelagodu. (Što joj treba to da se pravi važna!) 

- Nije važno. Ja ne nalazim prave riječi da kažem što osjećam, što činim, kako da odlučim. Pjesnik zna divno reći Kako da svoju dušu sputam da se tvoje ne takne…

- Zašto da se moje ne takne? Ja svjedočim tebe, ti mene… Ja osjećam tvoju neizvjesnost i pulsiranje… moje iščekivanje i nadanje: gledaj gore!!!... tu su neke zvijezde stalno zajedno, makar se kreću…iznad ovih kuća – vidim nas dvoje, vidiš li i ti tu sliku? znaš li što je zakon najmanjeg naprezanja?... nema otpora, mi ništa ne pokušavamo, postojimo jednostavno udvojeni : jedno–u-drugome ……ako vidiš ptice – one ne pokušavaju letjeti, one lete…

Mima je osjetila da su joj usta suha, kao alkoholičaru.  U njoj je bila već gvalja sumnjičavosti (tako mi je lijepo ovdje, tako je sve na svom mjestu, čak i ove riječi zvuče iskreno, ali onda ja varam, on ne zna moj plan za Meksiko, ja sam gad, hoću sve…  ja ne mogu… ja ne vjerujem…, on tako divno laže, mili moj Minhauzen….). Mima je ustala s klupe i stala licem prema njemu, uz njegova koljena. Primio ju je za obje ruke, pokrenuo taj predivni magnetizam dodira i nastavio je grliti; ništa je više nije smetalo, bila je zaljubljena, sve više u magiji vulkanskog trenutka, a istovremeno sve podvojenija, opreznija…

- Tvoja narav, narav žene, je nelinearna, ona je intuitivna, cjelovita i podržavajuća; čim sam te ugledao, osjetio sam tu predivnu čaroliju tvog privlačenja. Ja ne tražim ništa, nisam znao da ćeš doći ovamo, ali sada osjećam tvoje tijelo kako podrhtava i grije moja koljena… ne želim presjeći tok te divne kemije. To je tako rijetko, takvo suglasje. Ne boj se. Ne mogu te povrijediti i ne želim da ti mene povrijediš. Imamo  vremena odlučiti, ali sada sam  Petar Pan. Mogu letjeti. ..Ti  sebi reci Danas prihvaćam događaje kako dolaze, cijeli je svijet baš onakav kakav želim. Odustani od  svih svojih uloga. Našla si nešto drugo, bujicu vanzemaljske karmičke energije u onome što sada osjećaš.                                                                                       

Zavrtio ju je kao čigru, nježno gurajući njena ramena i ostavio da se sama dalje vrti, a onda ju je zaustavio, ispružio ponovo ruke prema njoj - pitajući:

- Što sam ja tebi sada: nepoznati čudan tip, stranac?....susjed?...učitelj?... tvoje dijete?... otac?... ljubavnik?... prijatelj?....

Ona je uzdahnula: 

- Previše govoriš, a ja ne vjerujem riječima.                                                              

Šutjeli su neko vrijeme držeći se za ruke, pa opet sjeli na klupu s njene strane. On je ponovo primio svoju glavu onako kao što ga je našla kad je stigla s tramvajske stanice. Izgledao je kao očajnik. Mima nije voljela patetiku ni pasivnost. Počela je misliti i u sebi prigovarati. A on je opet progovorio:

- Brbljam zbog zbunjenosti i sreće. Nisam nikad osjetio takvu ….ljubav u trenutku.

Mima nije htjela glasno reći “Ni ja.” Očekivala je da će je naglo zgrabiti i nekud odnijeti ili baciti na šljunak i razodjenuti ili bilo što… samo da su pokreti, odlučnost, ali on je opet počeo govoriti:

- Ah, da znaš gdje sam sve putovao… što sam sve vidio i doživio …..

Ništa je nije zanimao njegov život, jasno je osjećala  da sada nema nikakve veze s prošlosti niti budućnosti, nema nikakvu stabilnost ni sigurnost, no u ovome je bila magija, takva privlačnost i snaga, čuli su se samo njihovi brzi udisaji-izdisaji, udisaji-izdisaji, a nitko nije trčao. On je nije pokušavao svući. Niti dirati. Samo se naslonio na nju bez ikakve težine.Nije ništa činio, samo je disao. I ona također. Osjećala je tragičnost, možda čak svetost tog trenutka, nešto kao sjedinjenje s nebom i zemljom, bez ijednog pokreta, tijela su postala bezgranična…

On se prvi trgnuo, pokušao ju je pogledati u oči, jer noć je bilijedila, ali ona je brzo sklopila oči i rukom ga blago odgurnula.

Odjednom je spretno iskočio iz tog još-ne-zagrljaja, stavio Mimu u stojeći položaj uz klupu, a sam je  počeo hodati kao Charlie Chaplin, gore-dolje na pozornici klupe, i klanjati se govoreći:

- Ppp..poštovani pppublikum, ne ppppostoji ništa osim ovog ttttttrenutka koji je rassssstezljiv bbbbbeskrajni trenutak,  pppppplameni, razdraaaagani, bbbbbbožanski naš trenutak. …

Uozbiljio se:

- Da, ovdje ćemo doživjeti svoj najžuđeniji, najuzvišeniji, snoviđeni, neispričljiv trenutak…

Onda je nastala duga, duga tišina. On gore na klupi, a ona dolje kraj klupe.

Vidjeli su kako nebo blijedi, jaki cvrkut ptica došao je iznenada, bilo je prohladno… i vlažno. Onda su kao po dogovoru, on prvi, počeli mahati rukama kao krilima, dva sivo-crna kosa ili one ptičurine - vrane? 

Čekali su potom zgrčeni na klupi,  držeći se za ruke, grčevito držali jedan drugoga, čekali zoru, svanuće i buku prvih tramvaja…. 

Mima je dugo držala oči zatvorene (kako ću dalje? pa valjda ću ga još jednom negdje sresti, ne želim sada ništa dogovarati…glupi dan…što sam uopće radila jučer?…) Pogledala je tog svog još-ne-ljubavnika, svoju neispričljivu ljubav - i on je imao zatvorene oči…. Vrijeme je sad curilo, škripa tramvaja i neki glasovi s druge strane živice - su ih prenuli. Istog su časa otvorili oči - bio je dan.

Gotovo istovremeno su promrmljali „Hajde da se pozdravimo!“ Nije bilo ljubljenja, ona je ustala, nekako pretrčala šljunak, osjetila prazninu, pa nelagodu, a onda sve jači bijes (zašto me ne slijedi? …ne zove me…neću ni ja njega….ne smijem, ne smijem se okrenuti.. ne smijem!) Iz grma je prhnula uspavana ptica. Ali Mima je već bila na asfaltu, brzo hodala praznom Medvedgradskom, desnom je rukom prešla preko čela i kose… Prije nego je pogledala u red kuća koje je još morala proći - uperila je pogled u svoje sandale i noge:  bile su bijele od prašine kao da je gazila po gradilištu.

Čula je otvaranje ulaznih vrata, pogledala u kuću otkuda je došao zvuk. I vidjela je neko dijete kako izlazi, plavokosi dječak, još mali, kao da ide u vrtić. Ali iza njega nije bilo nikoga, ni majke, ni sestre, ni oca… Tko je pustio ovo malo dijete tako rano na ulicu!?!

Nigdje nikoga… Htjela je zastati i prići malome, ali on se naglo okrenuo i vratio u vežu. Mirna je zaridala (…tko je to bio… Kairos? ili Eros?!!!… )