Najljepše ljubavno pismo

Najdraži moj

Dogovorili smo, zar ne? Da si stalno, svaki dan pišemo - i to iz duše u dušu, a ja znam da otkad smo spojili svoje privatne i profesionalne živote - to ima duboki smisao. Makar dijelimo posao i kuću, djecu i prijatelje, grad i zemlju, pa i ovo novo treće tisućljeće, sve njegove prirodne nedaće (sjeti se da smo za to imali šifru “priroda i društvo”), a sad moram spomenuti potrese i pandemiju - to što si pišemo svako malo kao da smo na oblacima - to mi daje snagu i volju za život. To je jedino što ima smisao. Što ti osjećaš? 

Ja sam katkad u naglim usponima i padovima raspoloženja, rado bih prekinula pisanje i počela ti izravno… ali NE, to me odvede u brbljanje o sebi, a ovako…

Oosjećam da nam to daje šansu da se priberemo, da izađemo iz svakidašnje proze (groze). Makar  bi se svi naši prijatelji i rodbina, pa i nepoznati ljudi kad bi im to ispričali - jako iiznenadili i zabrinuli za nas. Ludilo koje mi pripisujemo nekima od njih - jer su se posve predali strahu, tjeskobi i pohlepi - prebacili bi na nas.

Danas sam, dakle, odlučila da govorim o nečemu drugom. Ali vidiš da kao i obično - vrludam. Moraš pogoditi što hoću. Prije svega da ti još kažem, da mi ništa nije tako miloi predivno kao to - što u svoj toj našoj dnevnoj žurbi, sa sto problema oko našeg posla (ne boj se, neću prekršiti dogovor i početi pričati što je danas sve iskrslo), sa svim tim gotovo metafizičkim kaosom (citiram Žižeka), političkim trvenjima i lažima, groznim katastrofama na vidiku - mi pišemo jedno drugome o onome što je tobože posve izvan toga, a što je stvarnije od svega - a to smo mi sami i naš odnos. Uživam u slobodi koju smo si dali, takav divan dogovor - da na starinski način oživimo onu formu koja omogućava da izrazimo sve što se u ovo vrijeme prešućuje: međusobno udivljenje,  poštovanje, priznavanje i prihvaćanje, uzajamno razumijevanje, predanost i povjerenje. Ljubav prije svega, ljubav, ljubav, ljubav. Čuješ li me? 

Danas sam odlučila da ti napišem ono što se zove ljubavno pismo. Nikad do sada to nisam pokušala, makar bi se svako naše pisanje moglo nazvati ljubavnim. No sada imam čvrstu volju govoriti ti ono nikad iskazano: ljubavi moja, ljubavi moja ljubavi moja. Kad te ponekad promatram, odjednom me preplavi takva dragost, unutarnja izvjesnost da te neizmjerno volim, svako malo se iznova sjetim nekog tvog pogleda koji me duboko dirne, uzburka, pokrene vatru u utrobi, zacrvenim se ko djevojčica, ponovo se zaljubljujem u tebe. Ako te pitaju, ljubavi moja, što mi je danas, zašto se smijem i ludujem, reci im da sam zaljubljena. A ja samo pogledam u svom unutarnjem oku tvoje tako lijepe spontane kretnje, mačkasti hod i znam da si opet preokrenuo neku iznenađujuću situaciju u njenu suprotnost. Tvoj me smisao za humor tako relaksira da izgubim nervozu i spavam kao beba, imaš takvo poznavanje moje osjetilnosti (da ne kažem - poznavanje žene) da se bojim da mi te koja pridošla ljepotica ne preotme. Dok ti ovo pišem ili dok primam tvoje retke u kojima kao i ja tražiš izvjesnu vrstu posebnog jezika - osjećam da smo ostali LJUDSKI povezani, da smo sretni, gotovo blaženi, jer smo se dosjetili kako da otmemo “svoje” vrijeme iz tehnohumanoidne izopačenosti i besmisla suvremenog svijeta. 

Kad se čovjek počeo gubiti (naša bi kćer rekla “nije više IN niti IN CHARGE“), mi se obraćamo upravo onome (u tebi i meni) što  je, opet jedan filozof rekao da je “najčudovišnija proturječnost koju razum nikako ne može shvatiti: to je istovremeno gubljenje sebe i zadobivanje sebe u drugoj osobi”. 

Ja se doista gubim i ponovo zadobivam kroz tebe, ljubavi moja. Hajde da koristimo obične riječi i doživljaje. Znaš li da me danas obuzela bujica ljubavi: ostavila sam auto u garaži i trčala za tramvajem misleći kako smo se ti i ja stalno sretali nekad na istoj tramvajskoj stanici. Kad sam uspjela ući u tramvaj koji je već kretao, jedan me mladić podrugljivo upita “Gospođo, a zašto vi trčite za tramvajem?”- odgovorila sam najozbiljnijim glasom: ”Da što prije dođem k svojem ljubljenom!” 

Znaš da s tobom želim razmijeniti razne svoje misli i osjećaje. Tvoje društvo mi je najpotrebnije, pogotovo kad izađemo iz svog svakodnevnog vrtoglavljenja, sitnih otpora, stresova…

Napisao si mi neki dan, da je IT- tehnologija ipak sjajni napredak. Da, i ja svaki čas mislim to isto, jer sada mogu doprijeti do tebe, pa onda do naše djece, do naših prijatelja (i do mojih bivših učenika iz Matematičke), do hrpe ‘znamenitih’ na fejsu (ako hoću), do svih informacija o pojeftinjenju tava, madraca, voća i mesa ili do ponuda privatnih klinika u Zagrebu… Ali ta je tehnologija dobra po ljudima koji poštuju standarde kako je koristiti, a nije dobra po sebi. Ona unesrećuje na tisuće ljudi koji postaju o njoj ovisni ili je koriste da manipuliraju drugima, da - na primjer, šire lažne vijesti, optužuju ljude i snimaju ih u privatnim situacijama zbog uživanja u svojoj zloći, nastranosti. …Opet sam se zablebetala, skrenula s puta, pa radije čitaj onu prvu stranicu. 

Slušam statistiku WHO: polovica čovječanstva razvijenog svijeta ima neki "nespecifični poremećaj". Zamišljam da bi možda mogli izaći iz tog nekro-liberalizma. Pomišljam da bi se moglo dogoditi da siromaštvo postane nova ideologija. Ha-ha-ha, opet jedna od mojih ludih ideja. Ne zabrinjavaj se. Ne želim više ljevičariti. To je opako blebetanje. A ja pišem nešto mnogo odgovornije - ljubavno pismo.   

Danas ću ti pokazati da možemo koristiti obične riječi svih ljubavnika, bez bojazni  da ćemo biti smiješni, teatralni, groteskni, falsifikati. Ne, ne, ne, bit ćemo izumitelji čarobnih, magijskih značenja riječi, a s njima i onih prvih naših slatkih slutnji,  jer “ljubav je lijepa dok se čeka, dok samo nagovještaj da …..”

Najdraži moj, nikad ti neću reći zbogom, samo tebi pripadam i ti meni, nakon svih tih godina ja sam opet ludo zaljubljena. Veselim se opet ovoj večeri u svim njezinim dodirima, bojama, mirisima. Ti si moja ljubav, ti si moja istina, ti si moja glazba… Ti si moje nebo, moja zvijezda, moj zrak i zemlja.  Oh “kako je dobro vidjeti te opet, staviti ruke na tvoja ramerna”,  dan za danom ja ću biti tu, uz tebe, moja prva i zadnja ljubavi. Možda me od umora nećeš prepoznati, ali ja ću biti tu i drugi dan i još jedan dan, pa ako i odem, svaki ću ti dan pisati i dalje - kako smo si obećali - možda opet jedno novo ljubavno pismo.   

Tvoja ljubljena