Konačno nedjelja

Je li to sloboda - imam sto ideja i ne znam koju izabrati??????????????

Imate li i vi doma ladicu (ne jednu) koju kada otvorite ne znate čemu služi? U njoj ima svega i svačega, možda nađete tu i nešto zanimljivo, ali ta ladica je svaštara, nema fokus, ili ima nekoliko fokusa - jednakovrijednih... Kao da gledam sebe i svoje ideje….

Idemo polaganije: da prvo prispodobim tu ladicu. Ona se nalazi u tzv. noćnom ormariću, kraj kreveta u sobi koju sam napustila, tamo više ne spavam - iako je nekako nastala kao “moja soba” (sama sam je dala graditi, sama sam izmislila gdje će biti stepenice od hrastovine koje će voditi iz te prostorije kroz otvor na stropu u tavansku sobicu za meditaciju, odnosno na mali balkončić s kojeg se vidi cijeli grad). Raspored stvari u toj “mojoj sobi” obuhvatio je i sliku na zidu iznad kreveta, što sam vjerojatno gledala nekad u roditeljskom domu; sliku sam kupila baš za tu namjenu: simboliku skladnog građanskog braka s mužem koji više nije postojao.

Onda kad sam zimi napustila spavanje u toj sobi, krevet je postao odlagalište odjeće, ormari su bili napola otvoreni, a ladice nitko nije godinama dirao.

Zato su bile poluprazne, ali pune svega i svačega: prvo dvije stare baterije koje nisu svijetlile, tri poluprazna paketića S - budget fazzoletti maramica, privjesak crnog srca za lančić, bifokalne naočale, ogromna kutija dugih šibica, veliki roza češalj i mali srebrni, crna kartica sa žutim slovima “vučna služba Mariola, vl. Marko Sedlić“ i adresa s telefonskim brojem, zatim velika igla zabodena u izvezeni jastučić, pa kartončić s nazivom ‘samoljepive naljepnice za pisanice - 23 komada’, par gumica različitih boja, dvije kopče za kosu, različite penkale i jedan flomaster, listići ispisani mojim rukopisom “četvrtak 1.8.2017. - o pogrebu mog učenika iz Matematičke kojeg je spašavala Vlatka - njegova susjeda u Ozaljskoj, djetinjstvo su skupa provodili negdje na moru, on je imao prezime Mijuca, a otac mu je bio poznati psihijatar, ali i njemu su roditelji umrli, a kad su ga po drugi put smjestili u Vinogradsku, on je ustao usred noći nakon operacije (priča Vlatka) i srušio se negdje van sobe na hodniku gdje ga je našla dežurna sestra pred jutro mrtva” Tako mi je iz ladice istrčao bijeli Mijuca, za kojeg sam svojedobno u školi mislila da je albino, imao je gotovo bijelu kosu i crvenu boju lica. Volio se smijati i u školi je bio - činilo se - sretan, jer tada  u tom razredu nije bilo bulija, razred ga je uzeo takvog  kakav je. Nije bio pričljiv, ali se kao i drugi dečki - smijao na sav glas.

O, moja ladice, nisi mi sad trebala iskrcati i mrtvace (ili smrt kao jednu od ideja).

Ladica iz noćnog ormarića trebala mi je biti metafora za košmar ideja koje imam ujutro u čeonom režnju, iako ih više doživljavam u usnoj šupljini, na nepcima gdje još nemam proteze. Čega se bojim jutros? Što bih najprije morala rješavati? Odnos  sa sinom i snahom ili svoje zdravlje? Da li da idem prvo na koronarografiju ili na vađenje pločica i šrafa iz kralješnice? Ili da ostanem u krevetu i uopće ne djelujem nego mislim. Hoće li se zbilja pokazati da evolucija života na Zemlji, osobito čovjeka, ima zastoj, odnosno ne ide stalno naprijed, nego i nazad, da čovjek retardira u nekom periodu, jer zbog halapljivosti i gubljenja koncentracije sam sebi reže granu na na kojoj sjedi i ova civilizacija propada, nestaje.

Počela sam vani u dvorištu pljeviti drač, tj. korov koji je narastao pola metra dok smo se dva tjedna kupali/e u Ivan Dolcu. Dok sam tako sagnuta, krv mi lijepo navre u glavu i nastavljam misliti o pogrebu. 

Bilo je ljeto, kolovoz, ukop usred dana. Malo je ljudi iz razreda bilo u Zagrebu. Dok se rijetka pogrebna povorka žurila prema sjeveru, sve sam teže hodala i zaostajala, a to je bilo ponižavajuće, prekasno sam shvatila da je grob na Mirogoju sasvim blizu Krematorija. Ja sam mogla s autom doći do tog parkirališta i onda ući na gornji ulaz u groblje Mirogoja, bez sebeponižavanja.

Tako je kad sam stigla do tog dijela groblja - skupinica ljudi stajala zbunjeno raštrkana oko iskopane zemlje iz dva groba, a dva grobara su stajala još uvijek s lopatama u jednoj od raka. Shvatila sam da su to dva zasebna groba Mijucinih roditelja, oca i majke, a grobari su zabunom otvorili onaj grob u kojem je još bio lijes oca (a ekshumacija nije obavljena). Kad sam stigla, grobari su još uvijek bacali zemlju iz groba broj dva - groba majke (gdje je bila samo urna). Ta “slučajnost” koja je zadesila njihovog kolegu - da će biti kraj majke, a mogao je biti kraj oca - nekako  je probudila ovih desetak postarijih ljudi. Naime svi su već bili u mirovini, ali mladoliki i “dobro stojeći”, većina je bila uspješna, na čelnim mjestima u svom zvanju i zadovoljna sobom, a Mijuca je bio prvi iz razreda koji je umro. Doznali su da je živio sam, bez djece i rodbine, na polaganje urne stigla je samo jedna daleka rođakinja iz Slovenije. Svi su strpljivo čekali da grobari završe i ceremonija počne. Nagovorila sam Hercega da održi govor u ime razreda i to je bilo vrlo uspješno, prigodno i odmjereno, čak svečano opraštanje od kolege. Uzela sam od Vlatke dvijesto kuna da možemo popiti kavu u restoranu iznad Krematorija. Svi iz razreda došli su “na kavu” premda je bilo vrijeme ručka i ostali puna tri sata razgovarajući spontano o sjećanjima na školu i kasniji život. Naručili smo pomfrit s čačkalicama i pivo, razgovarali o njima najboljim profesorima, Zimmermanki i Nikolcu, prepričavali anegdote i od srca se smijali, tako da smo ostali iznenađeni kako nam je brzo prošlo vrijeme. Hercega su zadužili da i dalje drži govore svima redom “kako dođu na red” i da zato mora nastojati biti zdrav i dugo poživjeti.

Digla sam glavu i prestala pljeviti. Malo mi se vrtjelo i pomislila sam da imam iste simptome ishemije kao moja mama. Ladica u glavi imala je košmar ideja koje sam htjela ugurati u taj dan, već me počela hvatati nervoza, jer sam znala da za polovicu onih najdražih neću imati danas vremena, jer će sigurno doći obaveze: nazivanje doktora da mi propiše recepte za lijekove, šetanje psa, zalijevanje vrta i ostale svakodnevne ukosnice.

Vratila sam se u kuhinju gdje su u šalicama bili ostaci ispijene kave i do pola popušene cigarete. Karmen nam je radila cigarete od izvrsnog duhana i mrvicu marihuane koju smo dobile od susjeda za slučaj da mene jako bole moja slomljena leđa. Njoj zapravo ta biljka nije uopće djelovala, tvrdila je da je malo opušta.

Znala je što, koju vrstu uzima. Gledala sam dok je motala cigaretu po cigaretu. Zadnje kada sam probala pušiti marihuanu - pa ima valjda više od četrdeset godina - sjedili smo  kod nekoga iz tog društva u stanu, znam da smo sjedili po podu i bračnom krevetu, bila je tu Duška i njen brat, MIljenko Maier, Dubravka Ugrešić i još neki “poznati” ljudi. Pušilo se u krug, ali ja nisam osjetila nikakvu promjenu raspoloženja. No, većina društva počela se nekako vulgarno ceriti, a nisam shvaćala i svi zašto. Nismo više diskutirali, niti svađali se, tu i tamo bi netko rekao neku riječ i svi su hihotali.

Ovaj put sam pažljivo i polako pušila - više sam ispuhivala nego udisala - i također nije bilo nikakve promjene svijesti. Karmen je brzo udisala i ozbiljno pušila uz crnu kavu, ja sam radila mnogo veće razmake i ubrzo ugasila cigaretu. Vodile smo vrlo zanimljiv razgovor i gledale kako pada sumrak. Lišće trešnje se okretalo na laganom vjetriću.

Ustala sam od stola da odem u drugu prostoriju da donesem neku fotografiju koja je trebala ilustrirati nešto u vezi s temom. Do polovice te sobe hodala sam posve normalno, a onda sam morala stati: osjetila sam unutarnje propadanje i jaku vrtoglavicu i ne znam koliko je vremena prošlo do trena kad sam počela padati, a Karmen je bila ispred mene licem u lice i vikala “Daj sjedni!” I ja sam znala da je iza mene podmetnula stolac. Držala me za ruke i ja sam polako utonula u san, s osjećajem da je ispod mene nešto mekano i udobno. Odmah sam imala oko sebe neke drage ljude, sve je bilo ležerno, lagano, osjećala sam se dobro, bezbrižno, čini mi se da sam se i smijala, ali tu lagodnost prekidali su neki udarci i dozivanja  - Karmen me htjela dozvati svijesti, a ja sam vikala (znala sam da vičem): “Pusti me, sanjam, divno mi je …” - i gotovo sam svojom voljom opet utonula u san, znajući da mi ništa nije. 

Karmen je cijelo vrijeme pazila da ne skliznem sa stolca (visokog, barskog) i ja sam odlučila osvijestiti se, mogla sam kontrolirati svoju težinu i sjedenje, makla sam njene ruke i rekla joj da ukoliko misli da treba nešto poduzeti, neka ode po susjedu.

Ona može nazvati Hitnu, jer sam navodno bila bez svijesti pol sata…  A bila je nedjelja.