Draga čitateljice, dragi čitatelju

Otvorili ste naš/moj blog? Vidjeli ste sadržaj? Sad pretežu Majine priče. Karmen ne želi pisati, pogotovo ne priče. Ima još vremena. Sad uređuje.

Moj blog možete tumačiti kao potrebu da se dokazujem. Oduvijek sam se voljela praviti važna, a sad imam i plan da budem slavna. No, usput imam i malu dozu nesigurnosti, jer nemam performativnih sposobnosti, niti veza. Da to imam - bila bih već davno u mnogo boljem položaju na ljestvici zemaljskih uspjeha. Ne želim biti povijesna ličnost; ne vjerujem povijesti. To su fiktivni pogledi na poredak u svijetu.

Čini mi se da s ovom tehnologijom (IT) mogu doprijeti do jednog broja živućih, meni poznatih ljudi koji misle i osjećaju. Naravno da oni misle drugačije i imaju svoj svijet, možda mi i nisu skloni, mom obliku vitalnosti, ali ja bih da me s mojih osamdeset godina života  oni svjedoče. Ne mogu doći do njih niti oni do mene, da razgovaramo, kao što su to svojedobno radili Anuška Nakić, Tonko Maroević ili Marcel Bačić kada bi navratili u Školsku knjigu. Njih još živuće pridobiti da me vide i čuju teže je nego doći na pozornicu Metropolitana. Imaju SVOJ SVIJET u glavi. Ipak, šaljem im ovaj blog: ima tu slika i prilika, raznih priča, misli i doživljaja koji ih mogu naprosto informirati, možda i motivirati, malo razveseliti ili izživcirati. Samim tim što im to šaljem - znači:  ja vas cijenim i volim, imam u vas povjerenje, želim nam tim različitim prilozima dati mogućnost da se nekako družimo. To je prijateljstvo - sjetite se naših razgovora, bliskosti i onog što ste za mene jednom učinili.

Premda sam vas možda nagazila, ja se vas tako dobro sjećam, vašeg mudrog srca.