Da malo opišemo naš minuli rad

OCD ^[1]  Mali korak - Centar za kulturu mira i nenasilja nastao je prije punih trideset godina kao učiteljska i pedagoška inicijativa (sada bi se to zvalo edukacijska), a potom i kao neprofitna organizacija. Tada nismo znali što su to “nevladine udruge”. Znali smo samo da to nema veze s politikom i državnim institucijama, čak niti s radnim organizacijama gdje se radi za plaću. To su samoinicijativno pokrenute organizacije grupe ljudi zainteresiranih za istu stvar. Na početku mi se činilo da nam je cilj bio dobrovoljna pomoć onima koji bez svoje krivnje najviše stradavaju u ratu, a nisu vojnici, nego civili, i to žene i djeca, te oni koji ostaju bez stana ili kuće, bez školovanja, oni isključeni iz društva, marginalizirani, bez ikakvih prava. Moji su bivši đaci s drugim mladim ljudima pokrenuli tzv. Antiratnu kampanju. Sudjelovanje u tom aktivističkom radu značilo je žrtvovati slobodno vrijeme (ako ste bili zaposleni kao ja) za svoje ideje (ili ideale), ne raditi samo za svoje dobro, nego za opću dobrobnit, za dobro zajednice, tj.drugih ljudi. Značilo je vidjeti ili pronaći ono što je određenim ljudima najpotrebnije u toj situaciji,  pa početi tražiti sredstva da bi se ideja o toj pomoći realizirala.

Što nam je dalo tu hrabrost i ekspertno znanje/vještinu/ volju da pokrenemo prve radionice kao metodu iskustvenog doživljajnog učenja? Bili/e smo mahom gimnazijske profesori/ce, prilično temeljito obrazovane i kreativne, a posebna smo umijeća tražile već tada na masterclass tečajevima svjetski poznatih majstora vođenja grupnog rada i procesa socijalne promjene, kao i promjene (transformacije) obrazovanja: nenasilna komunikacija Marshalla Rosenberga (Pečuh, 1994.), procesni rad Arnolda Mindella (Zürich, 1986. i 1988.), Glaserova teorija škole (Rijeka,1989.), grupni rad s maloljetnim delikventima Toma Leimdorfera (Begovo razdolje, 1991.) i John Lampen (York, 2002.-2005.), te suočavanje sa stresom i pomoć djeci Ofre Ayalon (Haifa, 1995.), edukacija za osobni razvoj Magnusa Haavelsruda (Norveška, 1996.), mirovna pedagogija Wernera Wintersteinera (Klagenfurt, 2000.) i Betty Reardon (Columbia University, 2000., Zagreb 2004.) 

Što se događa sada, zadnjih godina?  

Pandemija Covida-19, virusa koji je stalno mutirao. Zagreb i Banija su doživjeli jaki potres. Stari dio Gornjeg i Donjeg grada bio je jako pogođen, takoreći nestao je lijepi Zagreb-grad, nestao je grad u koji su u međuvremenu dolazile kolone turista, Koreanci, Vijetnamci, Kinezi, Englezi, Amerikanci...

Mali korak je u te dvije vrlo opake godine (u političkim okolnostima difamiranja HDZeovske državne vlasti, otvaranja sve novijih slučajeva korupcije čelnih ljudi Vlade, stalnih otezanja sudskih procesa i promjena zakona, da ne govorimo o ovome dobu ozbiljne nesigurnosti življenja sviju nas zbog Covida 19, gdje se pomiješao legitimitet različitih institucija u tzv. partnerstvu privatno-javnih i državnih tijela) - i dalje nekako živio, ne više službeno, nego privatno. Odjavili smo ga da ne plaćamo naknadu banci svaki mjesec uz obavezno podnošenje financijskog izvješća poreznim vlastima, a nismo više ništa službeno kao organizacija radili, niti se natjecali za sredstva. No, sjećali su nas se neki posve nepoznati ljudi, škole, nove organizacije  civilnog društva - te nas pozivali osobno, kao stručne ljude, profesionalce, pa smo bili pozvani u Mexico, Bratislavu, Novi Sad… …    

Sukobi     

Veliki broj programa i projekata tijekom ratnog i poratnog perioda bavio se prevencijom nasilja, a ona je nužno podrazumijevala rad na sukobima. Najprije bih istaknula naše razumijevanje ključnih pojmova koji se bitno razlikuju od svakodnevnog poimanja: tako vršnjačko nasilje razumijevamo kao strukturalno nasilje (ne vidimo ga samo u formi direktnog fizičkog ili psihičkog nasilja); pojam sukoba koji se u svakodnevnom poimanju vidi kao opreka „stanju normalnosti“ (kao ratno stanje) ili kao nešto zloćudno i destruktivno - razumijevamo kao svakodnevnu  pojavu koja  ima upravo obratni potencijal: da kroz procesiranje izazove nadrastanje/ nužno potrebne promjene. No većina ljudi u liberalnoj demokratskoj tradiciji neupitno misli da su sukobi zloćudni i da društvene  promjene znače nestajanje sukoba. Ljubim-ruke, gđo/gđice.

Konflikti ili sukobi su nužan, sastavni dio svakodnevnog života. Postoje na različitim razinama i različitih su svojstava, već s obzirom na predmet ili intenzitet, trajanje, broj sudionika itd.: sukob interesa, sukob odnosa, sukob vrijednosti , sukob identiteta, rasni, vjerski, ideološki, nacionalni, internacionalni sukob, rodno-spolni sukob, društveno-politički sukob, obiteljski sukob, stranački sukobi, unutargrupni, interpersonalni, međugrupni (roditelji-djeca, učenici-nastavnici, uprava-uposlenici,  djeca-odrasli, Srbi-Hrvati itd,), latentni i manifestni sukobi, smrznuti i skriveni sukobi itd.

Bavit ću se sada fenomenom društvenih sukoba i analizirati njihovu vezu sa slijedećim ključnim parovima pojmova: nasilje/nenasilje, prevencija/provencija, rat/mir. No, da vam najprije dam svoju ili recikliranu definiciju sukoba.

Sukob je interaktivni proces s jakom unutarnjom dinamikom i doživljajem neslaganja, gdje osim napetosti i neprijateljstva među sukobljenim stranama postoji i potencijal neslućenog rješenja/promjene, gdje se - ako se mijenjaju odnosi sukobljenih strana - mijenjaju obrasci komunikacije i međusobnog razumijevanja, tako da strane postaju sposobne za zajedničko unikatno odnosno jedinstveno rješavanje problema.

Tri su pojma u uporabi u vezi s praksom rada na sukobima:

1. Rješavanje sukoba - implicira shvaćanje da je sukob nešto loše i da ga treba brzopotezno što prije likvidirati. Sukob je kratkotrajni fenomen. Cilj „rješavanja“ je redukcija ili kontrola eksplozivnosti, a ne suočavanje sa stvarnim izvorom problema.
2. ‍Upravljanje sukobom - smatra da su sukobi dugoročniji procesi koji se ne mogu brzo, tehnički rješavati. Pojam “upravljanje” (management) sugerira da se ljudima može dirigirati ili da mogu biti nadzirani kao da su fizički objekti.
3. ‍Transformacija sukoba - podrazumijeva da je sukob strukturalna komponenta društva. Društvene sukobe prirodno stvaraju ljudi upleteni u različite vrste i razine odnosa. Sukobi mijenjaju događaje, ljude i odnose koji su stvorili inicijalni sukob. Gledano dugoročnije - mijenjaju i institucije društva, stvarajući nove modele suživota. 

Temelj, osnova rada na sukobima je procesni rad (fokus na procesu). Duboka demokracija je pak pojam kojim se opisuje filozofska osnova procesnog rada. Za razliku od klasičnog pojma demokracije koji je usmjeren na načelo vladanja većine, duboka demokracija uzima da su SVI glasovi, sve razine svjesnosti i okviri realnosti važni. Duboka demokracija^[1] je iskustvo procesa koji teče i u kojem su svi akteri na sceni svjesni svog položaja, privilegija i moći te potencijala tih sila da marginaliziraju pojedince i grupe. 

Nadalje, postoje različiti pristupi i razlike u razumijevanju sljedećih pojmova: nasilje, rat i mir. 

"Ja nasilje promatram kao smetnju osnovnim ljudskim potrebama, koja se može izbjeći, ili je to ometanje kvalitete života koje spušta stupanj zadovoljenja ljudskih potreba ispod stupnja koji bi potencijalno bio moguć." ^[3]

Takvo shvaćanje pojma "nasilje" nadilazi direktno nasilje koje jedna ili više osoba mogu nanijeti drugim osobama. Osim direktnog nasilja, Galtung naglašava postojanje i strukturalnog nasilja koje ne potječe od osoba, nego je skriveno u društvenim strukturama. Na primjer, strukturalno nasilje je sadržano i u slabijim startnim šansama djece koja dolaze iz ruralnih područja, čiji su roditelji siromašni ili pripadaju romskoj populaciji.

Norveški znanstvenik predložio je da se o nasilju govori uvijek kada budu povrijeđene osnovne potrebe čovjeka: preživljavanje, opće stanje tijela, osobni identitet ili sloboda da se odabere između dvije mogućnosti. Nasilje se koristi svaki puta kada se na ljude utječe tako da se ometa njihov razvoj, odnosno da se oni ne razvijaju onako kako bi se mogli razvijati (strukturalno nasilje). 

Galtung je krajem šezdesetih godina 20.st. napravio razliku između osobnog ili direktnog nasilja s jedne i strukturalnog nasilja s druge strane, a danas je otišao i korak dalje. Danas, uglavnom, radimo s trokutom - direktno, strukturalno i kulturalno nasilje. Ono što je posebno razvijeno ovih dvadeset godina 21. stoljeća, to je kulturalno nasilje, kojeg je naizravniji primjer utjecaj medija.

‍Kako  smo detektirali potrebu za radom na prevenciji nasilja ? 

Nasilje među mladima i nije naša posebna tema, nego je to prije nasilje u odnosima i među odraslima. Mi smo po vokaciji mirovni aktivisti. Svi naši programi su od početka polazili od međudjelovanja svih aktera unutar određenog socijalnog konteksta. No, uvijek nas je jedan te isti fenomen (koji je poprimao različite oblike) - stavljao u nedoumicu, a ujedno i podsticao da djelujemo. To je pitanje zašto ljudi muče, preziru, omalovažavaju i vrše nasilje jedni nad drugima.

Djeca su svjedoci i sudionici gospodarskih, migracijskih i kulturnih promjena u kojima su odrasli (njihovi roditelji, rodbina, susjedi) sučeljeni s krizom osobnih vrijednosti i promjenom svog unutrašnjeg modela svijeta. Prvo rat, a uz to tranzicijske promjene cijelog ustrojstva društva učinile su život provizornim i nesigurnim. Djeca su u toj atmosferi i takvom okruženju bila – i još uvijek jesu - najdirektnije pogođena u svom emocionalnom, intelektualnom, socijalnom i moralnom razvoju. I u današnjoj situaciji opće nesigurnosti, gdje je sve manje proizvodnog rada, sve više nezaposlenih i siromašnih, sve veća jagma za osobnim probitkom ili uspjehom u položaju i prolaznim užitkom – mladi su izloženi onim obrascima ponašanja koji se temelje na uzajamnom nepovjerenju, neprijateljstvu, netolerantnosti i nasilju. 

Potreba koja se sada može predvidjeti, i koja je još snažnija - dolazi ne samo od konteksta u kojem živimo, nego od promjena koje smo sami već doživjeli: stara ličnost ili osobnost je uništena, nestale su vrijednosti koje su nas vodile. Tako i Slavoj Žižek prognozira da će 21.stoljeće biti stoljeće post-traumatskih neangažiranih subjekata: “U novom obliku subjektiviteta - autističnom, ravnodušnom, emocionalno neangažiranom - neosjetljiva psiha doživljava olakšanje kad joj kažu da je bolesna, jer onda nije više odgovorna.“ Nasilje je u načinu na koji ljudi sami  prihvaćaju zaborav, odsijecaju se od svojih rezervi sjećanja. I još jedna filozofska konstatacija (Levinas): Ušli smo u novu eru političkog nasilja gdje politika legitimira razne laži kao normalne, svi se ekscesi i nesreće nastoje neutralizirati i prikazati kao puka slučajnost, koja se ne može uopće interpretirati (požar na Kornatima). S druge strane, događaji kojima se daje lažno ili hipertrofirano tumačenje – napadaju se, optužuju (u medijima) kao politički konotirani (od oporbene ili stranke na vlasti).

Novi ranjenici – tako Žižek zove ljude koji će živjeti u 21. stoljeću.

Kako smo razvili naš pristup

Naše (ili moje) teorijsko i praktičko polazište oformilo se dopunskim školovanjem tijekom i neposredno nakon rata (1990. – 2000.) kada sam kao volonter i aktivistica upoznala vodeće teoretičare i učitelje mirovnog obrazovanja, zahvaljujući čijem nevjerojatnom entuzijazmu, razumijevanju i majstorstvu otvorenosti sam započela ono što sada radim. Sudjelovala sam na nizu seminara, konferencija i treninga koje su vodili mnogi poznati (naši i strani) eksperti. Zahvaljujem im ovdje na tome što su utjecali na moje shvaćanje svijeta, ljudi i sebe same. Sve što za mene ima profesionalnu, osobnu i duhovnu vrijednost razvila sam kroz vlastiti rad,  tj. nisam postala sljedbenikom neke škole mišljenja niti nekog (jednog) određenog učitelja. No, koncept mirovnog obrazovanja razvila sam oslanjajući se na ideje, shvaćanja i metode njih nekoliko koje sam ovdje spomenula. Prvi koji nas je uveo u „jezik žirafe“ i „jezik zmije“, bio je veliki majstor praktičar, psihijatar– dr. Marshall B.Rosenberg.

Drugi je utjecaj procesnog rada Arnolda Mindella, a treći je teorija strukturalnog nasilja Johna Galtunga. Najteže posljedice koje ostavlja strukturalno nasilje  - to su one na duhu i sjećanju. Eksploatacija ima posebne komponente, koje sprečavaju obrazovanje i osvješćivanje, a time se postiže zaborav otpora.  Mindell to naziva politikom svjesnosti , a postiže se procesnim radom - svi postupci u radu vode računa da se osvijeste socijalne, ekonomske, političke i kulturne kontradikcije u vlastitoj široj zajednici, a istovremeno se radi na osvještavanju posljedica vlastitog izbora i odluka.

Sljedeća komponenta našeg pristupa je pedagogija mira. To je integralni pristup koji povezuje teoriju, pedagogiju i akciju. Teorija istražuje dominantne paradigme, pedagogija se zalaže za razvoj sposobnosti i potencijala (i odgovornosti za zajednicu), a akcija za osobnu, strukturalnu i političku transformaciju. 

Tri su naše članice Malog koraka ostale poznate kao eksperti  u nacionalnom kao i internacionalnom miljeu. To smo Karmen, Duška Gelb i ja.  U izvještajima Malog koraka UNICEFu, Agenciji za odgoj i obrazovanje RH, Nansen Dialog Centru, Danskom crvenom križu i ostalim institucijama koje su nas na temelju natječaja putem projekata izabrale i financirale stoje podaci o broju sudionika i programima koje smo održali tijekom 30 godina rada

Jedan je projekt, primjerice, trajao uzastopno pet godina, podržan od UNICEFa, a obuhvatio je poduku učitelja i nastavnika 87 osnovnih škola (u Istočnoj Slavoniji i Dalmaciji) koji su nakon edukacije dobrovoljno radili s učenicima jednog ili više razreda na rješavanju sukoba i medijaciji, bili supervizirani i nastavili širiti radionički procesni rad  preko stručnih aktiva nastavnika. Naša dva priručnika “Za Damire i Nemire” i “Za Svemire” prevedena su na engleski, a onaj prvi i na hebrejski i arapski.

‍