Izbori
Uoči lokalnih izbora 2021. u Hrvatskoj - u javnosti (medijima) čuju se razni pozivi i parole, kao na primjer: “trebamo zakon o penalizaciji neizlaska na izbore”ili “pazite, ovo je vrijeme suodgovornosti “ i slično.
Ljudi pišu da bi ovi izbori trebali biti “svetkovina demokracije”, a meni se sve više čini da će to biti “svetkovina egomanije”. Čini mi se da je svaki treći punoljetni građanin RH postao kandidat na nekoj od lista stranaka ili nezavisnih. To meni znači da svaki treći građanin misli da je bolji od drugih (rođaka, susjeda, stanovnika (svog sela, gradske četvrti, grada, županije) i da svaki takav zaslužuje (da vlada drugima), jer svaki takav vjeruje da može napraviti značajne promjene u zajednici, odnosno značajne promjene za sebe i svoje, te da svaki takav misli (i na TV govori) da zna i kako.
Istovremeno, svi se analitičari i sadašnji/budući političari trude izvući sve nas da glasamo, a posebno se trude slikati se s doktorima znanosti, slavnim glumcima, sportašima, pjevačima i akademicima. Najuspješniji su oni koje mediji dohvate kao "svoje", a one druge (primjerice predsjednikove favorite) uzmu čudno odmjeravati i ismjehivati.Na fejsbuku nalazim neke svoje poznate i prijatelje u žestokim kampanjama, polarizacijama, svađama i ratovima s obiljem omalovažavanja, poruge i prijetvorne uljudnosti iz koje izbija mržnja, a ne kritika. A to nisu bili tzv. kamenjarci, psihopatološki slučajevi niti bijesni ljudi.
Kako na svojoj koži već duže vrijeme osjećam plimu individualizma, stigmatizacije i atomizacije društva s opasnim zadahom premreživanja interesa u svim smjerovima (ali primarni je pojedinac i njegov interes, a onda "zajednica" i opći interes) - uzela sam čitati o Janteovu zakonu - pa i neke druge, usputne tekstove. Recimo, u Autografu nalazim tekst u vezi s izlaskom na izbore “da egzistenciju drugog ljudskog bića možemo sebi učiniti bliskom tako da to drugo biće posvijestimo, odnosno da to drugo ljudsko biće postane dio naše svijesti.” Nema više nigdje govora o kolektivnoj, društvenoj ili klasnoj svijesti. Pa dobro, da vidim tu svoju pojedinačnu svijet.
To sam nekada imala kao svoje mlkadenačko iskustvo. Mislila bih sućutno na svoju prvu susjedu, dragu, ali teško bolesnu osobu, a onda bih otišla na poslovni put. A kad sam se vratila, gospođa Stupnišek je u međuvremenu umrla, a ja sam mislila da sam za to pomalo kriva, jer sam prestala misliti na nju dok sam bila na putu. Ova *praznovjerica" me pratila dosta dugo. Onda sam potonula u opći automatizam konzumerizma koji je istisnuo razmišljanje kao takvo, a pretvorio se u ad hoc akciju, djelovanje. Zbog rata i nesreće mnogih okrenula sam se djelovanju u civilnom sektoru i počela raditi na vještinama nenasilne komunikacije i miroljubivog rješavanja sukoba. No strah, bijes, omalovažavanje, jal i mržnja među ljudima rasli su i nakon rata, a naročito u doba izbora. Cijelo vrijeme sam razmišljala kako da se uspostavi druga vrsta atmosfere, sad već tzv. općerabljene empatičke svijesti, neka vrsta popularnosti zajedničkog i općeg dobra kao neke više časne, jedinstvene vrijednosti nasuprot jagmi za stalnim prisvajanjem materijalnih stvari od strane pojedinca. I onda sam naišla na Janteov zakon.
Jantelagen (Jante = ime grada, lagen = zakon) je nepisani zakon, koji kaže da se pojedinac ne smije isticati i misliti da je na bilo koji način bolji od drugih. Pojedinac je vrijedan ako je suzdržan i ne omalovažava druge, ako je povezan s drugima i to mu od djetinjstva ulazi pod kožu, on to pije s majčinim mlijekom. Da, taj se zakon prakticirao i još uvijek ima tragove u ponašanju u nekim zemljama. To je kultura življenja u Skandinaviji, u Finskoj, Norveškoj, Švedskoj, pa i Danskoj, gdje država ima jaku socijalnu funkciju. Umjesto korupcije i klijentelizma kao legitimnog instituta u politici u njoj se prakticira socijalna skrb, briga za ljude. NE samo kao institucija.
Sad sam izašla iz teme, i dospjela van politike, pa i ovih izbora. Počinjem razmišljati teorijski, o različitim uvjerenjima i vjerovanjima, Ako vidite svijet kao složaj interakcija i međusobnih odnosa, svijet koji se temelji na ljudskoj povezanosti - a ne ljude koji stoje svak za sebe, jedni nasuprot drugima, onda se rješenja problema nalaze u toj povezanosti a ne u sustavu pravila. To može biti jače od zakona, čak i od nepisanog rituala. Žene zbog svoje prirodno-društvene uloge (koja traži od njih da prvo budu majke, othranjuju svojim tijelom drugo biće, brinu za potrebe drugih, imaju jak osjećaj povezanosti s drugima i važni su im odnosi, održavaju gotovo stoljećima unutarnju koheziju grupe ( rodne zajednice, plemena, obitelji...).
Taj osjećaj bliskije povezanosti i odgovornosti za grupu omogućava „samoodržanje ljudske vrste”. No danas vrijedi logika šoping-centra. Činjenica je da danas ljudi koji su čak pravi vjernici, bilo žene ili muškarci, više ne mole za ljudski rod, za one koji su ovog časa u opasnosti na moru, za one koji su u opasnosti da stradaju u ratu, požaru, potresu, covidu, za one koji umiru od gladi ili bolesti. Kada danas vjernik dolazi sam u crkvu pomoliti se, on moli uglavnom za sebe, za svoju djecu i roditelje. Danas je svaki čovjek sam i ima osjećaj nesigurnosti, ugroženosti i straha, ali ne i brige za svoj širi rod, za javno (zajedničko) dobro. U srcu mu nije cijeli univerzum i Bog, nema više osjećaja povezanosti sa svim bićima, nego samo sa svojim ljubimcima. U srcu mu je praznina - samo instinkt, želje i žudnje za blagostanjem, posjedovanjem materijalnog svijeta stvari, za časti i slavom. Sami sefiji, sami narcisi, k vragu.
