Na rubu etike brižnosti

Danas me pitao prijatelj Zoran Roca, svjetska faca, demograf koji je proputovao pola svijeta, čime se sad bavim.

“Pa nakon više godina, etikom brige, dosta je aktualna.”

“Danas vlada etika razbibrige, ili razbij brigu” - veli on.

“Da, udri brigu na veselje! To je za dečke poželjno stanje” kažem ja, a on odmah - 

“Ajde, nemoj mi opet držati prodike o nekom drugom, boljem svijetu, jadnom Marxu se štuca.”

“Zato Friedman trlja ruke: ljudi jurcaju ko ludi po šoping centrima, adventima, sajmovima, festivalima, godišnjicama; slave i kupuju više no ikada.. Sama žudnja i pohlepa!” 

“Pa znam to. Ajmo malo ozbiljnije. Misliš da se u svijetu ne može obuzdat ta glupa jurnjava, licemjerstvo, korupcija, da se ne može roditi novi sistem, drugačija povezanost, neki čist autentičan društveni ustroj očišćen od borbi, mržnje, tlačenja, ubijanja ????”

“Gle njega sad, skačeš si u usta.”

Prethodnih dana čula sam vrlo zanimljive analize i razmišljanja o tome koliko se promijenio naš svakodnevni život, a koliko je ustroj vlasti i upravljanje materijalnim dobrima ostalo isto, kao i govor mžnje, kao i umreženost moći, nepotizma i korupcije. Prije nego što nas podsjetim na feministički koncept etike brige ili brižnosti, ajmo vidjeti o čemu to treba brinuti i zašto, tko ponajviše nosi teret brige, kakva je to briga - izravna ili indirektna, osobna i/li kolektivna, egzistencijalna ili formalna, institucionalna ili individualna - i tko su ti o kojima brinemo uvijek ili sada, u ovoj situaciji. Koji interes stoji iza toga, koji osjećaji i koja volja? 

Rado bih razmotrila još jednom neke od paradoksa koje sam zamijetila i koji su karakteristični ZA IZVANREDNO STANJE u kojem se nalazimo. (Nema potrebe obrazlagati tvrdnju o izvanrednom stanju - s obzirom i na rat, na klimatske promjene i pandemiju.)

Prvi paradoks je da se od početka pandemije, osim svakodnevnog iznošenja statistike o broju zaraženih, oboljelih i umrlih kod nas i u svijetu -  još uvijek u medijskom prostoru favoriziraju potrošnja, užitak i strah istovremeno, te hrpa laži o stvarnom stanju. Vlada destabilizacija i uvođenje besmislenih odluka o sankcijama kao da one nemaju nikakve posljedice na naš svakodnevni život. Kako se može uz raskomadana i naglo utrnula tijela reklamirati neki novi hibridni automobil ili ekskluzivna vila s bazenom te ostali užici u brojnim markitinškim oglasima na internetu, TV i radiju - premda smo u krizi, izvanrednom stanju, blokadi proizvodnje, nemamo ni novaca ni energenata…..???

Drugi paradoks je bio za mene “normalan” i ta me osobina etike brige ili brižnosti privukla poodavno - pred 30-tak godina. A to je činjenica je da je ta etika rodno obilježena. Žene su posredstvom tog diskursa počele tragati za sebstvom, svojim potrebama i interesima. Etika brige je potaknula artikulaciju odnosno stjecanje ženskog glasa u znanosti i politici. 

Treći paradoks proizišao je iz dihotomije naših potreba i osjećaja vezanih uz moralni razvoj osobe (potreba za pripadanjem nasuprot potrebi za neovisnošću itd). Etika brižnosti je kontekstualna, podrazumijeva uzajamnost, povezanost bića, interakciju, međusobne odnose, pružanje i primanje pomoći i njege, utjehe, priznanja, poštovanja i empatije. Kao institucionalna - zdravstvena i socijalna skrb ne mora biti uzajamna, a danas se pod sveprisutnom željom za profitom (koja je postala legitimnom - tj. moralno neupitnom) sve više urušava i privilegizira, a u interpersonalnim odnosima u obitelji ostaje još uvijek kao rad koji obavljaju žene u svojoj tradicionalnoj ženskoj ulozi.

One su i danas stalno poticane da formiraju i zadrže odnos prema jednoj osobi. Ustvari, žene su natjerane da misle - ukoliko se odvaže na mentalnu i emocionalnu borbu za samorazvoj - ishod će biti osuda: neće imati mogućnosti za bliske odnose uopće, bit će izopćene, izolirane. Premda možda svjesne svojih potencijala, one se automatski okreću od izražavanja svojih potreba jer ih tržište rada i ekonomske prilike prisiljavaju “transformirati” svoje potrebe. Svoje potrebe vide kao identične potrebama drugih, uglavnom muškaraca (i djece, a vrlo rijetko žena). Njima je mjesto u sferi privatnog, a zanimljivo je da se čak i cijela evropska filozofija (od Hobbesa do Rawlsa) potrudila da pod sferu privatnog subsumira sve odnose kao što su: srodstvo, prijateljstvo, ljubav, spol, obitelj - tj. na njih se ne odnose pojmovi pravednosti, odnosno principi društvenog ugovora, nego oni ostaju u području osobnog tj. privatnog odlučivanja. Cijelo područje ljudske aktivnosti, prehranjivanje, ljubav, briga/skrb za druge, reprodukcija i njega, briga za odrastanje i život - ostali su i u modernom građanskom društvu ženina stvar. 

Istovremeno to je područje teorijski isključeno iz moralne i političke sfere i pridodano području tzv. “prirode”. A kada se govori o tzv. prirodnom i društvenom stanju - prirodno se stanje imaginira kao postojanje atomiziranih pojedinaca, kako u religijskom štivu tako i u filozofskom. A postojanje konkretnih pojedinaca u porastu individualizma i narcisizma sve bolje uvodi proces “kako biti nesretan”.

“Ženske” se vrijednosti okupljaju oko pojmova odnosa i povezanosti, a “muške” oko pojmova separacije i autonomije. Povijesti slučajeva pokazuju da čak i žene koje su se realizirale u poslovnom, umjetničkom ili javnom životu imaju slične inklinacije: one drže bezvrijednim sav svoj uspjeh ukoliko ne postoji konkretna druga osoba (najčešće roditelj ili muž) koja će je potvrditi i priznati, odnosno afirmirati. Ta potreba za drugima i značenje koje se pridaje afilijaciji nema veze sa samorealizacijom i razvitkom žene.

Na kraju - bojim se da etika skrbi i brižnosti stoji u odnosu na etiku prava i pravednosti, a posebno etiku neovisnosti i slobode -  kao drugorazredna, kao niža vrsta razvoja i shvaćanja moraliteta.