Diptih o starenju - Priča prva

Sjećanja

Neki put se zapanjim kad pomislim koliko sam stara.

Ona je to negdje pročitala, više nije znala gdje, ali je cijelu rečenicu uzela kao svoju. Rijetko je gledala svoje lice u ogledalu, to - kako izgleda drugima - nije je više zanimalo. Pohlepno je gledala samo iznutra prema van, i širila svoju unutrašnjost, nije postojala nikakva distanciranost od šume i svakog pojedinog drveta. Osjećala je da je tamo, u kori hrasta, u paprati, u potoku, u mahovini, dok je njezin pas kopao po krtičnjaku, gurao njušku u rupu i onda lajao. Upravo je to stvaralo ugodan osjećaj prisutnosti i radosti  - „Posvuda sam, to je moja šuma, moj potok, moja bukva,  moja paprat..“. Puhao je februarski vjetar i topio se već prljavi snijeg. Sjeća se djevojačkog doba kada je osjećala ovo vrijeme kao životinja - same slutnje, mirisi, nešto šuška u nutrini, šuškala je žudnja, more u grudima, iščekivanje čarolije dodira.Teško je hodala uz psa, no to je bilo privremeno stanje. Uskoro će opet biti mlađahna i pokretna. Treba samo izvaditi piljak iz cipele. Svakidašnjica ubija? Neee, svaki dan je naročit. Uživa u nedjeljnom danu – makar je srijeda. Sve je nekako svečano, nešto se sprema, nije srijeda nego je nedjelja.

Penjala se iz šume prema cesti, “Ah-kvragu” - osjetila je navalu bijesa zbog kupine o koju je zapela, zašto je ova zadržava i grebe?!!!! - “Prokletstvo!” Disala je sve teže, uspon je bio strm. Pas je već bio gore, sjedio je strpljivo čekajući. Kada je izašla na cestu znala je da je to Gornje Prekrižje i nastavila je do ograde iza koje je bio bijeli portal s vratima iznad kojih je pisalo GRADSKI VODOVOD, a ispod -  godina 1905. Sjetila se da je te godine rođena njena mama. Mama je na svim fotografijama iz mladosti bila lijepa, samosvjesna žena crne kose, blaga osmjeha, izvanredno dotjerana. Na vjenčanoj slici sve je bilo uravnoteženo, najupečatljiviji bio je sklad bijelog i crnog. Ne, ipak je davao mrvicu prednosti bijeloj - od bijelih cipela s crnim lak kapicama, preko vjenčanog buketa ogromnih bijelih karanfila i bijelog ovratnika na crnom kostimu do crnog cilindar-šešira s bijelim valjkom ispod kojeg se smiješilo predivno lice. Sjetila se iznenada lica Eleonore Duse – tih par majčinih fotografija pripadale su onoj „božanstvenoj“ fazi gdje je imala tako jasnu auru da ju je Sofija, djevojčica od deset godina, obožavala i bila na nju ponosna pred vršnjacima u školi.
‍
Sve ostalo u sjećanju na stvarnost djetinjstva i mladosti bilo je kao izblijedjela krpa: majka umorna i nervozna, hladna, suzdržana, bez majčinske topline i dodira; već u šest sati zahtijeva da Sofija izađe iz ogromnog bračnog kreveta da bi ga ona mogla prije odlaska na posao napraviti prema svom perfekcionističkom zahtjevu. Htjela je da svilena ponjava bude savršeno nategnuta, a Sofiju je ostavila da s glavom na rukama kunja na stolu dok se ne razbudi i polako, nevoljko krene u školu. 

Sutra dolazi rođak kojeg su svi u obitelji zvali Dumbo, držao je uvijek glavu malo nagnutu na jednu stranu i bio uvijek veselo prostodušan. Nije ponavljao proste izraze svojih vršnjaka. Čak i kada je ostario -  pričao je viceve o Muji i Fati svojim jezikom: „Fata tako čeka Muju nakon što je oprala međunožje…“ Sofija sada u sjećanju često mijenja slike iz svog života: one davne s nedavnima, pušta ih neko vrijeme da dolaze same, a onda kao da nešto istražuje - počinje ih dozivati i gotovo uživati u njima. Često se nekom sjećanju vraća i čudi se zašto se baš sada sjetila neke osobe ili krajolika, sjeća se tog sjećanja i pušta da joj ponovo dolaze mirisi, slutnje, zagonetke, nečije riječi….. Eto, nedavno je - možda je to bilo prošle godine - došla iz Sarajeva i donijela čudesne četiri knjige: „Mesneviju“ III, IV, V i VI. Bila je u Buybooku i usput nabasala na Rumija. Otvorila je nasumce Mesneviju VI, stih 2315 gdje se govori o ruži i trnu („O Ti, koji si trnu, kao počasnu odjeću, ružu dao…“) Nije očekivala da će Brina, njezina kćer, htjeti govoriti o tom kur'anskom spjevu na književnoj večeri koja je te 2007. godine bila odjednom posvećena (nakon 800 godina) „otkrivenom“ istočnjačkom sufijskom pjesniku.

Put do Sarajeva bio je dugačak. Nije očekivala da će na tom putu početi misliti o majci, i to dosta godina nakon njezine smrti. Zapravo je rijetko uopće mislila o majci, čak i dok je bila živa. Ona je bila nešto bezuvjetno, neupitna prisutnost, ona joj je pripadala kao korijen stablu. Sofija je rasla nesvjesna tog nevidljivog tkiva, premda ga je stalno crpla, izmišljajući pritom da ona, Sofija, brine o njemu. Otišla  je od majke s dvadeset godina kad je ostala trudna, rodila dijete i udala se. Nije definitivno otišla, jer je -  sve dok se njen muž nije vratio iz vojske - stanovala malo kod  bake, malo kod svekrve, malo kod mame, pa onda u iznajmljenom stanu u gradu, pa opet kod majke. Uz dijete i majku mogla je studirati, putovati, sanjariti… Vrlo jasno se sjeća da je - kad je počela raditi u školi - majka živjela posve sama, umirovljena …   Sofija je tada običavala dolaziti  majci s posla, barem jednom tjedno, pojela bi nešto kao ručak, odmah legla na kauč i zaspala. Nigdje nije bilo tako slatko spavati kao kod mame. 

Možda je majka i htjela nešto popričati poslije ručka, ali Sofija bi skočila čim se probudila, majci dala usputnu pusu i veselo odjurila po svom itinereru. Imala je tada sto paralelnih programa. Nije joj bilo ni nakraj pameti da majku zovne u kazalište ili u restoran na ručak ili da je odveze rodbini ili ode s njom na izlet. Majci je povremeno ostavljala Brinu jer je majka živjela u kućerku u Šestinama i Brinu bi - bez grižnje savjesti - dovezla majci da tamo njih dvije „uživaju u prirodi“ dok je s mužem nekuda putovala. Majku je pozvala i u Weiblingen, dok su živjeli i radili u Njemačkoj. Nije se uopće čudila kako je ova izvrsno svladala sve teškoće nerazumljivog švapskog dijalekta, bez problema išla u dućane i šetala Brinu dok je boravila tih mjesec dana s njima. Tada su nedjeljom odlazili na izlete svo četvero, prema Schwarzwaldu, u prirodu, penjali se po okolnim šumama i livadama: Sofija je imala samo dvadesetpet godina, Brina četiri i pol, a mama Ivana – sjetila se mnogo godina poslije Sofija – šezdesetipet. Majka je znala malo njemački, ali svi su proizvodi u samoposlugama bili drugačijeg izgleda, drugačije pakirani i drugačije ponuđeni no roba u Jugoslaviji. Mi još nismo imali tetrapak za mlijeko, a niti pečene piliće koji su se roštiljali iza stakla i potom komadali za „gablec“. Nova tehnologija šopinga tek je počela bujati, bilo je to šezdesetosme. Rudi Dutschke je došao u Stuttgart i okupio studente Tehnološkog fakulteta pa je Sofija zajedno s njima protestirala jedan cijeli dan sjedenjem na tramvajskoj pruzi.

„Koliko je stara vaša majka?“ pitala je Sofiju prodavačica iz trgovine u prizemlju. Sofija nije razumjela smisao pitanja, jer je majku doživljavala kao osobu bez godina, a nije se stidjela njenog izgleda, držanja ili načina odijevanja. Majka je bila „svjetska dama“, dostojanstvena, mladolika, a Sofiji je tada brojka od četrdeset godina bila starost. „Koliko bi joj vi dali?“ - pitala je prodavačicu. „Pa negdje između četrdeset i pedeset.“ Sofija je zamalo rekla da nije tako stara i onda je brzo počela računati. Kada su za vikend krenuli prema Schwarzwaldu sjetila se neke rasklopne ležaljke i stavila je u prtljažnik da mama ne mora sjesti na tlo dok jedu sendviče. Ali čim je rastegla tu ležaljku, u nju je skočila Brina.

Herr Noyon, arhitekt  iz apartmana iznad njihova, čovjek iz poznate turske obitelji (u srodstvu s Ataturkom, Ocem Turaka) također se zanimao za gospođu Ivanu, ali Sofija je držala da je to bilo iz čisto konvencionalnih razloga. Kada ih je pozvao na večeru s bezbroj turskih specijaliteta koje je sam pripravio, posebno je naglasio da  bi se veselio da dođe i Sofijina majka. Sofija je to odmah otklonila s isprikom da netko mora ostati uz Brinu. Cijelu večer imala je neku nelagodu, a kada su se vrlo kasno vratili od Noyona - bila je ljuta na svoju majku. 

S majkom kao i s Brinom provela je svoje najljepše godine studentskog života prije no što se odlučila zajedno s djetetom priključiti mužu u Njemačkoj. Uživala je u svojoj pameti, važnosti i privlačnosti. Brina je bila dobro zbrinuta, baka Ivana bi joj šivala male ljupke haljinice, a Sofija plela vestice za vrijeme predavanja na seminaru u A-101. Nije imala s djetetom puno briga, ono je bilo nešto darovano, neopiruće, puno povjerenja, nije joj posvećivala  posebnu pozornost, nije imala ni strah ni čuđenje za nju, ta ona je sama odlučila imati dijete. Uživala je u Brini dok je bila pokraj nje. A kad nije bila s njom, posve bi zaboravila da ima dijete. Majka nije prigovarala. Samo je rekla: „Još si uvijek dosta neozbiljna.“ Sofija je znala da joj je pažnja stalno bila negdje drugdje, studirala je sa zanimanjem, mnogo čitala i diskutirala, voljela je studentska druženja, kazalište, ritmiku, uopće nije osjećala veliku razliku između sebe prije i sada. Očijukala je s kolegama, pozivala društvo k sebi u Šestine, gdje je dijete mirno spavalo u sobici pokraj boravka u kojem su pili i pjevali do jutra. 

Vrijeme je brzo prolazilo. Brina nije imala problema u školi, završila je gimnaziju i otišla tati u Beč - tamo je sada studirala. A Sofija je majku početkom tzv. domovinskog rata preselila k sebi. Dok je mislila o tome u autobusu za Sarajevo sjetila se upravo toga da se ponašala cijelo vrijeme kao da nema majke, kao da je ova negdje u drugoj nekoj državi, a kad ju je vidjela, razmijenile bi par bezveznih riječi, nije se povjeravala, nije s njom ni razgovarala, osim kada bi došli gosti, tj. kolege i kolegice iz škole, suradnici na projektu ili prijatelji s fakulteta. Tada bi je uvukla u razgovor nekim pitanjem tako da je izgledalo da joj je stalo do njenog mišljenja. Majka je ovo cijenila, premda je znala da je to igra. A bila je inače samozatajna i šutljiva, ali u tim bi druželjubivim zgodama dobro reagirala, samosvjesno i prisebno. Sofija se sjetila jedne davne situacije kada je „grosa“ rekla za tu svoju najstariju kćer glasno i odlučno: „Ona je uvijek držala do sebe“. Toga se Sofija dobro sjeća, jer je majka starila uz njih vrlo dostojanstveno, nije se tužila na svoje tegobe, nije prigovarala, bila je suzdržana, nije se zanimala za tuđe sudbine i živote tj. nikada nije o drugima pričala nešta loše, sudila im ili ih omalovažavala.

Dok se vozila u autobusu, Sofija je počela sebi predbacivati kako još uvijek ima stereotip majke koja joj je dužna nježnost, uslužnost, prihvaćanje svih njezinih hirova i otpora. Još uvijek ju je doživljavala kao hladnu, preciznu, pedantnu osobu.

A onda se sjetila kako je izgledala zadnje dvije godine, kada se našla u novome preuređenome stanu: gotovo bi bojažljivo izlazila iz "svoje"sobe. Bila je uvijek dotjerana: prvo što je ujutro napravila nakon umivanja – našminkala je usta i obrve, stavila neupadljive naušnice i vjenčani prsten, a najviše je voljela svoje duge elegantne kućne haljine  s bijelim štikanim ovratnikom. Starica Ivana nije bila zahtjevna ni naporna, lako ste ju mogli zaboraviti. Sofija joj je nakon nekog vremena kupila tople trenirke da sigurnije u njima hoda po dvorištu i vrtu.

Sofija je s njom bila zadovoljna, majka je sada nju slušala – nije više smjela pušiti, prihvatila je negledanje televizije, neimanje svojih novaca i svako preseljavanje kada bi Sofija nekud putovala poslom ili odlazila na liječenje ili ljetovanje. „Idem opet na svoj godišnji odmor“ – rekla bi dok su trajale pripreme i kratka objašnjenja o ljudima kojima ju je Sofija ostavljala. To su bili roditelji njenih prijatelja ili učenika, udaljena rodbina ili privremeni boravak u privatnom lječilištu. Sofija je bila sigurna da je majka suglasna s tim da više nema brige oko novaca i snabdijevanja. Lako se prilagođavala, čak i sprijateljivala sa svojim njegovateljicama. Bila je to odjednom dobroćudna starica koja nije stvarala nikakve probleme. Tu u Šestinama, gdje je Sofija uspjela dograditi novi objekt uz stari, susjedi su bili na razdaljinama, ali svi su je vedro pozdravljali prolazeći kraj plota. Nije imala kao u svojoj nekadašnjoj zgradi susjede koji bi je zvali na kavu, ali imala je „svoje“ i Sofijino društvo. „Njeno“ društvo bili su i građevinski radnici, jedan ili dva, koji bi je posjećivali prije odlaska navečer, u dvorištu. Sofiju nisu primjećivali, opušteno su pričali, pušili i pili pivo. Majka ih je častila. Jednom je Sofija ipak postavila mami pitanje: „Pa o čemu vi razgovarate? Ti kao da si ih osvojila!“ Nije htjela spomenuti pivo. Majka je mirno odgovorila: “Ne, oni su osvojili mene. Pričao mi je onaj visoki mršavi od jučer, Stevica, kako ima velikih problema sa sinom u školi, a ne slaže se ni sa ženom, to dvoje traže od njega samo novce, nema ih navečer kada se on vrati s gradnje doma, uopće se ne viđaju,  jer on već rano ujutro odlazi…” Sofija je iznenađeno šutjela. Majka je nastavila: ”Doznala sam da ima još jednu nevjenčanu ženu u Bosni s kojom je prekinuo živjeti za vrijeme rata jer je bila na „drugoj“ strani.“  Sofiju nisu zanimale priče ni povijesti tih ljudi. To su bili radnici s obližnjih gradnji novih obiteljskih kuća. 

A majka je – to je doznala mnogo kasnije – odlazila povremeno do tih gradnji dok Sofije nije bilo – i dobivala od njih cigarete. Ali nikad nije niti jednu popušila pred Sofijom.

Imala je – i tu se Sofija zamislila i po prvi put s nekim divljenjem zaključila: imala je dosta težak i jednoličan život, dugačak radni vijek, cijeli je život radila na istom administrativnom poslu, skoro četrdesetpet godina, a Sofiji to nije davalo poticaj za imaginaciju. No morala je priznati da je majka ostala prisebna, vrlo stabilna i odgovorna žena. Njeni pokreti nisu odavali nezadovoljstvo, nervozu ili nestrpljivost – baš obratno, imala je smirenost, ustaljene rituale, a nije bila tvrdoglava niti fiksirana na svoje navike. Sofija je ustanovila da se tih godina kada ju je dovukla k sebi na stan – majka zapravo mijenjala. Morala je priznati: mijenjala se „na bolje“, kao da se razvijala. Odjednom ima smisao za humor, pjevuši dok pere suđe, sluša radio (ali ne bilo što, nego sasvim određene emisije), promatra ptice i vrt, čita novine – i ponekad razgovara  preko telefona. Sofiju je najviše iznenadilo što je vidjela na njenom stoliću „Le Monde Diplomatique“, novine ili tjednik koje nije poznavala. No ubrzo je zaboravila pogledati o čemu se radi. 

Susjeda Majda koja je prevodila knjige i uglavnom boravila kod kuće – osim što je sa Sofijom šetala psa kasno navečer - sve je češće Sofiji spominjala majku: izgleda da su se viđale preko dana i razgovarale. 

„Tvoja mama teško hoda, ali je gipka u glavi. Nemam uopće dojam da razgovaram sa ženom u devedesetima; zanima ju što prevodim, komentira neke emisije s Trećeg programa radija, a vrlo rijetko priča o sebi. Kada ja spomenem kako bih rado prestala sjediti za kompjutorom i otišla na Sljeme, ona usput kaže da je preplaninarila Liku, Gorski kotar, Istru i sva izletišta oko Zagreba …. Jel ti pričala o svom usponu na Klek?“

„Naravno da mi nije o tome pričala, niti o svom prvom zaručniku, niti o mojem tati.“ – to je Sofija rekla s gorčinom i vidjela kako se Majda trgnula i započela drugu temu. 

Sofija je imala toliko posla kada bi došla kući da nije ni pomišljala razgovarati s majkom. Razmijenile bi par riječi o proteklom danu i nabavkama za slijedeći, a Sofija bi otišla prije mraka u svoju ležaljku na dvorištu, htjela je biti sama i malo sanjariti slušajući ptice koje su se spremale na počinak. Nije prepoznavala njihovo glasanje, osim kreštanja vrana i cvrkutanja vrabaca, eventualno još glasanje kukavice iz šume pod Medvedgradom. Ali to je bilo u svibnju.

Okrenula se prema otvorenim vratima kuće i ugledala majku oslonjenu o dovratak. Majka ju je promatrala. „Jesi dobro?“ - zapitala je.

„Umorna sam“, rekla je Sofija – i dodala „A ti, mama?“ Ovo „mama“ izgovorila je nakon kraćeg razmišljanja, jer rijetko ju je tako oslovljavala.

„Ja ? Ne znam, ne mislim o tome. Ali znam da sam stara. To ne znači da ne uživam u ovome danu.“

Sofija je osjetila predbacivanje u tim riječima, a ne faktografiju. I brzo upitala: “A što bi ti htjela?!“ To nije bilo pitanje, više predbacivanje, ali majka ga je uzela kao pitanje.

„Pa htjela bih još poživjeti.“ Sofija je bila zbunjena, ali razabrala je da je to majčina stvarna želja.

Premda je bilo jasno da većinu ljudi muči strah od smrti, da teško prihvaćaju starost, osamljenost i nevidljivost, da teško podnose opadanje svojih snaga i umijeća, oni ipak žele živjeti. Sofije se neugodno dojmila ta majčina želja, bila joj je nekako egoistična. Nije očekivala da će njena majka koja je već zbilja požIvjela – poželjeti jedino to da živi dugo, još puno duže. Sama se začudila kako joj je potpuno „umjesno“ bilo da njene kolegice rade korekcije starenja kod estetskih kirurga, ali joj je zahtjev za dugovječnošću bio nepristojan. Majka joj nije smetala, ne, to nikako. Radilo se o tome da je cost-benefit logika postala njen unutarnji glas. Vrijeme starosti njoj je izgledalo tako beznadežno, jadno, nefunkcionalno… uhvatila se odjednom, ona, Sofija, u vrednovanju života po modelu tržišne ekonomije.

Sljedećeg dana je s osjećajem krivice otišla nakon posla teti Moniki, koja je već četiri godine hodala uz pomoć hodalice od kreveta do kuhinjskog stola ili od zahodske školjke do fotelje pred prozorom. Htjela je s njom porazgovarati o svojoj mami, kakva je bila kao mlada, što je to bilo s njenim zaručnikom koji je nestao i sve te priče u obitelji.  I dobila je  iscrpni prikaz osobe koja je još uvijek pamtila i povezivala događaje iz prošlosti bolje nego itko iz Sofijinog obiteljskog i prijateljskog kruga. Ona je bila Sofijin idol, najpametnija žena u porodičnom krugu, profinjena, stabilna, pažljiva prema drugima, duhovita, temeljito obrazovana, godinama jednako živa duha..  S njom je Sofija prijateljevala: vodila rasprave o knjigama koje su čitale, o glazbi koju su obje poznavale, o filozofiji i politici, o ljudima iz obiteljskog kruga, ali ne i o Sofijinoj majci i ocu. A teta Monika je bila tek par godina mlađa od njezine majke. Sofija joj se povjeravala i slušala njene savjete. Već ranije, premda im Ivana nije bila tema, Sofija je primijetila da je upravo njena majka bila teti Moniki idol. Ovaj put je s vrlo ozbiljnim tonom i uzdahom rekla Sofiji:

„Tvoja je mama imala zbilja težak život: toliko razočaranja i patnje nitko u familiji nije doživio.“ Prvi je put teta Monika ispričala ono što su svi iz starije generacije u obitelji znali. „Jesi učila u povijesti o šestojanuarskoj diktaturi? A o Kraljevini Jugoslaviji i kralju Aleksandru? No, nije važno. Tvoja je majka svih tih godina, recimo od 1921.do 1925. bila u cvijetu mladosti, bila je jedna od najljepših djevojaka u Zagrebu. Njene mlađe sestre već su se udale - i to u bogate i ugledne zagrebačke obitelji, a ona je tek tada upoznala jednog namrgođenog mladića za kojeg se ozbiljno vezala. Predstavljen je obitelji kao zaručnik i tako je to ostalo svih deset godina ili malo manje. „Grosi“ se nije sviđao, iako ga je lijepo primila i zapravo prehranjivala, jer bi on uvijek navratio u Novu Ves negdje oko ručka. Ivana je radila, ali za njega nismo znali što radi, mislila sam da je inspektor na carini, ali danima se šetao po Zagrebu, po kafićima, dopodne. Popodne ili navečer - kada smo išli grupno u Veliko kazalište - njega ne bi bilo. Ivana je išla s nama bez pratnje. Nedjeljom bi došao rano popodne i kartao s ujacima, a onda bi negdje nestao, otputovao na par dana, a Ivana se nije time zamarala, samo bi rekla 'Ah, ta politika, sve se više unutar sebe svađaju.'

Ja sam mislila da je u Radićevoj stranci i da možda ide u Beograd. Možda ga privlači politika. Znaš, tada su se vlade stalno mijenjale, svakih nekoliko mjeseci. Možeš li zamisliti da je u periodu od  1921. do 1929. došlo do dvadesetitri promjena Vlade? Ta politička kriza natjerala je kralja Aleksandra da traži podršku…“ 

Tu je  Sofija prekinula tetu Moniku „A kakve to ima veze sa životom moje mame?! Pričaš mi povijest.“ Bila je zlovoljna, nije više htjela slušati; pojavljivalo se nešto sramotno, bolje je bilo skrivati svoj privatni život, čuvati tajnu kao što je to radila mama, mislila je.

Ipak je htjela razabrati što je tu bilo strašno, gdje je bila patnja. Počela je shvaćati da je njena majka imala veliku ljubav, zapravo brak s nekim muškarcem prije njenog oca.“Pa zašto se nisu oženili?“ „To  su se svi pitali. Tvoja je majka nakon one strahote koju je preživjela u Zenici došla k nama na oporavak, u dvorac Goricu. I tada mi se povjerila i sve ispričala, uz uvjet da o tome ne govorim ni njenoj majci. A sada to prvi put govorim. Ona mi je  dala dozvolu.“

Sofija je doznala da je čovjek koji je otezao ženidbu s majkom skrivao svoje političko djelovanje od cijele Ivanine obitelji pa i nje same; nije htio u vrijeme progona, zatvaranja i ubojstava političkih protivnika dovesti u opasnost one koje je volio. Razgovarao je s njom o događajima u Narodnoj skupštini 1928., kada su stradali HSSovci zajedno sa Stjepanom Radićem, pa poslije kada je 1931. usred Zagreba ubijen pravaš Milan Šufflay i potom 1933. HSS-ov član  Josip Predavec, ali to nije dovodio u vezu sa sobom, govorila je teta  Monika.

Onda je nakon Ivaninog rođendana u rujnu otputovao u Francusku i nije se vratio. Nikada ga više nije vidjela. U familiji je netko rekao da je sudjelovao u pripremama atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu 3. studenog 1934.

Početkom prosinca policija je odvela Sofijinu majku u zatvor na saslušanje. Ona ništa nije znala i ništa nije mogla reći. Ali odvezli su je u najgori zatvor u to doba u Jugoslaviji, onaj u Zenici, (o kojem kao i o politici između dva svjetska rata i Kraljevini Jugoslavije Sofija gotovo ništa nije znala), a onda je te 2007. godine našla u novinama članak  i  tekst o KPD Zenici - „…opasan visokim zidom i bodljikavom žicom, najzloglasniji zatvor na Balkanu, već punih 120 godina  ima isti cilj: mučiti ljude dok ne progovore. Zatvorske ćelije su pune, jedino je prazna prostorija  koja vodi u utrobu zemlje – sada atrakcija za posjetitelje. To je poznato mučilište malo renovirano postavljanjem opeka na pod između dva rata…. To vam je Isusovača, u njoj su izvođene najgore torture nad zatvorenicima zeničkog zatvora”.

 „Tvoja je majka bila šest mjeseci u Zenici, u samici, a povremeno bi je vodili na sat-dva u Isusovaču, što je jedva izdržala. Nisu joj davali vodu danima, a tukli je cokulama po bubrezima i leđima. Vratila se s krvavim mokrenjem, upalom bubrega, jakom reumom i kašljem. Nakon godinu dana liječenja vratila se na posao u „Hrvatskog radišu“.

Sofija nije znala dal je čula „radišu“ ili „ štedišu“, nije imala volje dalje razgovarati, nije mogla popiti ponuđeni sok. Osjećala se pregaženom, posramljenom, prevarenom… Ovo je bila 2006. godina, a njena je majka umrla 2001., imala je devedeset i osam godina. Želja da poživi do duboke starosti joj se ispunila. 

Sofija je otišla još jednom teti Moniki na razgovor te godine. Htjela je doznati nešto o svome ocu, jer ni o njemu majka za života nije ništa govorila, a i on je “nestao” par godina nakon Sofijina rođenja. Gledala je stare crno-bijele fotografije s narezuckanim okvirom foto-studija, vidjela je tamo sitne spodobe nekadašnje familije kako stoje jedni uz druge zbog slikanja, a bili su tu van Zagreba na dvorištu, gdje su se okupili zbog opasnosti od bombardiranja Zagreba. Bilo ih je valjda deset-dvanaest, vidjela je prvo svoju majku u dugoj kućnoj haljini - “šlafroku”, njene dvije sestre i tatina sestra Marija, sve u kućnim haljinama, pa njihovi muževi, a mala Sofija je držala mamin skut. Bila su tu i “grosina”braća - ujaci, dva prijatelja u uniformama, to je bila možda 1943. Njen tata je bio visok Ličanin, već pomalo ćelav, ali obje mamine sestre i ona tatina godinama su o njemu pričale legende: kako nije dao ženi da presvlači tek rođenu kćer, kako je svaki mjesec slao dio plaće majci u Liku, kako se uvijek vraćao s posla pješke kroz Medvedgradsku punih đepova lešnjaka, badema, smokava - i dijelio ih klincima koji su za njim trčali. 

Te su pohvale i priče o Jaši budile sada, nakon priče o zaručniku i Isusovači, neugodnu sumnju i strah u Sofiji. Znači li to da se njena majka - nakon velike i prave ljubavi - spanđala na brzinu s nekim seljakom iz Gospića i ostala trudna i da je ona, Sofija, to neželjeno dijete?

Teta Monika ovaj je put ležala u krevetu, a vrata je otvorila njena susjeda Gaga. Teta je poslala Gagu u dućan i one su mogle razgovarati onako kako je Sofija, sada nestrpljiva, htjela. Počela je postavljati neugodna i teti Moniki čudna pitanja. A ova je ubrzo shvatila o čemu se radi. “Bože, Sofija, što ti misliš o svojoj majci?!. Ta ona je bila najpoštovanija, a od nas mlađih gotovo obožavana osoba. To da bi se ona udala iz interesa, očaja ili nekih konvencionalnih razloga za nekoga - to  je nezamislivo. A tvoj otac nije bio bilo tko. Pa zar nisi dok si odrastala čula sve one priče svih ljudi koji su ga poznavali, o njemu? Gledaj, ni on, ni tvoja majka nisu više bili balavci kad su se upoznali, oboje su imali oko 35 godina, oboje su bili cijenjeni i poznati ljudi u Zagrebu, imali su karijeru kakva se može poželjeti. A meni je, kao i mami tvoje majke, bilo jako drago što je Majkan, kako smo ga zvali, ušao u naš krug i što je Ivana imala nakon svega što je prošla -  sreću da se zaljubila u tog predivnog čovjeka. Nas obje smo mislile da se Ivana zapravo bojala gospodina X, a ne da ga je voljela. On je bio mutan tip promjenljivih raspoloženja, arogantan - dok je Jašo bio otvoren, stabilan i brižan, čovjeka kakvog rijetko možeš naći, bez sebeljublja, poštenog, odmjerenog i velikodušnog… "Isuse, govorila je mamina srednja sestra - Jašo je tako visok čovjek, a tako dobar.” Kao da je to u suprotnosti.

Sofija nije bila zadovoljna, sumnja i nepovjerenje se u njoj širilo, počela je treptati i izbjegavati tetin pogled. Teta Monika je nakon dulje šutnje rekla: ”Što hoćeš da ti ispričam? Ne znam što te muči… Dobro, da čuješ što je tvoja majka napravila za tvog oca, i to u vrijeme koje je početkom rata u Evropi bilo najgore, puno neodgovornih ljudi, varalica i smutljivaca. Ivana je zbog Zenice imala u svom društvu u Zagrebu krivu reputaciju. Ti nemaš pojma o tom vremenu. Hrvatska je u tih par godina prije 41. bila Banovina Hrvatska unutar Kraljevine Jugoslavije. Tvoja je majka išla u preparandiju s jednom djevojkom, sestrom od Ivana Šubašića koji je negdje nakon dogovora Cvetkovića i Mačeka prihvaćen u Beogradu za hrvatskog bana….”

Sofija je prekinula tetu Moniku: “Pa šta ću ja sve čuti o vlastitoj majci!!! Govoriš mi o ustašama??!! Suludo!”

Teta Monika je viknula: “Zbilja nisam mislila da si tak glupa. Tvoja je majka osobno poznavala obitelj Šubašić, rekla sam ti da je poznavala sestru Ivana Šubašića i kad je ostala trudna, a tvoj otac dobio poziv za premještaj - odlučila je otići u Beograd kod Šubašića urgirati da tvog tatu ne presele iz Zagreba u Beograd. Nije htjela ostati sama s djetetom, a niti seliti. Naime, Jašo je već odbio taj premještaj, a to je bilo opasnije no da je otišao. Tako se ona dotjerala i rekla da će sve to riješiti ona sa Šubašićem. I uspjela je. Kakvi ustaše, ne pričaj gluposti, pa Šubašić je još 1945. ako se ne varam, sjedio s Titom u novoj Vladi”.

Sofija nije mogla govoriti kad se Gaga vratila i otišla je kući s namjerom da svu tu prošlost o kojoj je trebala učiti u predmetu povijesti - sad prouči i istraži. No tada, tog trenutka je htjela misliti o nečem lijepom, o proplanku ili o susjedovoj trešnji, koncertu na koji se sprema - ali je pred njom odjednom iskrsnuo lik njene starice pred više godina kako razgovara na telefon. Čula je kako kaže: "Ne, nije češljugar“, pa nakon toga „Sjenica?“, a na kraju „Da, djetlić!“.  Znala je da je s druge strane žice teta Monika. Bila je zbunjena, nije mogla razumjeti neviniju i dosadniju temu: njih dvije su razgovarale o pticama. 

Sofija je bila već pred kućom. Bio je lipanj i iz daljine - iz voćnjaka ili iz šume dopirao je do nje poznat miris. “Zamisli, rekla je samoj sebi, lipe su već procvale.”  Iz kuće je doprla zvonjava još uvijek postojećeg fiksnog telefona.  Ali nije se požurila, zastala je kod svoje ležaljke u koju je sada rijetko sjedala - jer joj je bilo teško iz nje ustati. Prepoznala je bezvoljnost starenja. "Evo me, i ja sam već starica", glasno je rekla. Ptice su prelijetale nad grmljem, žvrgoljile kao kad se spremaju na spavanje. Ipak je rukom otrla prašinu i iglice s ležaljke i teškim se tijelom uvalila u ležaj. Htjela je zapaliti cigaretu kad je na njeno koljeno sletjela mala, malešna ptičica. Oklijevala je pomaknuti se, a rado bi kažiprstom pogladila to perje. I taman je htjela zadržati pticu  - mirom i bez treptaja oka -  pružajući polako ruku tako da je ptica mogla doskakutati s koljena u krilo, na njen otvoreni dlan, sinulo joj je da se zove palčić – kad je ova naglo prhnula i nestala.