Diptih o starenju - Priča druga

Neizvjesnost

No što ja radim sve ove dane u stanju svoje poodmakle odraslosti !!!!!? Ništa! Ustajem, jedem, spavam, sanjam strašne snove, promatram, čekam… Mislim kako za neke planove još imam puno vremena. Silom prilika posjećujem neke svoje prijateljice. Brbljamo o starenju, lakomisleno.

Stari čovjek mora naučiti podnijeti sama sebe.[1], govori jedna. Gledam sad sve češće starije ljude, posebno žene, govori druga. Ja se sjetim da subotom ili nedjeljom idem gradom i čas diskretno, čas otvoreno, (onako prostački) zagledam baš starice: neobično se odijevaju, jedne upadljivo mladenački, druge starinski elegantno, većina ima moderno šišanu kratku kosu, svjetlije pramenove, dosta zgrčena lica, obješene nabore na vratu. Kada su u društvu, neprestano govore. Stara žena mora biti dotjerana, ali i mudra:  što sposobnija da život bližnjih promatra i osluškuje bez kritike, kaže prijateljica s posebnom reputacijom. Podsjećam se na svoje misli: Bitan vid strpljivosti jest pustiti da stvari budu kakve jesu – ne ocjenjujući ih. Pokušavam donijeti odluku i kažem sebi glasno: „Prestani  držati predavanja. Ti sama previše govoriš.“

Ne znam postoji li netko sličan meni, netko tko je toliko sazdan od unutarnjeg straha kao ja.?! Nije to neki veliki strah, više kao strahić. Već sam se navikla na njega. Nije napetost. Preokreće se povremeno u nesigurnost, neizvjesnost, osjećaj kaosa. Ne znam zašto se bojim, strahić je naprosto tu, u meni, iza svega što radim, mislim, želim, bez obzira s kim sam, gdje sam… Kad mu se okrenem da ga zgrabim -  nije to jedan te isti strah, monotono tjeskoban, nego više različitih: neki treperavi, pa onaj tonući, jedan pomiješan s gađenjem, drugi suh i vruć, sa znojenjem, a  najgori je onaj s potmulim bijesom… Oni se smjenjuju ili amalgamiraju u gvalju koja mi je negdje oko ili iznad pupka, putuje na lijevo prema gore, ispod rebara prema srcu. Gvalja je metafizički određena: bojim se jer postojim.

Ne bih htjela svoje strahove i onaj ujedinjeni u gvalju - povezati s činjenicom da sam tijekom svog života često doživljavala nezgode, ozljeđivala se. Pomislila sam da bi to moglo biti povezano, ali nije. Jer svaki put kad mi se nešto takvo dogodi ja to uzmem kao normalno, ne uspaničim se, gotovo kao da se to događa nekom drugom. Nastavljam funkcionirati. Ne izlazim još neko vrijeme iz svakidašnjeg ritma. Tako valjda balansiram vlastitu supstancu. Svoju situaciju rješavam postupno, gotovo oklijevajući, makar je to ponekad vrlo bolno.

Tako sam jučer izašla iz auta na Mesničkoj i gledajući u tlo da se ne spotaknem, naglo sam digla glavu i udarila svom snagom o prometni znak koji je ovdje vrlo nisko postavljen. Znam da se moram sagnuti ako želim proći ispod njega. A ja sam upravo tada podigla glavu.

Jako me zaboljelo pa sam ušla u obližnju ljekarnu da mi stave na glavu hladni oblog. I tako dok mi se voda sa sukrvicom slijevala niz vrat, nastavila sam žurno prema banci, jer subotom rade do dvanaest. Poslije sam otišla na sladoled, pa na tržnicu – i kao da to nije moja glava – potpuno sam zaboravila udarac.

Ili slučaj ozbiljnog pada dok se dograđivala kuća. Pala sam ravno na leđa s gornje betonske deke na donju, a bila je nedjelja ujutro, svi su još spavali pravednim snom u najudaljenijem dijelu stare zgrade; ja sam u novoj dogradnji htjela nešto skinuti s kata –  ljestve su se izmakle u trenutku kada sam skoro pa stala na gornju ploču i ja sam sletjela na donju, na beton, i ostala tako nepomična dosta vremena. Osjetila sam difuznu vrućinu u tijelu, ali nisam htjela odmah dozivati pomoć. Ruke sam polako odmakla od tijela i pogladila beton pun cementne prašine. Noge nisam mogla pomaknuti. Trup nisam ni htjela isprobavati, ali ništa me nije boljelo. Ležala sam i razmišljala kako organizirati poslove planirane za taj dan. Sjetila sam se da su me vježbe tai-chija najviše veselile i da ih popodne neće biti. Opazila sam da sam još u pidžami koju sam adaptirala od sinovljevih dugih bijelih gaća koje je nosio na skijanju. Gore sam imala također njegovu bijelu majicu predugačkih rukava. Izgledala sam kao unesrećeni  građevinski radnik koji  noću traži toalet na gradnji. Zazvala sam nekoliko puta svoje ukućane i susjede, ali to je bio studeni mjesec, sve je bilo hermetički zatvoreno. Postalo mi je hladno i malo sam zaveslala rukama po podu. Jedna ruka je napipala žicu, pa sam je počela lagano povlačiti. Oh, dobro je, to je  telefon koji su radnici ostavili ovdje na podu, bio je uključen, jer su zidovi već imali priključke. Pozvala sam Hitnu. 

Evo, to što pričam nema , dakle, veze s onim strahom. On se javlja u polusnu, dok mirujem ili obavljam neki monotoni posao, dok se oblačim  ili pospremam, dok promatram oblake ili lišće bukve na vjetru, dok gledam u vrtu korov i mislim zašto je tako brzo izrastao, puno je veći nego nekad, kopriva izrazito bujna i opaka, listovi trpuca džinovski, gavez visok skoro metar, a mladice na smrekinim granama rahitično dugačke… Hvata me neizvjesnost. Priroda nenormalno buja pa govorim naglas „Kakav obrat!  To je rak, a ne rast.“ I mislim dalje -  da Zemlju nešto boli, ali ne želim mislit- a mislim – da je Sunce opako. A toliko ga volim. 

U posljednje vrijeme upadam u stanja nepomičnosti, gledano izvana. Umirim se i potonem u polusvjesno stanje. Pustim se, ali umjesto da se odmaram, napadnu me slike i riječi koje ne pokušavam sastaviti nego ih puštam da teku. Čini mi se da padam u depresiju. A na moru sam, to je mjesto moje imaginacije: Brački kanal, stijene i masline, mandala od borove krošnje iznad glave. Zatvaram oči i slušam zvukove:  dva prigušena glasa s plaže uporno razglabaju, barka koju moja Mira zove Grdobina -  pljucka s pučine, iznad glave na terasi netko pomiče stolce, stružu noge. Čujem i  zvukove iznutra, u utrobi, zadnji put kad sam bila na Hitnoj u Vinogradskoj isto je tako nešto pucketalo u crijevima. 

I onda više ništa ne čujem – imam samo proprioceptivni osjet, težinu koja dolazi od doživljaja cijelog tijela. Taj osjet je usko vezan uz osjećaj prolaznosti, gubitka ili odvajanja od tijela. Nema me. Ovdje je nekada ležalo jedno tijelo, sada ga više nema. Čujem strahić.

Rado bih čula cvrčke, ali nema ih. Osjećam se dobro samo s djecom i životinjama. Rudi mi pokazuje kako hrani kornjaču puževima: razbije s vrha kućicu, a kornjača vješto izvuče živog puža i mljacne ga.

Rudi ima sedam godina, radi sitne nepodopštine  svima pomalo. Mene izaziva  glasnim pjevanjem, ja mu kažem „revanjem“, nekih pjesama kojima ga uči njegov djed, na primjer „U tunelu usred mraka gori zvijezda petokraka!“ 

Pokazala sam mu velikog pauka koji već treći dan nepomično sjedi u svojoj mreži u grmu ružmarina. Ima gadne dlakave noge. Gadio mi se i bilo mi je mučno pri pomisli da mi uđe kroz otvorena vrata u apartman, ali on je bio tako jednosmjeran u svojoj mreži-tražilici da sam brzo prestala misliti na njega i nastavila očajavati nad sobom u letargičnom stanju na ležaljci.

‍I što god da kažeš, to će osvjetljavajuće biti
jer iz neba će samo čista voda kao kiša liti.
Nebo postani, oblak postani i kišu sipaj;
I oluk kišu sipa, ali to nije proizvod rada njegova.

Voda u oluku je posuđena;
Voda u oblaku i moru je izvorna.‍

Oluku sliče tvoje misli i razmišljanja;
Nadahnuće i objava su nebo i oblak.
Od kišne vode nastaju mnogi vrtovi raznobojni;
Oluk je uzrok svađe sa susjedom tvojim. [2]

Ja nisam vjernica. U crkvu na Ksaveru išli smo u mom djetinjstvu, uglavnom za Božić i Uskrs. Što mi sada dolazi – tuđe su molitve. Gledam preko kamenog zidića dvije dječje glave, oboje se smiju i vrište od veselja. Bogo mili, kako su lijepi i veseli. Dok ih gledam počinjem svoju molitvu: Stvoritelju, molim te da zadržim uvijek istu mladost svoga duha, da ostanem uvijek raspoložena pa i onda dok me boli; molim te sačuvaj mi onaj gibak način mišljenja koji zna razgovarati s ovako malima, daj mi da podnosim bez nervoze vrisak i buku djece, da se ne srdim na razvitak svijeta; molim te da sačuvam volju za poslove, da se i dalje veselim biljkama, životinjama, ljudima...
Gospodine, premalo je da te molim kako da naučim ostarjeti. Ja te izravno molim da ne ostarim. 

Rat je – ili možda moj posve drugačiji način života – otjerao od mene sve moje stare prijatelje i znance. Imam osjećaj da me nitko od njih više ne želi vidjeti, da me izbjegavaju, da me isključuju iz svog društva i života. Ja koja sam do nedavno njih gledala svisoka, pomalo ih sažalijevala, sada sam bila sama, još uvijek u svojoj gordosti, ali sam vapila da me nazovu, pitaju nevažne stvari, pozovu na rođendan, ali telefon više ne zvoni. Nije točno; zvonio je vrlo često, ali to su bili sve drugi, nepoznati ljudi koji su me nešto trebali, pozivali na sastanke, s kojima sam surađivala u novom poslu, pametovala i svađala se, ali kao da među nama nije bilo onoga što zovem prijateljstvom, nisu to bili ti odnosi. 

Oduvijek sam imala neki manjak odlučnosti, bilo mi je lakše kada su oko mene bili drugi koji su poduzimali akcije. Odnosno kada sam mogla računati da zajedno nešto radimo, a prema mojoj zamisli. Od školskih dana stalno sam nešto organizirala, inicirala i razvijala neke „projekte“ - pa su me te 90-te godine kao magnet privukle  civilne inicijative – od mirovnih i ljudsko-pravaških do feminističkih. Jedno su mi vrijeme ženske civilne grupe bile otkriće, taj model samoorganiziranja s bezbroj  ideja, s vlastitom vizijom, s posvećenošću i ogromnom energijom, stalno učenje, stalan osjećaj da se radi nešto važno, vrijedno, dobro … Onda se počela javljati frustracija, sumnja da je to manipulacija, umišljaj da smo akteri (akterke?). Unutar grupa bilo je sve više sukoba i osobne netrpeljivosti, imitiranje obrazaca moći protiv kojih smo se borile, povrijeđenost sa svih strana - to me počelo iscrpljivati. Tip ponašanja bio je u raskoraku s idealima i načelima koje je civilna scena zastupala. Posve sam zaboravila na ranije prilagođavanje izvanjskim autoritetima u institucijama gdje sam prije toga radila. Tamo sam  ignorirala  formalnu moć i mislila da radim „po svojoj glavi“. Ovdje je to bio unutarnji princip oko kojeg smo se usklađivali, jer je samo osnivanje te vrste inicijative pretpostavljalo da radite zajedno s onima koji slično misle, žele i znaju. To je zbilja zanosno kad otkriješ da nije više potreban revolt, niti samosažaljenje, niti samozatajnost. Ja nisam osjećala na sebi tu kulturu poslušnosti i pasivnosti u kojoj se obično odgajaju žene. Imala sam slobodu dječaka iz urbane sredine. No ovo je bilo dublje i drugačije: doživjela sam stvaralačku slobodu angažmana i inicijative, i to je bilo novo, moćno iskustvo. Svjesna sam samopromjene i osvješćivanja i  samouvjerenosti koja mi se dogodila, ali kako je rekla jedna moja ne-prijateljica “što si više svjesna promjena koje ti se događaju, to ti one stvaraju više problema.“ Problem nestrukturiranosti tadašnjih organizacija pratile su neformalne, netransparentne procedure. I tu su se rađala stalna neprijateljstva, sve veći problemi. Teško da sam u tih prošlih dvadeset godina u tom grozničavom volonterskom poslu stekla neku prijateljicu ili prijatelja. Doduše, neki su se rado naslanjali na me, ali bez davanja i inicijative. 

Ali to je bio moj najintenzivniji životni period u kojem je sve bilo neizvjesno, prepuno improvizacija i ad hoc odluka, brzog i glasnog ritma, nepredvidivih susreta i putovanja, neprestanog micanja prepreka. Bila sam i nisam bila prisebna, izgarala sam od posla, kakav privatni život – sve je bilo javno i političko. Mislim sad na to uzbuđenje kad je sve neizvjesno, a u engleskom je to izazov [3], a kršćanskim jezikom iskušenje.

Gdje sam sad odjednom? Sad mi sav sadržaj života dolazi iznutra; suočavam se sa svojim strahovima, bolovima, inercijom i potpunom nezaštićenošću identiteta  koja se zbiva sa ženama u vrijeme rata i - u vrijeme starenja. Ta osobna  premda općenita sudbina ne prekriva mi doživljaj zadovoljstva životom, ni viziju, ni glas, ni inicijativu – ali morala sam posuditi od jednog pjesnika koji mi je svojedobno pisao - njegova „stakla za usporavanje“.

Tragam još uvijek za onim što me muči, što mi dolazi kao poruka u snu koju čujem ali je ne razumijem, a onda osjećam da me ta nejasna, neodgonetljiva ali ustrajna poruka tako jako udara izvana, da bih je potom izgovorila kao svoju priču, da ono nešto užasno, egzistencijalni strah, čudovište s kojim se nisam mogla identificirati – da sam to ja, da sve sada vidim iz te perspektive. „U svim tim slučajevima, sama nedostupna, traumatična Stvar-s-onu-stranu-predodžbe postaje „subjektivizirana“: ta subjektivacija ne humanizira Stvar, pokazujući kako je ono što smo smatrali Čudovištem obična, ranjiva osoba – Stvar zadržava svoju nepodnošljivu Drugost, ona se kao takva subjektivizira.[4] Ostao mi je takav veliki ožiljak iz tog vremena, gadniji od  „ciferšlusa“ na leđima nakon slomljene kralješnice. 

Negdje nekako zadnja dva tjedna uhvatila sam se u procjepu: jedno su snovi i moje tijelo tijekom noći, a drugo dnevni sve ubrzaniji ritam takozvane stvarnosti. U polusnu razabirem  prigušene bolove u kukovima, pa utrnulu šaku i suhoću ispod kapaka. Premještam se na drugi bok i doživljavam ukočenost cijelog tijela od koje se budim. Pokušavam uhvatiti neku poruku iz snova, suočiti se s RUBOM. Rubovi se zovu iskustva stiješnjenosti [5] („to nisam ja“), za granice mog vlastitog identiteta. Snovi kruže oko rubova, oko interakcije između primarnih i sekundarnih procesa. Sjetim se recimo Mladena kako smo naručili i jeli janjetinu u konobi u Nerežišću. Primarni moj proces je dijalog s Mladenom o bračkoj janjetini, uživanje u ukusnoj hrani i vjetriću koji nas hladi od vrućine dana i vatre s roštilja. Sekundarni proces koji je cijelo vrijeme u pozadini i ja ga nisam posve svjesna je mala tenzija u zraku i nelagoda koju imam uvijek uz  Mladena (zato jer je nekako ukočen u držanju i hodu? ili zato što je u mojoj glavi perfekcionist? ili zato što očekujem toplinu u glasu koje sada nema?) 

Konačno sam uhvatila košmar svojih snova, kao rojeve muha, nekako su se poslagali kao slično komponirane slike. Primijetila sam  kako se ponavlja obrazac, fraktalna struktura. Sjetila sam se događaja tijekom rata kada mi se ta struktura najjasnije očitovala. Dolazili smo autom iz Zagreba u Pakoštane preko Knina. Nismo nigdje stali, atmosfera na ulicama Knina bila je prijeteća, okupljene grupice u zaustavljenom kadru, samo muški, a dan sparan. Netko nam je nešto viknuo, nisam bila sigurna, kao „Pusti stare babe“... Na cesti  prema moru nije bilo nijednog automobila, a kad smo skrenuli od Biograda za Pakoštane naletjeli smo na balvane poslagane do polovice ceste, a onda i na metalne ograde s naoružanim vojnicima. Pustili su nas da prođemo, ali malo kasnije morali smo stati zbog proloma oblaka, smračilo se i lijevalo je, ništa nismo vidjeli. Kad smo se dovezli do Sekine kuće, blatna crljenica nas je prisilila da skinemo obuću i bosi krenemo ispod borova u dvorištu. Vidjela sam da su se nakon vjetra i jakog pljuska suhe borove iglice na tlu poredale u zajedničke smjerove i stvorile ornamente slične borovim grančicama. Fraktal je trag, materijalizirani dokaz procesa. Dok si unutra, u procesu, to je kaos. Promotriš li trag koji ostaje, vidiš da se stvorio neobičan red, forma koja te zadivljuje. Fraktal je forma koja nastaje po principu sličnosti, to je paralelni proces u beskonačno malim i beskonačno velikim nizovima. Fraktalne slike, rekla je tada Goga ( to je moja prijateljica, profa iz fizike) nastaju iteracijom – postupkom uzastopnog ponavljanja nekog matematičkog računa ili geometrijske konstrukcije. Gledam vrapca koji je sletio s bora na terasu: lepet njegovih krila stvara također fraktale. Da je zrak koji je zatalasao ružičaste boje, da ga možemo vidjeti nakon njegova leta, vidjeli bi trag, materijaliziranu formu fraktala.

Pokušavam sad pratiti trag svojih snova. Već nekoliko dana intenzivno sanjam, ostaje mi kroz cijeli dan okus tih snova u tijelu i kretanju, gotovo da nadmašuju stvarnost i doživljaje tijekom dana. Osobito je upečatljiv ostao san o strmini, sličila je onoj pri usponu na Klek, ali tu nije bilo trave, nego gusto poslagani u istom smjeru lijesovi različitih veličina i oblika, zapravo nisam bila sigurna da li su to grobovi ili lijesovi. Ja sam puzala među njima, jer mi je strmina  bila preopasna za uspravan hod. Znam da sam jedan veliki lijes/grob otvorila odozgora iz klečećeg položaja kao dvokrilni ormar. Unutra nije bilo ničega, nastavila sam gledati sada iz ptičje perspektive te uredno posložene reljefe različitih boja, na suncu su svjetlucali kao različite vrste mramora, čudila sam se i brinula da ne skliznu niz padinu, ali nisu bili drveni, nisu izazivali jezu, mijenjali su samo smjer položenosti ovisno o tome iz kojeg sam ih kuta gledala. Odmah zatim ista ta atmosfera brige javila se u interijeru kroz koji sam hodala, iz jedne prostorije u drugu, kao posve logičan nastavak prethodnog puzanja, dok nisam došla u sobu u kojoj je pred zatvorenim prozorom bio dugačak stol s vrlo lijepo izvezenim stolnjakom, pa sam neko vrijeme gledala uzorak veza, dok me to nije počelo iritirati, taj stol koji mi je smetao da dođem do prozora. No već slijedeći trenutak bila sam iznad kuća, letjela sam na meni nepoznat način ali potpuno prirodno, zaustavljala sam se i okretala, dizala visoko iznad kuća pa onda znatiželjno spuštala, mislim da sam imala pelerinu, bilo je ugodno i vrlo zanimljivo, vjetrić u raširenim rukama, tijelo gotovo bestežinsko, bila sam sretna, kao Petar Pan, pratila sam kretanja pješaka, najviše me zanimalo kuda je krenuo moj nekadašnji kolega, profesor fizike i poznati šahist, koji je izgledao isto kao nekada, pa sam osjetila neobično uzbuđenje i htjela sam ga sustići , ali on je zastao pred jednom kućom, brzo otvorio ulazna vrata i nestao unutra…. Zapamtila sam izgled kuće, starinska jednokatnica s ulaznim vratima jarko zelene boje. Tako sam žarko željela susret s Jurom. Samo da su se vrata otvorila…

Svi dijelovi sna bili su čvrsto povezani, imali su zajednički smisao koji sam zamalo otkrila, ali onda sam se probudila. U polusnu sam pokušala dokučiti to posebno značenje, taj odgovor na pitanje o ….. - više nisam znala što sam to toliko htjela znati, ali bilo mi je tu, na dohvat ruke, razumjela sam ga, osjetila, nije bilo važno iskazati ga jednom logičkom konstrukcijom, riječima, frazom, zapravo to nije bilo ni  moguće jer je TO nadrastalo, izlazilo van racionalnoga,  van svega. 

TO se nije se moglo odrediti, ali doživljaj koji sam imala na rubu sna bio je veličanstven: TO je bilo sveprisutno, TO je bilo polje beskonačne potencijalnosti, TO je bilo bestjelesno, ali TO je bilo i ja, unutar mene koja sam se protezala na sve strane, bila sam neko drugačije JA, VELIKA ŽUDNJA A ISTOVREMENO I ISPUNJENOST …………………………………………………………………………………………

Gurala sam neko vrijeme od sebe svjesnost i  htjela biti  mjehur sapunice, ali glava je već radila: žurno sam se prebacivala s pitanja na pitanje, na moguća pitanja o tome što sam htjela doznati. Da li  -  što je  smisao života? Smrt? Bog? Stvoritelj?  Kontingencija, duh, univerzum, JA ili ???? 

Ležala sam zatvorenih očiju, vrlo umorna i bolna. Ti bolovi su se zadnjih godina sve jasnije sidrili u tijelu cijelo vrijeme spavanja, pratila sam ih polusvjesna, nisam bila sigurna dal su u kostima zdjelice, bubrezima, crijevima ili u maternici.  Netko je stajao pokraj mog kreveta. „Sve me boli“, rekla sam. „Starenje boli“ – rekao je glas mog kolege, profesora fizike. „Ajmo prošetati do Postira.“

Digla sam se, ali nisam bila u društvu, nego u izmaglici vanjskog i unutrašnjeg svijeta. Opet su se javila raspoloženja iz sna i odjednom sam opet imala ODGOVOR - uz posve jasnu refleksiju da to ne može biti pojmovna konstrukcija, riječi – nego ugođaj koji se hitro mijenja i prelijeva i ima beskonačan niz značenja i zato jer se ona preklapaju i bježe – ja pristajem da imam nekog nevidljivog vodiča. Ali izvjesnost sada - da imam Odgovor (koji nije  racionalan, nego možda mistično iskustvo) – bila mi je ugodna i neupitna, prihvatila sam je s veseljem i već sam slijedeći trenutak pomislila kako su mi metafore redovno više govorile od logičko-filozofskih traktata. Radi li se o metaforičkom sažimanju u obliku simbola? Pogledala sam kameni put koji se udaljavao ispod mojih nogu, išao je zrakasto, a uz njega još jedan prema obodu kruga i nekim vratima, bila sam euforična: vidjela sam MANDALU. Brački krš uz more i masline postale su sveto mjesto. 

Što je, što mi se sprema? Bila sam odjednom prisebna, počela sam samoj sebi pojašnjavati.

To je, dakle, bio Odgovor koji sam dugo tražila u snovima, ah, kakvo olakšanje, nije mi pobjegao, utvrdio se u svijesti, u potpunoj izvjesnosti. Bio je toliko čitak i potpun, premda ne kognitivan. Asocijacija na Tereziju Avilsku, a istodobno i strah – ja ne smijem. Ne smijem se uhvatiti u religijski  paradoks: s onu stranu božanskog uma postoji bezdan Božje volje; Descartesova zloglasna tvrdnja da bi 2+2 bilo 5 kad bi to bila Božja volja; Schelling je najbolje opisao taj strašni bezdan Božje volje – on počiva onkraj svakog racionalnog reda logosa, Bog ne mora polagati račune za bilo što što čini. 

Otvara mi se mandala - mistični kotač koji je među najstarijim religijskim simbolima čovječanstva, najsnažnija zaštita od samsare, u svim duhovnim tradicijama najbolje sredstvo za meditaciju, sabiranje duha.  To je geometrijski obrazac koji predstavlja, metafizički ili simbolički, kozmos; mikrokozmos univerzuma. 

Nije halucinacija, nije konstrukcija, možda fantazma kojoj ne nazirem oštre linije, nego rasplinuta, mutna mrlja koja nije izvan mene, ja sam u njoj. Osjećam povezanost, interbeing SVEG pojedinačnog sa svakim u CJELOVITOST, podudarnost same jezgre moga bića s krajnjom izvanjskošću stvari, svoje ograničene mogućnosti  i beskrajnu konzistentnost simboličkog univerzuma, uhvaćenost u kruženje u sebi zatvorene petlje i istodobno oslobođenost od histerične usmjerenosti Cilju.

Gledala sam s uzvisine magličasto more i obalu, mandalu koja se širila……

Osnovna forma bila je četverokut s vratima na  svakoj stranici u obliku slova T, a unutar četverokuta bio je krug. Iz njegova središta zrakasto su izlazile neke figure i ornamenti, latice cvijeta; sjetila sam se lotosa. Taj se dijagram preseljavao i mijenjao, u crvenkastoj prašini vidjela sam sada novu mandalu: imala je vanjski i još jedan unutarnji krug, u samoj sredini nalazio se jedan lik. Zbunila sam se. Od slutnje jaza između Stvoritelja kao univerzalnog sustava zakona (ravnoteže logičkog poretka stvari ) i Boga kao točke singularnosti u središtu (očinske figure pojedinačnog)) koja ukida dimenziju univerzalnosti. 

Unutar četverokuta su bile četiri boje; crvena, zelena, bijela i žuta koje su ubrzo postale aztečki likovi. Zatvorila sam oči i osjetila lakoću i širenje, mandala se širila vrlo brzo preko cijelog krajolika, sve je bilo u unutarnjoj i vanjskoj ravnoteži, znala sam da je borova šuma i stijene kao i more samsara, no slagali su se u mandalu brzinom kojom oblaci stvaraju sjenu na zemlji putujući ispod sunca. Prepoznala sam doživljaj blaženstva, ispunjenosti, ushićenja - znala sam da je mandala taj mistični simbol kozmosa, da je ona odvojeno i zaštićeno mjesto od onog stalno kaotičnog materijalnog svijeta kojeg sam ja ili ti ili mi utjelovili kao jedinu zbilju. Bilo je evidentno da sam dobila pomoć za meditaciju i kontemplaciju, a to sredstvo me ujedno vraćalo kao bolesnu osobu u ravnotežu. 

Jung kaže da je shvatio što je mandala - Sebstvo, cjelovitost osobnosti. Potreba da se izrade mandale nastaje  u vremenu intenzivnog osobnog rasta. Moje starenje  je zapravo duboki proces uravnoteživanja. Rezultat je kompleksnija i bolje  ucjelovljena osobnost. No ja nisam napadnuta od nekog izvanjskog objekta, nisam ni internalizirala pasivnost, odnosno ne zauzimam pasivan stav fasciniranog promatrača koji samo zamišlja prizor u kojem sudjeluje, moj aktivni angažman je refleksivni obrat putem kojega osujećujem svoju vanjsku aktivnost, spontano istjecanje energije… 

Počela sam opet čitati  svoje knjige, vraćam se jeziku i klaunovskoj filozofiji: Badiou, Balibar, Žižek, Lacan; post-politika; postoji li napredni eurocentrizam? „UBACITE ME VAN“….

Lacan je, kako čitam, istaknuo da poriv (ne instinkt) uvijek uključuje položaj „činjenja sebe“: poriv nije ni voajeristička težnja da se vidi niti ekshibicionistička težnja da se bude viđen od drugog, da se izloži tuđem pogledu. To je stav činjenja sebe vidljivim.[6] Lacan je pokazao da fascinacija pred nedodirljivim, nedokučivim i u sebe zatvorenim oblikom sfere leži u tome što na imaginarnoj razini izražava isključenje nekog manjka ili viška, a to nije utjelovljenje ontološkog savršenstva, to je pred-ontološko, to je lakanovski pojam mrlje konstitutivne za samu zbilju, zamućeni objekt koji je a priori izvan fokusa. To je čisti medij, savršeno zrcalo koje ne zrcali zbilju nego samo ono što čita kao zbilju subjektove fantazme. [7]

I još nešto: u sferi nema ničega. To će reći ničega osim onog što sam subjekt u nju stavlja. Ili evo klasične Hegelove formulacije o sadržaju nadosjetilne onostranosti:
„Pokazuje se da iza takozvane zavjese koja prekriva ono unutarnje – nema što da se vidi ako mi sami ne zađemo za nju, kako bi se isto tako vidjelo da iza nje jest nešto što se može vidjeti.“ [8]

Ah, ipak, počeli su cvrčci, a ja sam u sebi ponavljala - kakva banalnost, dolaze mi Nazorovi stihovi. Što još hoću: osjetila me služe, pamćenje također, a tek osjećaji! Osjećaji ne nestaju sa starenjem. Kakva me sada radost obuzima od ovog sunca koje žari. 

 „I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je.  Kao voda tišinom razl'jeva se
Sunčani ditiramb.…

 ... Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan.‍