Istinita priča

- Što ćeš danas raditi?

- NIŠTA!

- Ali to si jučer radila.

- NISAM ZAVRŠILA!

Zajebancije. Svi kao da su gluhi ko ja, stalno komuniciraju video i sms-porukama preko vibera ili wapa. 

Mirela mi opet šalje video klipiće ili snimke kojima je dodan neki tekst koji se tiče covid-virusa, prehrane, najnovijih “znanstvenih otkrića” i politike, no uglavnom na način zajebancije. Da je to samo Mirela, ali tu je i Vlado, Gušter, pa Nena i Pavle - i još niz mojih prijatelja. Većina ima skupe ajfone i slične pametne telefone, svi imaju male kamerice, snimaju, selfiraju se, uživaju, misle da su umjetnici, šalju mi hrpe svojih fotki uz sve ono što kola okolo. Sada su svi kao poludjeli, svi mi ili oni, ponavljam, šalju linkove na različite tekstove, članke, morbidne fotke, viceve. Ne daju mi mira. 

A ja se bojim. Ne toliko virusa, koliko potresa. On mi je još u utrobi - želucu - u grlu, u ustima. Svaki čas kad me strese mobitel - podsjeti me na potres. Povrh toga imam i “svoje” potresiće. Jako dobro osjećam ono što drugi više ne doživljavaju, seriju malih sitnih potresa u gradu. Čak ni mediji više o tome ne govore, ne reagiraju. Ali mediji su priznali virus, a potres je dobio neki sramežljivi prvi prikaz s tri kuće bez dimnjaka. Poslije ništa. Virus je  jači, premda Zemlja zvoni na uzbunu. Čujemo je, ali ne damo joj glas.

Gledam na svom sučelju četiri simpatična psa dugih ušiju. Jedan kaže: “Pa kaj je to??! Svi ljudi nosiju brnjice!” Stvarno, danas sam prošetala park-šumom i čak i ovdje dva mladića koji šetaju svoje pse imaju zaštitne maske. Život se naglo promijenio. Grad je prazan, na ulici nema nikoga, samo ja. Neugodno mi je, kao da me iza zastora na prozorima gledaju stotine očiju onih koji mi zavide ili mi predbacuju da radim nešto zabranjeno. A ja MORAM u ljekarnu i nisam zadnjih dana uopće izlazila. Bojim se i kuća, hodam po sredini ulice. Ovo je onaj najdivniji dio grada gdje su se od potresa urušile poznate zgrade građene prije Prvog i između dva svjetska rata, tako lijepo izvana renovirane, s ukrasnim štukaturama. Gotovo je s ljepotom Donjega grada. O tome nema brojki. Bar ne sada tjedan dana nakon potresa. Ovaj je potres bio nutarnji, unutra, u kućama, kao raspuknuće zida, stropa, krova. Na fasadama se nisu toliko vidjela oštećenja. Ljudi nisu znali kome je drugome uništio nosive zidove, stubišta i zapravo onemogućio stanovanje. Onda se doznalo od prijatelja iz Preradovićeve, Gajeve, Palmotićeve ili Medulićeve… da više nemaju gdje stanovati. 

Došla sam na Jelačićev trg i krenula prema Gradskoj ljekarni, stala vani ispred ulaza u red od pet ljudi - i dalje ozlojeđena gradskim i državnim vlastima. Neće više biti tog Centra, bojim se ni  Europskog trga, niti mog divnog Zagreba, gdje sam se sudarala s grupama Koreanaca, Kineza ili umirovljenika iz Španjoske, Italije i SAD. Bila sam u početku zbunjena što ti turisti vide u mom rodnom gradu i počela sam gledati prema gore, njihovim očima zirkati fasade u Gundulićevoj, na Jelačić placu, Marulićevom i Mažuranićevom trgu.

Mediji su čini se zaboravili na to što se dogodilo gradu. Preuzeli su odgovornu zadaću stalnog obavještavanja o nevidljivoj opasnosti, a vidljivo urušavanje umjetnosti gradnje ih ne zanima. Tu se radi o privatnom vlasništvu. A o covidu moramo doznati sve, jer tu se radi o životu. Moramo znati koje su zemlje otpratile konvoje mrtvih tijela na nepoznata groblja bez pratnje svojih najbližih. Moramo znati da su u Kini nadležni stožeri pratili pomoću mobitela temperaturu svojih stanovnika i tako otkrivali zaražene. To nije bila pratnja nego nadzor, kontrola, i to pomoću onoga što je under the skin a ne over the skin. Sve mi to nakon TV emisija ponavljaju mobitelom moji prijatelji.  

Opet mi se stresao mobitel, a i ja sam se stresla od neke nelagode -  stigla je poruka od Nene, pita me jesam li gledala Papu i - kako se sjetila da ne mogu čuti što je govorio - citirala je rečenicu koja ju je dirnula i koju je upamtila “Nadamo se da ovo nije vrijeme Tvog suda nego naše prosudbe - da razlučimo ono što je u našem životu važno od nevažnog, potrebno od nepotrebnog …” Dodala je da je nekoliko puta ponovio “Perche avete paura??” 

Dok sam stajala na pol ceste i gledala u mobitel, nisam vidjela da mi se velikom brzinom približava biciklist koji također vozi sredinom ulice. Čovjek je prolazeći nešto bijesno rekao, ali nisam uspjela pročitati riječi s njegovih usana. Pred ljekarnom je bila još jedna osoba. Imala sam na papiru napisane lijekove na recept - Euthyrox i Roswera - i predala to sa zdravstvenom legitimacijom magistri. Ona je imala masku kao i ja - pa sam se bojala da neću ništa razumjeti ako me bude nešto pitala. U svojoj imaginaciji nisam nikad zamislila teškoće koje bi mogla imati  ako nekim slučajem jednog dana svi ljudi budu nosili maske preko lica. 

Ja sam naime “gluvanko”, rijedak primjerak gluhih koji živi protiv svih pravila, zna govoriti premda sebe ne čuje. Ja nisam sa sebi sličnima, s “gluhonijemima” koji teško mogu naučiti govoriti i zato su nijemi... Ja stalno živim s čujućim ljudima, otkad sam oglušila. Nije mi palo napamet da naučim znakovni jezik, naučila sam se sama čitati s usana, a umijem govoriti skoro kao svi ljudi koji čuju - ta oglušila sam kad sam već znala govoriti, s četiri godine. A pravi gluvani su mi odbojni, nekako nemam za njih razumijevanja.

Trenutak prije nego sam ušla u Dežmanovu - opet taj mobitel: pogledam ga i uključim.

Stigla je neka dvoslika. Žena na prvoj snimci gleda kroz prozor aviona, a onda na drugoj gleda u okno veš-mašine. Dolje piše komentar - “Promjena plana za Uskrs”. Već sam umorna od tog nagomilavanja “virusnih” poruka, od njihove autoironije, morbidnog humora ili patetičnog veličanja humanitarne pomoći ili zabavljačkog “podizanja morala”. No istovremeno kao da sam postala o tome ovisna. Ujutro, čim se probudim, uzimam mobitel s ormarića, gledam sve sms poruke i odmah odgovaram, a navečer je on zadnja stvar u mojoj ruci - surfala bih još barem sat prije spavanja. Taj je izum za mene gluvana bio jedna od najznačajnijih i  i najboljih naprava, stvarni napredak za kvalitetu mog života. Mogla sam konačno kao svi ljudi imati “svoj telefon”, tj. doprijeti u bilo koje vrijeme do raznih ljudi, roditelja, prijatelja, nepoznatih, razgovarati s njima, dosegnuti mnoga znanja i doživljaje najrazličitijih osoba, a da se ne opteretim njima. Navikla sam sve njih da me ne zovu nego pišu poruke. Imala sam sve više i više poruka, a na fejsu sam bila dosta popularna jedno vrijeme. To je za mene bio nov život. Dok se nisam zamorila.

Nikome ne pada na pamet da ne mogu biti navečer u društvu gdje više ljudi govori, mogu uvijek komunicirati samo s jednom osobom i to ako mi  je dobro osvjetljenje. U kući Gospođe kod koje sam stanovala i radila kao njegovateljica, ona bi često zaboravila da sam gluha i govorila bi nešto iz druge prostorije, a ja bih je malo kasnije upozorila. Mrmljala je neke kletve u dijalektu i ponavljala “vrag-im-mater”.

Kad sam stigla s njenim lijekovima, bacila je kutije nemarno na stolić. 

- Ti si maherica, rekla je.

- Ne znam što to znači - prigovorila sam joj. Često je koristila meni nepoznate riječi, kao “šlafrok”, “šmucik”, “germtajg” “kitenkes”, “fojercojg”, “šrajbtiš”…

- To su germanizmi. Moraš učiti njemački.

- Ali vi znate da sam ja gluha osoba. Ja sam svojedobno pokušavala učiti francuski. 

- Nisam tako mislila - da stvarno učiš. Nego preko mojih germanizama. “Machen” znači činiti ili raditi, a maher je onaj koji zna dobro raditi….Sad mi dodaj, molim te, one moje tablete sa stolića!!

- Ma uzmite si ih sami, morate malo ustati i hodati (pa sam joj dodala njenu hodalicu, jer sam podmukli gad i nek zna da ja nisam genije, nego nitko i ništa, ništa nisam u životu postigla, a svi moji iz razreda su u Americi - na Princetonu ili u Njemačkoj i Australiji…)

U taj čas osjetila sam naglu struju zraka s terase, pomislila sam odmah na potres, no vrata nisu bila dobro zatvorena i vjetar ih je otvorio. Dan je bio divan, sunce na zalazu. Morala sam izaći na terasu. 

Moram početi misliti, sada, ovdje, misliti u  miru kad nema nikoga oko mene, Gospođa je već večerala. Kad god radim i osjetim da mi netko nešto govori, dignem pogled i  onda mi nešto padne, razbije se ili se porežem. I onda sam sva jadna i bijesna i - ne mogu misliti. Sada kad je cijeli svijet stao, kada su se ljudi povukli u kuće, kad je Zemlja počela podrhtavati da nas i time upozori, ja moram zbilja naći miran trenutak i početi misliti. Ni meni ne gine odlazak ili prijelaz, a s onu stranu vremena i prostora ne mogu više misliti.

Vrt ispod terase, pa voćnjak i šuma, oblaci sa zalazom sunca - sve me to smiruje. Čak i vjetar i Zagreb u daljini, dole iza Zelengaja, ne bude u meni nemir. Toliko volim drveće, travu, miris suhog lišća, narcise koje su same izrasle u voćnjaku - da osjećam blaženstvo. Čim ne pada kiša, iskradem se iz kuće i radim u vrtu. Obnavljam potpornu ogradu, kopam gredice na zaravni, čistim serpentine do šume i promatram svaku biljku, sve promjene. 

Osjećam da me trebaju orah i dunja - i susjedova trešnja. Trebaju me djetlići i šojke, šafrani u šumi, a najviše kupinjak koji se neobuzdano širi. Dok gledam u vrtu korov i mislim zašto je tako brzo izrastao, puno je veći nego nekad, kopriva izrazito visoka, listovi trpuca džinovski, gavez skoro metar  visok - hvata me nelagoda iznutra, ono što nikako ne volim - neizvjesnost, nesigurnost, bespuće. Zbog toga se bojim ljudi. A biljke i životinje nisu mi nikad bile opasne. Mislim da ih treba tetošiti pa govorim naglas „Kakav rast! Kakva slast! Što vas  vuče? Tko vas tuče? Mile la-le! Mile la-le!!!” Pjevušim trnjaku i šumi dok hodam. U sebi još uvijek čujem pjesmicu koju sam pjevala u vrtiću prije nego sam oglušila “Cvr-čak, cvr-čak …pjeva….nada…” Ja gluha glupača bi pjevala.

Sad mislim da Zemlju nešto boli, ali ne želim misliti - a mislim - da je Sunce opako. A toliko ga volim. 

Nena mi govori:

- Uživaj dok možeš. Živiš na Olimpu - i to bez Zeusa. Gospođa je mah-šat. (Ne ispravljam je, ona voli kao i moja GĐA igru riječi.)….Ti si moj genije, Eugenije! Ne misli na marme i karme. Razmišljaj o guštima i šuštima. Imaš svoj koncept. Ili trebaš  recept??? 

- Dosta, Neno - beno!

I ja mislim. Tko sam to ja? Rodila sam se 1965. - kažu, kao “vedro i normalno” dijete. U vrtiću sam pjevala i plesala, smijala se i igrala, a onda sam zbog lijeka kojeg sam dobila zbog jake angine, upale grla - odjednom oglušila. Neka druga djeca u Zagrebu ostala su paralizirana. Nitko nikog nije tada okrivio ni tužio. To se tada dogodilo isto tako nepredviđeno, iznenadno, nesmiljeno - kao ova epidemije sada . 

Ja sam se dalje sporazumijevala riječima tj. govorom, ali više nikoga nisam čula. Čula sam katkad neke glasove i pjesmice u svojoj glavi, ali ništa me nije smetalo, svi su bili puno pažljiviji prema meni, smještali me u bolnicu, pa na preglede, ali i dalje sam išla u isti dječji vrtić, mama  je radila makar je bila opet trudna, a tata mi je neprestano donosio u bolnicu razne instrumente, usnu harmoniku, gitaru, flautu, ali moj centar za sluh je bio mrtav. Pustili su me da se vratim u vrtić s normalnom djecom i s vremenom sam počela čitati s usana tako da su me upisali u normalnu školu. U Suvagu sam prvi put srela prave gluvane, oni koji su se rodili gluhi i nisu znali govoriti pa su ih zvali gluhonijemi. Iako sam vidjela da ispuštaju neke glasove, zapravo urlike. Meni je bilo uskraćeno dakle jedno osjetilo, ali ne zauvijek, ja sam znala što znači čuti. A govorila sam oduvijek glasno i puno, čak sam falšala neke pjesmice iz vrtića.

Ne želim dalje pričati o sebi kao gluvanu, to bi bilo previše i dugačko, jedan debeli roman. Imam drugi rakurs, drugi fokus. Da probam. Fokus na pokus. Pokus ili eksperiment je sve ovo što svi sada doživljavaju. Covid-virus sada ljude prisiljava da donose posve drugačije odluke no inače. Isprobavamo te odluke po prvi put, eksperimentiramo novi, drugačiji život. 

I što se događa? Što prevladava, što ima javnost, bolje reći - tko ima glas?

Ponovo se stresao mobitel u mom džepu od hlača. Da vidimo tko ima glas. Na fotki je ćelavi muškarac s maskom - u bijelom i mlađa medicinska sestra s maskom - u plavom. On drži papir na kojem piše “OSTALI SMO NA POSLU ZBOG VAS, VI OSTANITE DOMA ZBOG NAS”. To su oni koji sad danonoćno rade, najviše su izloženi zarazi, ali ih ne vidimo, maskirani su. To nije njihov glas. Netko ih koristi kao oglas, propagandu, da mi ostaliostanemo doma, da ne širimo virus i popunjavamo bolnice. Znam da i mnogi drugi rade: dostavljači, vozači, kuharice, njegovateljice, učiteljice i profesori/ce, rade od kuće, online, rade programeri i dizajneri, slikari i spisateljice, oni i inače od kuće, a vani volonteri i poljoprivrednici, pa “na terenu” novinari i građevinski radnici, ribari i pekari, gradonačelnici i drugi čelnici, rade stručni stožeri, političari. A ostali? Rade oni koji su uvijek kod kuće, koji skrbe za bližnje: bake, mame, sestre, tete (malo i tate), kćeri …. Ali oni koji plješću i pijuckaju pivo, kavu, čaj, čekaju da ih netko nazove ili da krepa taj virus, to su neradnici. Šale se i odmaraju, gledaju TV bez grižnje savjesti, gledaju najbolje predstave i koncerte, izložbe ili postave muzeja, premda su im iza ugla u krevetu oni koji su oboljeli ili su bolesni, i oni koji su završili svoje putovanje. Ne zamjeram nikome kad to mislim. Ali više ne znam što misliti o radnicima i neradnicima. Što danas znači rad? Ima sve više nezaposlenih i zaposlenih na određeno vrijeme, privremeni rad. Ali neću sad o svemu tome misliti, zapravo mi se neda misliti.

Gospođa me u zadnje vrijeme sve češće nešto ispitivala. Ništa loše, bila je znatiželjna, ali ja sam bila sve nemirnija, sve mi je više išla na živce, opterećivala me… Ja sam se mogla fokusirati samo na jednu stvar. Poruke na mobitelu, T-portal vijesti, mašina za suđe - jel prestala radit, onda me čeka pas da ga izvedem u šetnju…

- Dakle, ja sam zbilja zadnja u tom tvom poretku poslova. A toliko me toga spopalo u sjećanju, htjela bih razgovarati.

- Nemam ja vremena razgovarati. Recite što hoćete sad od mene?

- Pa daj mi izmasiraj stopala. Skroz su mi utrnula.

- Moram najprije na zahod. A onda moram u dućan, napišite mi što sve trebate. 

Krenula sam prema vratima. Gđa je za mnom bacila svoju kefu za kosu i viknula:

- Rekla sam, stopala! 

Što ona misli, može malo počekati, uvrijedila me tim bacanjem. Osjećam prema njoj otpor i bijes. Nisam otišla na toilet, nego sam uzela torbu i novčanik i svojim najcvilavijim glasom rekla: 

- Idem prvo u dućan. Ali kako još niste napravili popis što da kupim, mogu vam sad na brzinu izmasirati stopala.

Ništa nije rekla, barem ja nisam čula. Počela je sama skidati soknice. Izronile su njene ružičaste, smiješne noge. Bože, opet mi se neda to raditi. Ne gadi mi se, jednostavno mi se neda. Osjećam takvu nevoljkost kakvu još nisam dosad osjetila. Počela sam se svađat sa samom sobom (Tko te doveo ovdje, glupačo, ti nisi nikakva njegovateljica!!! - Pa nisam, ali znam  sve o etici skrbi i znam kako bi sada trebalo djelovati. - Što znaš? Ti si razmaženo dijete, prvi put uzela si radit nešto konkretno za drugog. - Ušuti ti koja me uvijek optužuješ, ja sam sve kriva, zar ne? - Da, što ti je sada ili tada sinulo? - Da, zasvijetlila mi je lampica, sjetila sam se Carol Gilligan i etike skrbi. U jednom članku koji još nigdje nije izašao, tumačila sam da žene općenito skrbe (brinu) za potrebe drugih tj. čine dobro, a osjećaju se loše. Zašto? Jer svoje potrebe i interese stavljaju privremeno u zagrade, a onda ih pomalo i zaborave, jer su usmjerene - prvo na svog muža, pa na svoju djecu, a onda na svoje roditelje. Što one rade kao majke, bake, sestre? One prehranjuju, odgajaju, pomažu svojima. Ukratko one pospješuju razvitak drugih. Kako to rade? U stalnoj dnevnoj interakciji, svo svoje vrijeme posvećuju odraslima i djeci. Koriste svoje fizičke, emocionalne i intelektualne sposobnosti da podrže i razviju potencijale, potrebe, interese i djelovanje drugih. - Ali ti to sama nisi iskusila, nemaš partnera, nemaš djece, imaš jednu sestru koja te smatra invalidom, manje vrijednim bićem… ) 

Svo vrijeme dok sam se svađala sa sobom,  jednoličnim pokretima sam nježno masirala prste i petu Gospođe. pa skočni zglob pa tabane. Kad je zadrijemala, uzela sam svoj mobitel i pogledala poruke. Zadnja je bila ova:

OD SUBOTE NA SPROVODIMA SMIJE BITI SAMO POKOJNIK! A pisalo mi je dosta mojih prijatelja/ica. Slali su i svoje fotke, te fotke svojih pasa i mačaka, pune tanjure hrane koju jedu ili knjiga koje čitaju, video klipiće akrobatskih predstava. Otvorila sam televizor u drugoj sobi i gledala vijesti. Kad ja sjednem pred TV, nema zvuka. Ja ga ne trebam, jer ne čujem. Rijetko se kamera usredotoči na lice one osobe koja govori, brzo skače na cijeli prizor ili detalje odjeće, tako da se ne trudim čitati s usana. Gledam brojke i tekstove nekih izjava na ekranu i - mislim o moći Covida-19.  Po ne znam koji put nešto mi nije jasno: što radi to bićence, što je njegova bit, kako živi kao entitet sui generis. Koliko god da ga svi pokušavaju objasniti, opisati, istražiti - samo se množe i sukobljavaju različiti pristupi i mišljenja. Sve je više zaraženih, oboljelih i mrtvih. 

Sada za vrijeme pandemije tog virusa ono što održava napadnute ljude da se povrate iz tjelesnih bolova i zadrže hrabrost, volju za život je briga, njega, pomoć tisuća liječnika i medicinskih sestara, čistačica, prevoznika… Tu su svi oblici rada koji skrbe za druge, neposredno ili posredno. A te oblike rada postojeći ekonomski sustav i politika tretiraju ili kao uslužne djelatnostispecijalistički rad ili kao rad niže vrste.

Ali svi mi ga uzimamo kao nešto samo po sebi razumljivo, kao čisto moralnu vrijednost i ne zamišljamo da se to može ili treba platiti, ne zamišljamo da neki padaju s nogu od umora, da ne mogu disati zbog oklopa u kojem rade, da nemaju javnog prometa kad se vraćaju kući itd.

Rad skrbi odnosi se najviše na žene, shvaćen je kao “kućanski” i  redovno potplaćen ili neplaćen. Tko sad misli da bi se sav ovaj rad, i ženski i muški, uložen protiv širenja korona zaraze trebalo posebno platiti? Nitko. To je prirodna nepogoda. Pa to se ne može platiti, zar ne? Ta jedino kome još vjerujemo - o kome ovisimo - to je taj rad skrbi i solidarnosti. A nema više dovoljno ni medicinskih sestara, ni liječnika, ni bolničkog prostora.

I odjednom mi je sinulo nekoliko pitanja: Zašto sve one časne sestre po samostanima koje su nekad bile u bolnicama i na ratištima kao bolničarke ne pohrle zamijeniti ove školovane? Sjetila sam se Florence Nightingale, engleske dame iz viktorijanske ere, rodila se pred ravno 200 godina, pogledala sam sada Wiki -12. svibnja 1820. u Firenzi, ta je žena pokrenula školovanje medicinskih sestara. Njezina je knjiga Mjerenje ishoda bolničke skrbi u vezi sa smrtnosti bolesnika izašla tek 1999.godine, gotovo 90 godina nakon njene smrti. Ustanovila je da većina ranjenika umire zbog nedovoljne higijene i premalo bolničkog osoblja, te je odmah na terenu počela trenirati neškolovane žene da budu njegovateljice i bolničarke.

Izašla sam u međuvremenu na terasu i zamislila se. A znam da tu ne mogu “čuti” znakove dozivanja GĐE koja na hodalici nestrpljivo tapka gore-dolje po sobi. Ja sam sada njegovateljica, danonoćno skrbim za jedno biće koje više ne može hodati kao prije, a ne može joj biti bolje nego samo gore, ja ne mogu pridonijeti razvoju njenih potencijala i potreba, jer njene sposobnosti i navike slabe, ona počinje i zaboravljati. Što ja mogu učiniti? Prvo, mogu je vidjeti i “čuti” - svjedočiti je, mogu joj dati podršku i pomoć….. Ali mi gluvani smo pomalo autistična bića, ja sam najviše okrenuta vlastitim proprioceptivnim osjetima, svojoj  melankoliji, planovima i sanjarenjima, a manje potrebama drugih. GĐA više meni daje nego ja njoj. Daje  mi sigurnost i važnost.

- Daj sjedni tu sa mnom, već sam odvježbala svoje. Htjela bih malo razgovarati.

- Nisam baš raspoložena danas. Boli me glava.

- Jeste li gledali vijesti? (Ja se uvijek žalim na glavu kad mi se nešto neda. A sve češće mi GĐA ide na živce sa svojim pričama.)

- Zamisli, taj virus - otkrili su - nije živo biće. To je molekula bjelančevine i kao da je znak da Zemlja počinje iznova s evolucijom, od amebe do čovjeka.  …Ah, da, još je neki novinar rekao da Plenkijeve 63 mjere ne otpisuju već samo odgađaju državne namete…. Daj sjedni, pričaj ti meni! (Ona vrlo dobro primjećuje moju zlovolju. Baš sam gad!)

- Što da vam pričam? Opet o sebi? Prošli put sam vam pričala anegdote o mom profesoru Kureliću koji bi uvijek zaboravio da sam gluha, pa mi je bacio knjigu u glavu jer ga nisam čula kad me prozvao.

- Da, ali to je bilo u srednjoj školi. A kako ti je bilo u osmogodišnjoj?

- Pa, prva četiri razreda sam išla u staru školu na Trešnjevki, ali onda smo se preselili u Utrine. Škola mi je bila preko puta, a posve nova, divna škola. Tu sam išla na natjecanja, vršnjaci su me ostavljali na miru i  ja sam otkrila da sam genij. Sve mi je bilo lako: matematika, fizika, kemija, čak i povijest. Pobjeđivala sam na svim natjecanjima, a tadašnja škola u Zapruđu koja se zvala “Karl Marx” bila nam je stalno konkurencija. Zamislite da smo svi mi koji smo u tadašnjoj Jugoslaviji  pobijedili na natjecanju iz povijesti - za nagradu smo išli mjesec dana autobusom “Putevima revolucije” po Jugoslaviji i da sam se usudila ići sama na to putovanje. Ja naime uvijek trebam bar jednu poznatu osobu kraj sebe, a ovdje su mi svi bili nepoznati i trebalo mi je vremena dok sam naučila čitati s njihovih usana.

- Ma daj! Pa ti se uvijek snađeš u tim situacijama, znam da ti počinješ prva pričati u beskraj da te drugi ne bi stigao nešto pitati, a kad ti dojadi nečija priča, jednostavno okreneš glavu ili svrneš pogled na drugu stranu. Mene zanima kad si sve to stigla? I koliko si to pehara i diploma osvojila?

- Mojim je roditeljima to bilo normalno, nisu me čak ni dolazili gledati kad sam u krosu pobijedila Slobodanku Ćolović iz Osijeka, koja je poslije postala evropska prvakinja. Ona se kasnije bavila samo atletikom, a ja svim i svačim.

- Sjećaš li se kada si i u čemu najviše pobjeđivala?

- Da, u sedmom razredu sam se natjecala iz matematike, biologije, fizike i kemije, zatim povijesti, prve pomoći, atletike i šaha.

- I? Kako si sve to stigla? Jesu li ti roditelji pomagali? Ili netko od profesora?

- Nikad nitko. Još uvijek ne znate kako preživljavaju invalidi…. pardon, djeca s posebnim potrebama. Ja se volim povući u svoj kut, dalje od svih - makar ih ne čujem: volim biti sama sa sobom i mogu se izvrsno koncentrirati na jednu stvar, pazite - na JEDNU stvar.

- A te si godine uspjela u deset i više predmeta osvojiti prvo mjesto. Kako to?

- Tu je još jedna osobina “poškodovanih” - kako vi kažete. Oni imaju uvijek plan i točan program kad nešto hoće. Onda imaju sjajnu samokontrolu. Drže se strogo svog plana. Ja sam se jedno za drugim spremala vrlo kratko za svaki predmet gdje sam se htjela natjecati.

- Oho-ho, čestitam, ti si moja genijalka. Pričaj mi još malo o toj divnoj školi.

- U petom i šestom razredu je uz tehnički bilo domaćinstvo, to je bilo jako zabavno, svi smo, i dečki i cure, morali znati ispeći jaja na oko i palačinke. Ali u sedmom razredu smo uz tehnički imali prvu pomoć i tada sam pobijedila na državnom natjecanju iz prve pomoći. To je bila prava predstava: uspjela sam (na lutki) vratiti sva crijeva u njenu trbušnu šupljinu.

Mobitel u hlačama me ponovo prodrmao. Otišla sam u kuhinju pripremiti nam čaj. GĐA zbilja hoće o meni doznati sve čega se sjećam. Na neki način je volim. Ali čini mi se da je svaki dan sve zahtjevnija. Ne primjećuje da i ja starim. Sve se više umaram u običnoj komunikaciji. Izvadila sam mobitel i stavila ga na najvišu policu u kuhinji, da ga više ne vidim do jutra. Na kuhinjskom stolu bila je knjiga Mahatma Gandhija s njegovim različitim mislima. Otvorena na slučajnoj stranici - što mi je bila igra sa sobom. Kad god bih tako nasumično otvorila neku knjigu, pojavile su se riječi/misli koje su mi nužno trebale. Makar je knjigu čitala Gospođa, virnula sam na dno otvorene stranice i pročitala: “Priznajemo da čovjek zapravo živi iz navike. Mislim da bi za njega bilo bolje da živi snagom volje. Isto tako vjerujem da ljudi mogu razviti svoju volju do stupnja da se izrabljivanje svede na minimum.” 

Ha, to mi upravo treba - snaga volje. Da bez oklijevanja operem i izmasiram GĐI stopala. Da mogu misliti! Nisam još dovršila misliti o ONOM.

ONO postoji i stvorilo je sve što postoji - kako bi sve, pa i ono samo iskusilo ono što već zna. A to je onda radost. Patnja je stvorena sveukupnošću stvaranja koje dolazi od svega onoga što je od ONOGA stvoreno. Naša pojedinačna bol dolazi od naše prosudbe i našeg izbora.

Svi mi koje je stvorilo ONO imamo svoja mala stvaranja i onda se ona skoro uvijek nekako sklope, zbroje kao naši pojedinačni izbori i prouzroče patnju. Tako patnja uopće nije od ONOGA tko/što nas je stvorilo, nego od nas samih.