Intervju s Majom Uzelac, dobitnicom Nagrade “Borislav Blažević” 2016.g.

1. Recite nam nešto o sebi. Kako biste opisali samu sebe?

To je teško – ne bih htjela opisivati sebe. Radije bih ispričala jedan događaj koji govori nešto o meni.

Neki dan sam bila u HNK na Filozofskom teatru. Bio je to razgovor s dva zanimljiva gosta – s talijanskim filozofom Francom B. Bifom i rock-pjevačem Bobbijem Gillespijem koji je nedavno izdao album CHAOSMOSA. Urednik i voditelj Srećko HORVAT dao je mnogima iz publike priliku da pitaju goste. Ja sam bila znatiželjna, zanimalo me kako će razgovarati jedan proslavljeni glazbenik i jedan buntovni filozof, dal’ o Trumpu ili Margaret Thacher, o izbjeglicama i ratovima ili o glazbi. Oba BB-a su imala fini osjećaj za humor, nisu se nadmetali, obojica su bila ispunjena onim što rade. Raspršili su mi ubrzo bojazan s kojom sam došla – da li će takav događaj profanirati, odnosno estradizirati filozofiju. No oni su bili jako spontani i imali su svijest o vlastitim kompetencijama. Ohrabrili su sve nas tom svojom vještinom prepoznavanja vlastitih potreba i sklonosti, kriterijima duhovnih vrijednosti i životnih iskustava, a ne samo nekim apstraktnim govorom.

Eto, izbjegla sam govoriti o sebi podatke - koliko djece imam, koliko godina, i kakva sam bila učenica.

2. Što je kod vas zapalilo iskru, interes i rad na promicanju kulture mira i nenasilja, ljudskih prava i demokratskog građanskog djelovanja, posebice među učenicima?

Počela sam k’o profa na Matematičkoj ili XV.gimnaziji u Zagrebu. Tu sam vidjela da se mladi ljudi zanimaju za  mnoge neobične teme. Počela sam eksperimentirati sa sadržajima i metodama rada koje su predlagali učenici. Dakle, učenici su me prvi gurnuli u polje demokratičnog djelovanja Drugo je bio rat. Postala sam članica Antiratne kampanje Hrvatske koju je s nizom mladih ljudi različitog socijalnog i nacionalnog podrijetla osnovala moja bivša učenica Vesna Teršelič. 

Što nas je tada nosilo, kako opravdati rad na mirovnom obrazovanju za vrijeme samog rata ??? Bilo je očito da nikakva poduka o miru ne može zaustaviti rat. Štoviše, sam govor o miru išao je protiv općeg uvjerenja da je rat naš ponos, da se moramo boriti protiv agresije. Dakle, išli smo protiv struje, počeli su nas gledati kao da smo neprijatelji hrvatskog naroda. Ali naš entuzijazam da ljude ohrabrimo, da ih saslušamo i olakšamo im suočavanje s traumama bez obzira na nacionalnost, vjeru i dob – bili su jači od njihovih preduvjerenja.

Upravo nas je rat ponukao da se potrudimo pokazati (djeci i odraslima) da ljudi nisu samo takvi – puni mržnje i bijesa, strahova i nasilja. Bila sam svjesna da smo suočeni s krizom svih dotadašnjih vrijednosti, da je riječ o promjeni našeg unutrašnjeg modela (shvaćanja) svijeta. Prvo rat, a onda tranzicijski preokret od zajedničkog ka privatnom, individualnom interesu, otvorio je niz sramotnih pljački koje su se skrivale iza domoljublja, a činile život provizornim i nesigurnim. Djeca i mladi nisu nikada odrastali u gorem okruženju. Ta se atmosfera moralnog kolapsa produžila i na djecu te djece, ona vlada i danas i sramotno je na kojem je mjestu korupcijske ljestvice Hrvatska.

3. Što vas je potaknulo da u svojoj praksi puno više nego ranije koristite znanja i vještine vezane uz komunikacijske vještine, upravljanje konfliktima i mirno rješavanje sporova?

Djeca su nažalost (kako ranije, tako i danas) izložena onim obrascima ponašanja koji se temelje na uzajamnom nepovjerenju, neprijateljstvu, netolerantnosti, optuživanju i okrivljavanju drugih, direktnom laganju, častohleplju i jagmi za položajima i novcem. To je prihvaćeno kao “normalno” ponašanje, a zapravo je bilo (i jest) zidanje strukturalnog i kulturalnog nasilja.

Radionice, koje smo nazvali mirovnima, bile su posve drugačiji način interakcije ili komunikacije od klasičnih odnosa u školi (pa i u obitelji). To nije bila situacija u kojoj jedan govori, a drugi slušaju pa onda ponavljaju ono što su čuli. Tu se radi pomoću grupne interakcije i sudjelovanja svih u nekoj situaciji, procesu, događaju – pa se onda razmjenjuju reakcije. Djeci (učenicima) valja omogućiti da sama, kroz svoje doživljaje, nađu tumačenje (značenje) svojih i tuđih postupaka i cijelog zbivanja u radionici. Onaj koji vodi radionicu odriče se uloge onoga koji zna više, koji presuđuje i sve tumači. On/ona daje samo osnovnu uputu za kreiranje procesa, ali ne intervenira u sabiranje dječjeg iskustva.

To je ujedno posve drugačija metoda učenja: počinje od pitanja o osjećaju, doživljaju, dakle iskustvena metoda - gdje svatko tko sudjeluje u situaciji sam izvodi zaključke i kroz grupnu diskusiju razmjenjuje svoje uvide. Tu se ne debatira i ne nadmudruje (svađa), nego sa zanimanjem sluša tuđi osjećaj i doživljaj. Jasno je da taj proces i interakcija zahtijeva više vremena te izuzetnu vještinu i pripremljenost voditelja, njihovu visoku svjesnost i kreativnost . Njoj ili njemu mora biti stalo do toga da oni koji tu “uče” - zapravo  sami otkrivaju znanje, da se porađaju, kako je govorio Sokrat, razgovarajući sa svojim vršnjacima. I ne dobivaju nikakve ocjene ili prosudbe jesu li njihovi uvidi točni,dobri itd.Ta se metoda zvala i još uvijek se zove - majeutika.‍

4. Kako se u tu interakciju i komunikaciju uklapa rad na sukobima?

Sukob ili konflikt je kontroverzni pojam. Većini ljudi sukob je opasnost ili prijetnja, u svakom slučaju nelagodan, prepreka a ne prilika, pun je napetosti i tendira destrukciji. Sukobe osjećamo kroz bijes,  kao nasilje i rat. Tako ga doživljava većina ljudi, ne primjećujući da su morali tijekom odrastanja i cijeloga života prolaziti svakodnevno kroz NIZ SUKOBA kao kroz prirodne nepogode. Svi imamo sukobe s roditeljima, s vršnjacima, s autoritetima, sukobe sa šefom na poslu, sukob između grada i sela, centra i periferije, bogatih i siromašnih - svi su oni svakodnevna činjenica života. To znači da treba raditi na vještini suočavanja sa sukobima, tako da ne pobijedi jedna strana, nego obadvije. Jer se na tome zasniva život.

5. Što mislite da su razlozi da se ta iznimno potrebna znanja i vještine ne nalaze u u tradicionalnom obrazovnom sustavu? 

Kroz ovih 25 godina, uz stalnO UMNOŽAVANJE timova voditelja, kroz naše radionice prošle su tisuće odraslih i djece, radilo se u školama u izvannastavno vrijeme, radili su to oni koji su htjeli i kojima je to bilo veselje, a danas  - vidite koliko ima dobrih znanstvenika, sportaša, mladih redatelja, producentica, snimatelja dokumentarnih i igranih filmova, koliko sjajnih spisateljica, koliko izvrsnih programera, koliko organizacija civilnog društva itd. To su te ‘posljedice’, između ostaloga, naših mirovnih radionica koje su se širile po školama, sistemom T4T ( training for trainers), pa su multiplicirane –  odgojitelji/ce, učitelji/ce a onda i sami učenici/ce, a radionice nisu ušle u službeni kurikulum jer su rušile autoritarni duh škole i vlasti/moći kao takve.

Cilj radionica koji se redovno postizao bio je razvoj samopouzdanja i međusobnog samopoštovanja (učenika) te postupono i osjećaja odgovornosti za svoje postupke. Takvi su učenici bili zahtjevni i kreativni, a većini je nastavnika lakše raditi s poslušnom djecom, frontalno predavati i ocjenjivati. A tu se išlo protiv struje.

6. Kada ste se prvi put susreli s medijacijom?

To je bilo za vrijeme studijskog boravka u Sjevernoj Irskoj 1996.– gdje su učenici u jednoj školi prošli tečaj ili trening i postali medijatori. Zato smo 1997/8. mi iz udruge “Mali korak” priredili novi projekt “Mirno rješavanje problema i sukoba u školi: mladi za mlade”pa smo na natječaju UNICEF-a dobili ponovo tražena sredstva. Izradili smo cijelo brdo priprema: prvo smo osigurali na Studiju za socijalni rad u Zagrebu tečaj iz medijacije za sve nositelje provedbe projekta: za učiteljice i pedagoginje s triju ciljanih škola. Odabrali smo najprije tri osnovne škole iz najosjetljivijih, etnički miješanih područja – OŠ Braća Radić iz Pakraca, V.OŠ iz Vukovara i OŠ dr.VINKA ŽGANCA iz Zagreba-Kozari Bok.

U svakoj školi valjalo je odabrati učenike/ce 6. razreda, njih smo uz pristanak roditelja odveli na kratki tečaj medijacije jedan vikend na moru, njih 60, s njihovim razrednicama i pedagoginjama. Plan je bio da tri dana učimo (senzibiliziramo) učenike kvalitetnom, nenasilnom komunikacijom pa onda radimo sukobe koje oni imaju u školi i na kraju treniramo proces i postupak medijacije.

Sve što se događalo snimala je apsolventica filmske akademije (vidi film SPAJALICE), a opisali smo u priručniku ZA SVEMIRE, koji je objavljen 1999. na hrvatskom i engleskom jeziku. Naime, svaka je grupa učenika nastavila s vježbama medijacije na svojoj školi, a na kraju i sa stvarnim mirenjem među vršnjacima. Ovo je bio moj najzahtjevniji i najteži projekt koji sam radila u suradnji sa školama.

7. Kada ste se po prvi put sreli s HUM-m (HRVATSKOM UDRUGOM ZA MIRENJE) i kako  gledate na njen rad?

Podsjećam na ono što sam već rekla: mi smo kao mala nevladina udruga već 1999. uz pomoć UNICEF-a objavili priručnik posvećen vršnjačkoj medijaciji u kojem se opisuje cijela vještina medijacije, njena uloga u školi, uloga medijatora i faze mirenja. No tada još nije postojao Zakon o mirenju (objavljen 16. listopada 2003) pa niti HUM Hrvatska udruga za mirenje – također osnovana 2003).

Suradnja je počela kada je HUM-ov predsjednik bio sudac Borislav Blažević i kada smo kao organizacija ”Mali korak” trebali realizirati veliki projekt stručnog usavršavanja nastavnika u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, a riječ je bila upravo o učenju medijacije. Odlučila sam pozvati gospodina Blaževića i gđu Danicu Lisičar da pri kraju rezidencijalnih seminara demonstriraju konkretne primjere mirenja u smislu izvansudske nagodbe i govore o različitim vrstama mirenja u Hrvatskoj: u radnom pravu, obiteljskom pravu, sporovima pri osiguravajućim društvima i trgovačkim sudovima itd. Naša suradnja bila je najintenzivnija, čini mi se, 2008. i 2009. godine i o školskoj medijaciji kao postupku znali su tada svi voditelji stručnih aktiva nastavnika u RH. Neki su se pedagozi i psiholozi dragovoljno upustili u trening malih medijatora na svojoj školi.

8. Kakva je vaša suradnja danas? 

Danas je situacija obratna, tj. uloge su izmijenjene. HUM je postao velika i značajna organizacija s nekoliko različitih odjela i aktivnosti, zahvaljujući stalnom napredovanju u aktualiziranju inicijativa, vođenja procesa mirenja te edukacije izmiritelja, a posebno velikoj energiji i entuzijazmu sadašnjeg predsjednika HUM-a dr.sc. Srđana Šimca i njegovih suradnika. Nas sada HUM ponekad zove na suradnju. “Mali korak” je prestao s radom.

9. Sudjelovali ste na mnogim međunarodnim stručnim  skupovima i sveučilištima, a najzanimljiviji je bio poziv koji ste dobili od Columbia univerziteta iz New Yorka,  od dr Betty Reardon i poslije nastup da govorite kao jedna od 11 predstavnica NVO-a iz cijeloga svijeta na specijalnoj sjednici Generalne skupštine UN-a (8. – 10. svibnja 2002), o pravu djece na mir. Time ste se svrstali među rijetke građane Republike Hrvatske koji se mogu podičiti govorom u zgradi Ujedinjenih naroda. Kako ste se tada osjećali i možete li nam reći nešto više o porukama koje ste tada odaslali? 

To mi je doista nezaboravan doživljaj.  Prvo taj poziv od prof dr Betty Reardon koja je napisala poznatu knjigu Education for Human Dignity. Pozvala me u svoj Centar za mir na Columbia univerzitetu i onda na druženje pod nazivom brown-bag (druženje profesora i studenata jednog odjela na koje je pozvan neki stručnjak izvan sveučilišta sa svojom temom, a studenti i profesori s odjela donose svoju hranu i piće nakon prezentacije i diskusije o temi). Došla sam puna samopouzdanja i odlučila sam cijeli proces i metodu rada odigrati s njima uživo kroz radionicu. Budući da su svi bili uključeni (i studenti i profesori), to ih je sudjelovanje u različitim oblicima komunikacije i rješavanja njihovih konkretnih sukoba izvanredno animiralo i imala sam dojam da je bilo bolje od prikazivanja filma.

A druga situacija, govor na specijalnoj sjednici Generalne skupštine UN-a bio je još neobičniji i još jedinstveniji (ako se tako može reći) doživljaj. 

U New York sam došla s nekad poznatom  ministricom socijalnog rada - Aleksandrom Selak Živković i obje smo se smjestile u stanu moje bivše učenice, dr Željke Matutinović.  Specijalna sjednica posvećena djeci upriličena je nakon deset godina od donošenja Konvencije o pravima djeteta. Vani, u velikom dvorišnom prostoru zgrade UN-a bio je dignut veliki bijeli šator u kojem su ‘zasjedali ‘ dječji delegati, djeca i mladi iz cijeloga svijeta. Kako u skrbi za djecu i ostvarivanju dječjih prava sudjeluje mnoštvo neprofitnih organizacija iz cijelog svijeta, taj je sektor dobio zadatak da pripremi tu sjednicu, a to je značilo da sve zemlje članice UN-a raspravljaju tri dana u fokus-grupama -  kako bi donijele novu deklaraciju o pravima djece, usklađeniju s naglim, globalnim promjenama u svijetu. Naime, radilo se o bespravnim i strašnim sudbinama djece nerazvijenog svijeta : “street-children”- djeci ostavljenoj na ulicama, djeci-vojnicima i djeci domorodačkih naroda.

Tijekom ta tri dana u glavnoj dvorani UN-a redali su se predsjednici ili/i ministri vanjskih poslova zemalja članica, a čekalo se da se do kraja trećeg dana, kroz paralelni rad u delegacijama po zasebnim prostorijama, usuglasi novo, temeljitije polazište dječjih prava. Moj je nastup ovisio o duljini govora pojedinih predsjednika i o trenutku kada će biti pročitano zajedničko priopćenje o novome dokumentu. No nikako da se usuglasi fokus-grupa kojoj je predsjedala USA-delegacija. Glasine su trećeg dana kolale da su Ameri zaključali vrata prostorije u kojoj su bili delegati i da nikog ne puštaju van. Zna se da u takvoj situaciji Generalna skupština zatvara zasjedanje u ponoć trećeg dana.

Predstavnici neprofitnog (“nevladinog”) sektora bili su na redu trećeg dana, kada su svi pridošli čelnici zemalja bili već izmoreni i jedva čekali da se konačno iznese dogovoreni dokument. Bivalo je jasno da će se sjednica zaključiti bez tog dokumenta ili s nekim provizornim rješenjem. 

Imala sam pripremljen svoj govor o pravu djece na mir i pozvali su me da dođem iza pozornice negdje navečer, oko 21 h. Tu sam stajala čekajući da me pošalju natrag  ili gurnu pred mikrofon za govornicom. Uz mene su stajale još četiri osobe, članice civilnog društva - poznati borci za dječja prava. Tu je bila i najpoznatija i bolja od mene, hrabrija, odlučnija, iskusnija, predsjednica jednog OCD-a iz Indije. No protokol je odlučio da više nema vremena. Bilo je petnaest minuta do ponoći.  Žena iz protokola mi je prišla i šapnula u uho: “Vi ćete preuzeti sada riječ, u ime svih organizacija civilnog društva. Pazite, dvorana je dupkom puna. Iza vas se odmah čita zajednički dokument. Imate 8 minuta.” 

I tako je ispalo da su oni koji su tu sjednicu organizirali, zatražili i planirali, a to je bio  NGO - neprofitne organizacije svijeta - da su dobile zadnje glas - i to samo jedan, moj. Delegati iz SAD-a su zapravo stopirali cijeli proces i formirali zaključni dokument.

Tako sam imala najviše publike u dvorani i najusredotočenije slušateljstvo. Mnogi su još bili puni očekivanja u vezi s dokumentom dok su drugi jedva čekali kraj - pa su mi razdragano zapljeskali kada sam završila. No niti jedna moja rečenica ili zahtjev za novim pravnim zakonom koji bi zaštitio djecu u ratnim zonama, zabranio krađu djece domorodaca ili treniranje djece- vojnika - nije bilo spomenuto u završnom “dokumentu”.

10. Što mislite na što bi HUM  trebao obratiti pozornost kako bi medijacija dobila bolju promociju i doprla do javnosti?

HUM već neko vrijeme razvija različite vrste aktivnosti čija su vrata širom otvorena ne samo članstvu, nego i interesima građanstva, određenim grupama mladih, određenim profesijama i određenim institucijama. Tako, na primjer, svake se godine organizira posebni Tjedan mirenja s brojnim edukacijskim i promotivnim aktivnostima kroz predavanja, radionice i okrugle stolove.

 Sve se to organizira uz slobodan ulaz, katkad i uz obavijest u medijima. Pripravljeno je mnogo obrazovnog materijala, sa scenarijima kojima se demonstrira konkretno mirenje na simulaciji rješavanja određenog konflikta ili spora, gdje se vodi gledatelja kroz jednu ili dvije faze mirenja. Bilo bi sjajno kada bi se taj proces pripremao u dogovoru s jednim TV - kanalom kao obrazovna vježba. 

11. Na kraju - imate li neku poruku koju na temelju svog životnog iskustva želite prenijeti nama mladima? Kako biti najboljim verzijama sebe? Kako da budemo otvoreniji prema Drugome?

Ne znam koja bi poruka vama mladima nešto značila? Ja sam provela veći dio života u 20 st. To stoljeće je stoljeće dvaju svjetskih ratova, a ono što smo mi na Balkanu doživjeli kao svoj jednako strašan regionalni rat od 1991.do 1995., s koncentracijskim logorima smrti kao što ih je imao nacizam, to je izgleda zaboravljeno i u našim i u vašim svijestima, odnosno pamćenju. Jeste li čuli za logore: Omarsku, Manjaču, Loru, Staru Gradišku, Keraterm, Sremsku Mitrovicu?Tamo su učinjeni masovni zločini, ubojstva. silovanja, mučenja. 

Vi ste u drugom vremenu, veći dio života živjet ćete u 21. stoljeću – koje već sada neki zovu posthumano vrijeme (pazite, nisam rekla posthumno), jer je započela nova forma života s konstruiranim načinom egzistencije (A-life), korak do napuštanja prirode, tj. svekolike osjetilnosti biljaka, životinja i čovjeka. Čovjek doživljava preobrazbu u šesto osjetilo. ?  U svakom slučaju, vi sada živite punim plućima, gotovo u bezgraničnoj slobodi izbora, doduše s mnogo jačim osjećajem nesigurnosti, dilemom što da radite i mislite, koju odluku da donesete, ponajprije u vezi sa sobom i vlastitim razvojem.

Ajmo sada vidjeti slažemo li se u mišljenju ili vjerovanju da život nije nasumičan nego smislen, da živimo s nekim razlogom. Dakle, prije svega, u podlozi, u temelju, moje je uvjerenje da je čovjek u svijetu (vi i ja) s nekim razlogom. Ja pokušavam otkriti koji je to moj razlog ili svrha. Osjećam, slutim da mi svjesnost (koja je inače svojstvena čovjeku - druga bića su ograničenija, uvjetovana tako da je u sjemenu predviđen cijeli plan razvoja stabljike, pupoljka, cvijeta i ploda) daje veliku mogućnost izbora tako da se mogu mijenjati i razvijati i to prema nekoj svojoj, vlastitoj svrsi i planu. Upravo zato smo mi ljudi jedinstveni i istodobno - međusobno toliko različiti.

Možemo li kao svoju svrhu uzeti svoj rast i razvoj (ne tjelesni nego duhovni - a to će reći - moralni, estetski, kulturni itd)? Imamo li  svoju viziju? Vizija je svjetonazor koji podrazumijeva djelovanje.

Danas se natječu dvije potpuno suprotne vizije; jedna se temelji na materijalizmu, slučajnosti i izvanjskim svojstvima stvarnosti, a druga na svijesti, svrsi i jedinstvu unutarnjeg i vanjskog. Prvo izabirete koju viziju života vidite kao svoju, a to ide tako što slijedite svoje sklonosti. Dok sam se bavila ritmikom i plesom razabrala sam da je tijelo puno nepoznatih mogućnosti, ali ono je od mene tražilo jasno usmjerenje. Namjeru uobličuje moja svijest, no nisam za razvoj i usavršavanje izabrala tijelo nego um (nisam htjela odabrati sportske ili plesne vještine, biti primabalerina ili vrhunska tenisačica, nego mi je poziv bio posve različit - duhovan, - biti Učitelj! Danas je to pitanje kako razviti kod mladih kritičko mišljenje, a nekad je to bila Sokratova metoda razvijanja svjesnosti, majeutika. Duhovni svjetonazor vodi do duhovnih rješenja. To je presudni izbor, jer bili vi toga svjesni ili ne, vaš se život odvija u skladu s izborima koje ste nesvjesno učinili i koji su određeni razinom vaše svijesti.

Tri su razine svijesti, a na vama je da počnete prepoznavanjem vrste svijesti iz koje djelujete. Prva razina je stisnuta svijest-suočavate se sa željama i djelovanjem drugih i gledate ih kao protivnike, osjećate tjeskobu i strah, pružate stalni otpor i imate potrebu za borbom. Druga razina je proširena svijest: vidite jasnije i opuštenije cjelinu problema, transformirate sukobe u rješenja, krećete se sve više u skladu s onim što želite od života. Treća razina je čista svijest: većina problema su vam poticaji za kreativnost, osjećate da pripadate svim bićima, odnosi i komunikacije su vam inspirativni, smireni ste i suosjećajni.

Da završim s onim iskustvom koje me dovelo u blizinu medijacije.

Promatrala sam jednog dana dva dječaka od tri ili četiri godine kako se igraju. Marin je diktirao igru i natjerao Miroslava da puzi četveronoške, Miro je bio konj, a on je imao ulogu jahača. Nakon nekog vremena istrčali su u dvorište i nastavili se igrati. Drugog dana igra je započela na isti način: opet je vodio Marin i nije predložio zamjenu uloga. Kada je Miroslav ostao sam, dala sam mu da nacrta ovaj odnos konja i konjanika, a on mi je objasnio: konj je sada bio Marin, a jahač on. Da, ali to nije odgovaralo stvarnoj igri uloga. Pitala sam Miroslava zašto, ako želi biti jahač, ne preuzme inicijativu. “Pa, Marin mi to neda.” ”I što ti onda zapravo radiš?”- pitala sam. Miro je jasno rekao: “Ja mu popuštam” . A zašto? – “Jer mi je stalo do njega. Hoću se s njim igrati. ….” Miroslav je bio svjestan što se događa. I nije pružao otpor, nije ušao u borbu koja bi razorila igru i prijateljstvo.

Ta su mi djeca dala važnu poduku. Ja sam dugo vremena bila Marin, stalno sam pružala otpor, protivljenje, tvrdoglavu nepopustljivost, suprotstavljala se i vodila, uvijek htjela biti u pravu. Moj je ego htio stalno pobjeđivati. A postupno sam shvatila da je “popuštanje” put  prema drugima, prema svom pravom jastvu… —Stigla sam do proširene svijesti.