Daleka putovanja

Pokušavam se nadovezati na ona svoja rana dječja putovanja. No, putovanja u odrasloj dobi doista su posve drugačije vrste. Ne želim ih sad razvrstavati nego reći nešto o putovanju kao općem, ali vrlo omamljujućem pojmu. Ne u prenesenom, simboličkom značenju - kao o životu, ali opet i ipak kao o “biti na putu” -  imati cijelo vrijeme sebe sa sobom, svoju alkemiju i energiju, svoje blokade svaki dan, ali i moćnu kombinaciju dobrih, nadahnjujućih te isto tako neizvjesnih, žutih minuta.  

Putovanja imaju veze s duhom, dušom i sa sviješću, a emocije koje se u nama miješaju ostavljaju siguran trag u sjećanju. Na putovanjima trošimo i dobivamo, transformiramo različite oblike svoje energije. Ona najbanalnija, čisto prizemna je -  hodanje. Gdje god bih morala zbog ovog ili onog razloga hodati - to mi je bilo nešto kao hodočašće i toga sam se intenzivno prisjećala, tog trga gdje sam došla ritmiziranim hodom, recimo iz pregrađa Havane, ili dugačkim pješačenjem po pustinjskoj selendri u Maroku. 

Dok tako s obiješću, znatiželjom pa i hrabrošću obilazimo svijet, sve nas više iznenađuju paradoksi, tautologije i čudni susreti, jer se držimo općeprihvaćenog linearnog tumačenja stvarnosti - sve dok ne prestanemo pružati otpor i ne odbacimo pokušaje samo logičkog ili racionalnjog tumačenja svojih doživljaja svijeta. Sve češće nam se događaju sinkroniciteti, i te neobiče situacije koje kao da su van vremena i prostora čitamo kao divne podudarnosti i kontingenciju, a ne kao tek fantastične slučajnosti.

Danas kada se sjetim svog nedavnog putovanja u Meksiko, mislim uporno o tri preklapajuća ugođaja/iskustva koja su, čini mi se, usko vezana uz svako daleko putovanje: izazov/znatiželja (kao volja), iznenađenje/udivljenje (kao osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti), te uvid/spoznaja o različitosti kultura. 

Gdje sam/smo sve bili/e?

Naravno, prvo počinjem hvalisavo, s kvantitativnim pristupom (makar ga prezirem): nabrajam zemlje i krajeve koje sam obišla i one u kojima sam živjela, to su kao neke medalje ili “štambilji” koje skupljate u planinarskim domovima ili muzejimana. Brojim u mislima koja sam mjesta ili zemlje obišla više puta i pravim se važna kao naši “olimpijci” iz Pekinga - nisu osvojili nijedno prvo/drugo/treće mjesto, ali došli su na Olimpijadu i uključili se u natjecanje, novinari ih intervjuiraju i oni sami sebe hvale. Nakon ovih kvantificiranih standarda počinju kvalitativni - bože, a da znate kakve sam sve doživljaje imala, koliko sam toga vidjela. Ne, nisam išla sama a ni u paket aranžmanima(osim rijetko), išla sam s bivšim mužem Marijanom i njegovim arhićima, pa s mojim  aktivističkim ekipama, pa sa stručnim (filozofskim ili profesorskim, pedagoškim, feminističkim ili mirovnjačkim) društvom - ali najviše s Karmen, svojom prijateljicom i pokćerkom - bilo poslovno ili veselja radi.

Zanimljivo je da sam u nekim mlađim godinama, zajedno s planinarskim ili sportskim društvima prešla pješke gotovo cijelu bivšu Jugu: manastire Dečani, Gračanicu, Pećku patrijaršiju, planine i rijeke: Drinu, Taru, Durmitor, Jahorinu, Vlašić, pa u Sloveniji Komnu, Vršić, Triglavska jezera, izvor Soče, pa naravno i Samoborsko gorje i Gorski kotar, južni Velebit, itd. 

Evo sad da ipak nabrojim neka stvarno daleka putovanja: autom od Zagreba do Haaga i natrag, autom do Bratislave i natrag, autobusom na Šaru i Durmitor, pa kružno putovanje autom po Mađarskoj, Njemačkoj i Italiji itd.

No naša/moja najveća samostalna putovanja su Indija (od New Delhia do Bangalorea), Kuba i Meksiko (Mexico City, Teotihuacán i Ixtapan), te SAD jedno pet puta (kružno putovanje : Boston, Washington, Boulder- Colorado, Shreveport - Texas; zatim Amherst, pa četiri puta New York), a jedno pet puta po tjedan dana u Berlinu, tri puta u Budimpešti, u Tallinu, Bambergu, Koelnu, Bukureštu, Sofiji, Istambulu, Kairu, u Haifi, Jeruzalemu, na Golanskoj visoravni, u Tunisu, Maroku, Portugalu, Francuskoj i Španjolskoj, u Švicarskoj , Češkoj , Slovačkoj i Poljskoj, u Rusiji, Litvi i Latviji, u Sjevernoj Irskoj, Velikoj Britaniji, Grčkoj i Italiji (u Sieni, Ravenni, Bologni, Rimu, Napulju, Toscani), pa Beču, Skopju, Ohridu, Badkleinkirchheimu, Srebrenici, Zvorniku, Gornjem Vakufu, Bosanskoj Krupi, Sarajevu… (i koliko ću još to nabrajati?

Gdje su sve te emocije? u nazivima? što govori takav tekst? Il ny a pas de horse texte…  ako se tekst makne od konteksta, površinski tekst odbacuje vrijednosti, ideale i značenje inherentno logocentrizmu… to oslobađa tekst od jedinstva, pa je značenje neodređeno tj. ima mogućnost danu čitatelju da sam pronađe značenje. Riceur smatra da tekst djeluje kao lingvistički medijator između autora i čitatelja… imena zemalja i gradova/mjesta koje sam nanizala bez reda mogu biti temelj dijaloške interakcije - prema Gadameru - ali značenje zapravo nije ni od čitatelja ni od autora, nego common meaning… Temelj kojeg piše autor je događaj, a čita ga i interpretira čitatelj. .. tradicija u kojoj stoji tekst i koja je utjecala na autora je Balkan, percepcija i imaginiranje, navike i zakoni, vjerovanja i događaji - zapravo 500 godina otomanskog carstva i možda 50 godina austrougarskog… a Hićo (Hitler) jedva da me dotakao… odatle je vrsta i “izbor” mojih putovanja… obožavala sam Njemačku, stare srednjovjekovne gradiće, gdje smo živjeli - Weiblingen, Geislingen a.d. Steige, Tuebingen…) 

Mi koji smo voljeli Krležu, nama se poklopilo to da smo jedno pet godina dolazili uzastopno u Budimpeštu (CEU nam je to omogućio), i ja i Karmen smo dolazile kao stipendistice Ženskih studija; Karmen je dobila cijelu studijsku godinu za doktorat, a ja sam pak s nekoliko feministkinja dobila poziv i boravak i u Beču kod američke ambasadorice u Austriji, gdje nam je na tjedan dana bilo pruženo intenzivno management školovanje. Nisam bila kao Krleža pravi budimpeštanski dijak, ali zavoljela sam trgove i kupališta dolje, a parkove i uličice gore po Budimu, a posebno beskrajna polja suncokreta na povratku u Zagreb. Upoznala sam divne ljude, predavače/ice različitih interdisciplinarnih kolegija ili studente - to mi je bilo upečatljivije studiranje od onog u Zagrebu na Odsjeku za filozofiju.

Dva najljepša putovanja, ono na Kubu i u Mexico - približit ću vam čim posložim fotke iz tog vremena, a ovdje bih opisala najneobičniji svoj put , a to je put u Indiju 1996. na 1997. - par mjeseci prije nego li sam pala s krova i slomila kralježnicu.

‍

Der Schneider von Ulm (2)Das Gedicht:Bertolt Brecht: Ulm 1592

„Bischof, ich kann fliegen“,

Sagte der Schneider zum Bischof.

„Pass auf, wie ich’s mach’!

“Und er stieg mit so ‘nen Dingen,

Die aussahn wie Schwingen

Auf das große, große Kirchendach.

‍

Der Bischof ging weiter.

„Das sind so lauter Lügen,

Der Mensch ist kein Vogel,

Es wird nie ein Mensch fliegen“,

Sagte der Bischof vom Schneider.

‍

„Der Schneider ist verschieden“,

Sagten die Leute dem Bischof.

„Es war eine Hatz.

Seine Flügel sind zerspellet

Und er lag zerschellet

Auf dem harten, harten Kirchenplatz.“

‍

„Die Glocken sollen läuten,

Es waren nichts als Lügen,

Der Mensch ist kein Vogel,

Es wird nie ein Mensch fliegen“,

Sagte der Bischof den Leuten.

Bertold Brecht in: Die Gedichte. Die Sammlungen. Die Einzelgedichte.Hrsg. v. Jan Knopf. Neuausg.2007; Suhrkamp; 19.80 EUR Sažmi