Čovjek je u svijetu s nekim razlogom

‍Recite nam nešto o sebi. Kako biste opisali sami sebe? 

Teško, to ne mogu To mogu moji bližnji. Ako se sjetim što mi je govorila mama - da sam neuredna, ili moj razrednik Mirko Žeželj - nije za tebe filozofija nego umjetnost, imaš višak mašte, ili Jurica Pazman, urednik Modre laste u Školskoj knjizi - vi se uvijek žurite, jurite kroz ove hodnike kao da će vam posao pobjeći, ili moji priatelji - ti si zbilja anarhistica, boriš se stalno s institucijama i protiv autoriteta - evo, tako bi možda dobili moj opis.

Ili me pitajte što sam radila jučer navečer, možda bi se odatle moglo saznati nešto više.

‍Pa, dobro, što ste radili jučer navečer?

Bila sam u HNK na Filozofskom teatru. Bio je to razgovor s dva zanimljiva gosta - s talijanskim filozofom Francom B. Bifom i rock-pjevačem Bobbijem Gillespijem koji je nedavno izdao album CHAOSMOSA... Ako želite nešto o meni doznati, pitajte me zašto sam došla na taj događaj? 

‍Dobro, recite.

Bila sam ljubopitljiva (privuku me nestandardne ideje i inicijative), zanimalo me kako će razgovarati jedan proslavljeni glazbenik i jedan buntovni filozof, da li o Trumpu ili o Margaret Thacher, o izbjeglicama i ratovima ili možda o glazbi i smislu života? Bila sam dobro raspoložena. Oba BB-a su imala fini osjećaj za humor, nisu se nadmetali, obojica su radila ono što vole, bili su ispunjeni ljudi. Raspršili su mi bojazan s kojom sam došla: da se filozofija profanira, estradizira, jer kako se mogu dovesti rocker i filozof zajedno na pozornicu!!?? A oni su bili uza svu svoju različitost kompatibilni - oduševila me njihova spontanost i način kako su otkrivali svijest o vlastitim sklonostima i uvjerenjima i svijest o našem svijetu. Ohrabrili su nas tom svojom vještinom prepoznavanja vlastitih potreba i sklonosti, kriterijima vlastitih vrijednosti i životnih iskustava, nisu nam docirali ni nametali neke svoje istine.   

‍Što je kod vas potaklo iskru, bilo okidač da počnete raditi na promicanju i unapređenju - kako ste vi to nazvali “kulture mira i nenasilja”? Kako ste se okrenuli prema aktivizmu i mirovnom pokretu i to nakon studija filozofije?

Ja sam neko vrijeme bila profesorica na Matematičkoj ili XV.gimnaziji u Zagrebu. Otišla sam sa škole kad sam se razboljela (TBC) i morala promijeniti zanimanje. Došla sam po pozivu u Ministarstvo na tadašnji Trg Jože Vlahovića: bila sam kvalificirana za republičku prosvjetnu savjetnicu za predmete koje sam predavala u školi: filozofiju, logiku, psihologiju, sociologiju i marksizam. Dva su prosvjetna savjetnika otišla u mirovinu i predložila me za to radno mjesto. No 1990. pozvala me grupa učenika s te gimnazije da sudjelujem u nekom njihovom projektu NOVE ŠKOLICE - slobodarske ideje škole, poput one opisane u Djeci Summerhila. Bila je to godina čudnovatih društvenih promjena u Evropi i svijetu, osjećala se takoreći u zraku: nevjerojatna atmosfera radosti i nadanja. Imali smo dojam da se može učiniti u društvu nešto zbilja veliko i novo. Da dolazi demokracija, pravi život.

Nadobudni učenici Matematičke došli su na pomisao da mogu osnovati onakvu školu kakvu oni žele. Dobili su odobrenje od ravnateljice, tada prof.Vesne Čičin-Šain, da se to odvija svake subote u zgradi Matematičke gimnazije. Učenici su sami izabrali profesore koje su smatrali inovatorima, a model se bazirao na interdisciplinarnosti i problemskom pristupu. Netko od učenika ili/i profesora formulirao je problem, na primjer aksiomatizacija u matematici, filozofiji i povijesti umjetnosti (arhitekturi) i svi su se pripremali, neki predavali, razglabali smo to do popodne, skoro cijeli dan, svi učenici i svi profesori. Radilo se ozbiljno premda improvizirano, imali smo i tečaj pantomime. Osnovno je bilo zajednički misliti. Nakon šest mjeseci tog divnog potpuno volonterskog zajedničkog rada (a učili smo jedni od drugih ) - počeo je rat.

‍Nisam zamislila da razgovaramo o ratu, ali shvatila sam da ste vi bili mirovna aktivistica, čak i prije rata.

Da. Putovala sam i živjela jedno vrijeme vani, u inozemstvu. I u Americi kao i u Evropi u nekim razdobljima postojao je pokret za društvenu promjenu. Bila je to studentska inicijativa. Glazba, koncerti i prosvjedi sjedenjem na tramvajskoj pruzi obilježavali su tu poznatu 68.godinu. Mirovni duh koji je prožimao tadašnju viziju društvene promjene očitovao se u protivljenju protestantskoj etici rada od 7 do 19 koju je forsirao kapitalizam. U zemljama Istočne i Jugoistočne Evrope počeli su nešto kasnije nacionalni i nacionalistički građanski pokreti. 

Negdje oko 1988. kad je već kod nas izlazio Feral Tribune i Arkzin postala sam članica Antiratne kampanje Hrvatske, udruge koju je s nizom mladih ljudi različitog socijalnog i nacionalnog podrijetla osnovala moja bivša učenica iz XV. gimnazije - Vesna Teršelič, danas osnivačica i direktorica "Documente".

‍Je li točno da ste vi osnovali ili potakli osnivanje niza nevladinih organizacija?

Da, su-osnovala sam, dvije su sve do danas ostale aktivne i važne: Centar za ženske studije i Centar za mirovne studije. Obje te organizacije već su proslavile svoje 20-godišnjice rada. Ona koja se iznjedrila iz ovih kao edukacijska, za poduku u specifičnim vještinama interakcije sam ja počela voditi pod nazivom Mali korak. U početku smo mi profe po profesiji volonterski radile za druge neprofitne organizacije takozvane mirovne radionice. Danas je takva - i to najbolja - organizacija Smart. Onda smo se natjecali da te vještine radimo s nastavnicima i učenicima.

‍Pa kako ste mogli to raditi, tada je bio rat za nezavisnost Hrvatske.

Da, ali mnogima se nije sviđala diskriminacija manjinskih etničkih grupa. Dovoljno je bilo da se ja zovem po mužu Uzelac, da su me kolege na poslu počeli izbjegavati. A radionice smo radili izvan radnog vremena i vikendom i o tome nisam pričala na poslu. Da, zbilja je bilo teško opravdati rad na mirovnom obrazovanju za vrijeme samog rata  Bilo je očito da nikakva poduka o miru ne može zaustaviti rat. Štoviše, sam govor o miru išao je protiv općeg uvjerenja da je rat naš ponos, da se moramo boriti protiv agresije. Dakle, išli smo protiv struje, iako je to podupirao UNICEF i druge međunarodne organizacije (kao AMNESTY INTERNATIONAL, COUNCIL OF EUROPE, COMMON GROUND itd). I one su izazivale podozrenje, premda su imale ugovorima na razini UN-a zadaće da se čim izbije rat u nekoj zemlji zauzimaju za normalizaciju života djece, vrtića i škola. Tako sam odmah počela rad na sukobima po školama s učiteljskim kadrom i djecom, te onda i s roditeljima. Uz financiranje UNICEFa - naš entuzijazam da ljude ohrabrimo, da ih saslušamo i olakšamo im suočavanje s traumama bez obzira na nacionalnost, vjeru i dob - bili su jači od javnog mnijenja i političke retorike.

‍Gdje ste tada najviše radili,  u Zagrebu?

Neee, najmanje u Zagrebu. S UNPROFORom u Pakracu, Daruvaru, Lipiku, pa onda s UNICEFom u Dalmaciji i Istočnoj Slavoniji, najviše u Vukovaru, ali gotovo u svim osnovnim školama (područnim i središnjim u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje), od Sjeverne Hrvatske i Istre, preko Gorskog Kotara i Banije do Primorja i Dalmacije.

Dakle, umnažali smo edukacijom nove voditelje mirnog rješavanja sukoba  - neke su učiteljice bile pravi majstori i dalje širile te mirovne radionice kao oblik izvannastavnog rada, 1997. do 1999. imali smo 89 osnovnih škola u Istočnoj Slavoniji, gdje se odvijala edukacija nenasilne komunikacije po godinu ili dvije u nižim ili višim razredima prema knjizi Za Damire i Nemire. Zanimljivo je da tada, premda neposredno nakon rata, nije bilo uopće incidenata između roditelja i djece srpske i hrvatske nacionalnosti koji su ostali živjeti u tom kraju.

Dakle, obišli ste od 1992. do 2001. cijelu Hrvatsku?

Da, ali ne samo Hrvatsku, nego do tada i kasnije i BiH (s nekoliko seminara i u Makedoniji i na Kosovu). Najprije smo tri godine radili s istim učiteljima i nastavnicima u većini osnovnih škola u Bihaću i Bosanskoj Krupi, a po pozivu Danskog Crvenog križa. Tu su rezultati bili iznenađujući: učenici koji su se uključili u izvannastavne radionice imali su sve bolji uspjeh u redovnoj školi, nastavnici su preuzimali suradnju među školama, a projekt je - evaluiran od evropskih eksperata - doživio veliko priznanje i primjenu prevođenjem na arapski i hebrejski (priručnik Za Damire i Nemire). Istovremeno smo desetak godina radili u suradnji s Nansen Dijalog Centrom iz Sarajeva po srednjim i osnovnim školama u sjevernoj, srednjoj i istočnoj Bosni (Modriča, Jajce, Banja Luka, Zenica, Tuzla, Sarajevo, Zvornik, Srebrenica, Gornji Vakuf, Mostar, itd.).

‍Pa kako ste se osjećali - stalno na putu i biti s tim nesretnim ljudima?

Čini mi se da imate vrlo općenitu, čak stereotipnu predodžbu o tom vremenu, odnosno o ratu i ljudima. Normalno, jer se još niste ni rodili.

Sad govorim samo u svoje ime, čak ako i kažem "mi"- to je zato jer smo redovito radili u timu. Naime, za vrijeme rata uvijek postoje otoci mira. Na primjer, linija fronte je na 20 km od vas, u školi učitelji se smiju i šale, u susjedstvu je kolinje, djeca se rađaju, a mladi parovi vjenčavaju i vole se, zub vas boli, a žurite do lokacije gdje držimo seminar. U Bosni prosvjetni radnici imaju veći dignitet no oni u Hrvatskoj. Upoznali smo divne ljude po školama, one koji nisu uhljebi, nego rade s velikim entuzijazmom, okrenuti djetetu kao osobi. Taj će mi period ostati u najljepšem sjećanju u vezi s izrekom "je..š zemlju koja Bosne nema".... A mi smo radili najbolje što smo znali, neumorno.

Upravo nas je rat ponukao da se potrudimo pokazati (djeci i odraslima) da ljudi nisu samo takvi - puni mržnje i bijesa, strahova i nasilja. Bila sam svjesna da smo sučeljeni s krizom svih dotadašnjih vrijednosti, da je riječ o promjeni našeg unutrašnjeg modela (shvaćanja) svijeta. Prvo rat, a onda tranzicijski preokret od općeg ili zajedničkog osjećaja socijalne sigurnosti ka privatnom, individualnom interesu omogućio je, gotovo legalizirao, niz sramotnih pljački koje su se skrivale iza domoljublja, a činile život provizornim i nesigurnim. Djeca i mladi nisu nikada odrastali u gorem okruženju: bili su najdirektnije pogođeni u svom emocionalnom, intelektualnom i moralnom razvoju. Ta se atmosfera moralnog kolapsa produžila i na djecu te djece, ona vlada i danas i sramotno je što moram priznati da sam danas nesretnija osoba od one koja sam tada bila. Imam na desetke nevjerojatnih doživljaja i priča koje mogu biti legende o životima ljudi iskrenih osjećaja i mudrih na temelju vlastitog iskustva.

Oh, čini mi se da mi u HUM-u znamo vrlo malo o vama: Pričali ste gdje ste sve bili u Hrvatskoj i u BiH. A niste li bili po Evropi, ili još dalje?

Draga Anita, pa ja sam u to isto vrijeme proputovala i cijelu Evropu, a ako uzmem u obzir i zadnjih deset godina - cijeli svijet. Imala sam sreću što sam bila pozvana u Antwerpen na osnivačku skupštinu jedne velike međunarodne udruge (DARE - Democracy and Human Rights Education) gdje su došli predsjednici grassroot udruga iz različitih evropskih zemalja, a sve te neprofitne organizacije bavile su se ljudskim i dječjim pravima, prevencijom nasilja ili mirnim rješavanjem sukoba. Stjecajem okolnosti izabrali su me u upravni odbor te mrežne organizacije i punih osam godina nastupala sam i organizirala seminare i konferencije po različitim zemljama Evrope. Bila sam u Grčkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, u Mađarskoj, Belgiji, Nizozemskoj, u Litvi, Estoniji i Latviji, u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj, u Portugalu, Velikoj Britaniji, Irskoj i Španjolskoj, u Italiji, Švicarskoj, Slovačkoj i Češkoj. Prvi moj studijski boravak u SAD-u bio je još prije rata na Balkanu .Išla sam po pozivu američke vlade, a preko najpoznatijeg našeg izdavača udžbenika, Školske knjige, na grupno putovanje s 18 izabranih urednika i pisaca udžbenika društvenih znanosti iz Evrope (social science textbook writers). Vodili su nas kroz par američkih država, zapravo kroz univerzitete sljedećih gradova: Bostona, Washingtona, NewYorka, Denvera, Shreveporta, a sljedeće godine su me u Amherstu testirali kao internacionalnu trenericu rješavanja sukoba i medijacije u zajednici pa smo kao internacionalni tim (dvije žene iz SAD, po jedna iz Češke, Mađarske i Hrvatske) dobile gažu od tjedan dana rada s profesorima srednjih i viših učilišta iz Jugoistočne Evrope.

No dobivala sam i posve osobne pozive, a i putovala sam u neke egzotičnije zemlje, na Kubu, u Indiju, Egipat, Izrael, Maroko, Tunis, Tursku, Mexico .... Dosta sam se nahvalila. Evo, vi ste me naveli da napravim cijelu inventuru.

Kad već govorimo ovdje o vama kao internacionalnom ekspertu u tom području, gdje vam je bilo najugodnije ili najljepše, osim Bosne?

Bez oklijevanja mogu reći, najljepši mi je bio boravak i angažman u Meksiku 2013. godine, a prije toga - najdraži, gotovo rodbinski dolasci i rad u Berlinu (nakon pada Berlinskog zida). Kad sam odlučila odazvati se na kongres u Mexicu, sve je bilo neizvjesno, ja ne govorim španjolski ni portugalski pa sam izbjegavala Srednju i Južnu Ameriku. No oni su znali o mom radu, čak i o filozofiji praxisovaca u Jugoslaviji više nego današnji predsjednik HFD-a, sve je bilo izvanredno dobro organizirano. Da, ja sam mogla sa sobom povesti i "asistenta".

A tko su bili vaši glavni učitelji ?

Imala sam ih dosta. Ako znate da sam završila filozofiju - onda znate da već na studiju postoji idolopoklonstvo. Naši su profesori s Odsjeka za filozofiju bili karizmatične osobe i voljeli su imati svoje sljedbenike. No ja sam ubrzo napustila taj smjer i počela se baviti posve drugačijim pristupom "znanju". Sama sam najprije plaćala svoje stručno usavršavanje kod majstora drugačijeg pristupa u radu s ljudima. Imam još uvijek tri velika i poznata imena: Arnold Mindell, PhD, autor procesnog rada, Marshall Rosenberg, PhD, autor nenasilne komunikacije i Betty Reardon, PhD, profesorica na Columbia univerzitetu, autorica Education for Human Dignity. Osim što sam bila kod njih na doškolovanju, uspjela sam Rosenberga i Betty Reardon dovesti u Zagreb (i Klagenfurt)- gdje su demonstrirali svoje umijeće.

‍Što Vas je potaklo da u svojoj praksi -  mnogo više nego ranije - primjenjujete te “nove” kompetencije - više vještine no znanja, vezane uz komunikaciju, upravljanje sukobima i medijaciju?

Djeca su (kako ranije, tako i danas) izložena ne samo utjecaju obitelji i uzorima koje osjećaju kao moralno ispravne, nego i onim obrascima ponašanja koji se temelje na uzajamnom nepovjerenju, neprijateljstvu, netolerantnosti, optuživanju i okrivljavanju drugih, otvorenom laganju, častohleplju i jagmi za položajima i novcem. To je sve prihvaćeno pomalo kao “normalno”i “opravdano”, a zapravo je to od davnina uvijek značilo zidanje strukturalnog i kulturalnog nasilja.

Radionice, koje smo nazvali pedagoškima, bile su posve drugačiji način interakcije ili komunikacije od klasičnih odnosa u školi (pa i domu). To nije bila situacija u kojoj jedan propovijeda, a drugi slušaju - pa onda ponavljaju ono što su čuli; tu se radi pomoću grupne interakcije i sudjelovanja svih u nekoj situaciji, procesu, događaju - pa se onda razmjenjuju osobne reakcije. Djeci (učenicima) valja omogućiti da sama kroz svoje doživljaje nađu tumačenje (značenje) svojih i tuđih postupaka, reakcija i cijelog zbivanja u radionici. Onaj koji vodi radionicu odriče se uloge onoga koji zna više, koji presuđuje, kudi, savjetuje. On/ona daje samo osnovnu uputu za kreiranje procesa, ali ne intervenira u konceptualizaciju dječjeg iskustva. Nije se ohrabrivalo teoretiziranje i debatiranje.

To je ujedno posve drugačija metoda učenja: doživljajna, iskustvena - gdje svatko tko sudjeluje u situaciji sam izvodi zaključke i kroz grupnu interakciju razmjenjuje svoje uvide. Tu se ne vade argumenti i ne nadmudruje (svađa), nego sa zanimanjem sluša tuđi osjećaj i doživljaj. No moraju se odabrati određene situacije koje izazivaju dileme ili razmišljanje. Jasno je da taj proces i interakcija zahtijeva izuzetnu vještinu i pripremljenost voditelja, njihovu visoku svjesnost i kreativnost . Njoj ili njemu mora biti stalo do toga da oni koji tu “uče” - zapravo otkrivaju znanje, da se porađaju, kako je govorio Sokrat, razgovarajući sa svojim učenicima. Ta se metoda zvala u Antičkoj Grčkoj majeutika.

‍Kako se u tu nenasilnu komunikaciju i mirovno obrazovanje uklapa rad na sukobima?

Mnogo smo učili - ja sam o svom trošku ili kao aktivistica išla u nauk kod vrhunskih majstora tog načina rada, kod Pierre Weila, u Škotsku, Alfreda Mindella u Zürich ili Grčku za seminare procesnog rada, kod Betty Reardon na Columbia univerzitet u New York, Wernera Wintersteinera u Innsbruck, Marshalla Rosenberga u Pećuh ili u Corimilla Centar u Sjevernoj Irskoj. Mnogi su majstori rada na sukobima bili pozivani i u Hrvatsku ili bi sami dolazili i donirali svoje znanje. Rad na sukobima usko je vezan uz nenasilje i nenasilnu komunikaciju, uz slušanje i empatiju a ne uz ukopavanje u svoj stav, manipulaciju i polarizaciju uvjerenja.

Sukob ili konflikt je kontroverzni pojam. Većini je ljudi to opasnost ili prijetnja, u svakom slučaju prepreka a ne prilika, pun je napetosti i neslaganja i tendira destrukciji. Sukob vidimo kao rat. Tako ga doživljava većina ljudi, ne primjećujući da su morali tijekom odrastanja i cijeloga života prolaziti svakodnevno kroz sukobe kao kroz prirodne nepogode: sukobi s roditeljima su nužni za osamostaljenje djeteta, sukobi sa šefom na poslu ukazuju na lošu organizaciju posla, sukobi između grada i sela, centra i periferije, bogatih i siromašnih; svi su oni svakodnevna činjenica života. Pa kako ne bi radili na vještini suočavanja sa sukobima, kad smo radili u područjima najtežih životnih uvjeta, etničke i vjerske podijeljenosti u zajednici, krajevima stalnih međusobnih isključivanja gdje je bilo najviše stradanja nedužnih zbog neljudskog ponašanja u  politiziranim ratnim okolnostima.

Taj oblik edukacije u posljednje vrijeme sramežljivo ulazi u tradicionalno obrazovanje. Što mislite koji su razlozi izostavljanja tih iznimno potrebnih znanja i vještina u životu svakog čovjeka - u tradicionalnom obrazovnom sustavu?

Pa kroz ovih 25 godina kroz naše radionice prošlo je desetak tisuća odraslih i djece, radilo se u školama uporno u izvannastavno vrijeme, radili su to oni koji su se htjeli angažirati jer im je taj oblik rada omogućio pravi kontakt s učenicima kao osobama i onda su pokušavali to prenijeti i u svoju stručnu nastavu. Ja sam danas  ponosna jer mislim da smo unijeli (mi i svi ti nastavnici) dobru iskru kreativnosti u generaciju ili dvije polaznika tih radionica.. Cilj tih radionica koji se redovno postizao - bio je motivirati mlade na razvoj svog samopouzdanja i samopoštovanja, na razvijanje vlastitih zaključaka i vrijednosti ( a ne samo na znanje kao paket gotovih spoznaja). Oni su postupno razvijali i osjećaj odgovornosti za svoje postupke kao i želju za vlastitim traganjem za znanjem. Takvi su učenici bili zahtjevni i pomalo drski, a većini je nastavnika lakše raditi bez interakcije, frontalno predavati i ocjenjivati. Danas i dalje prevladava frontalni način rada i oslanjanje na novu tehnologiju kao nešto što je samo po sebi kreativno. A nije, nego je učinkovito s obzirom na brojke, isplativost, profit.

Kada ste se prvi put susreli s medijacijom?

Već 1996. nakon putovanja po Sjevernoj Irskoj, počela sam čitati o medijaciji u školi na primjerima iz Sjeverne Irske (gdje se vodio rat između protestanata i katolika) - gdje su učenici prošli tečaj ili trening i postali medijatori. Tako smo 1997/8. u našoj neprofitnoj organizaciji “Mali korak”napravili novi projekt “Mirno rješavanje problema i sukoba u školi: mladi za mlade” za natječaj UNICEF-a i dobili ponovo tražena sredstva. Izradili smo cijelo brdo priprema: prvo smo osigurali na Studiju za socijalni rad u Zagrebu tečaj iz medijacije za sve nositelje provedbe projekta: to smo bili mi iz udruge “Mali korak” te učiteljice i pedagoginje s triju ciljanih škola. Odabrali smo najprije tri osnovne škole iz najosjetljivijih nacionalno miješanih područja - OŠ Braće Radić Iz Pakraca, V.OŠ iz Vukovara i OŠ DR. VINKA ŽGANCA iz Zagreba-Kozari Bok. Tražili smo da svi učenici  6. razreda u svakoj školi odaberu one učenike/ce iz svog razreda koje smatraju “dobrim -  pa onda zlim duhom razreda” i onda smo te i “dobre” i “zločeste” doveli uz pristanak škole i roditelja na kratki tečaj medijacije jedan vikend na moru.Tako smo dobili učenike/ce, njih 60, s njihovim razrednicama i pedagoginjama i došli u Selce, u Dom Crvenog križa. Plan je bio da tri dana učimo (senzibiliziramo) učenike kvalitetnom, nenasilnom komunikacijom, pa onda radimo na sukobima koje oni imaju u školi i na kraju treniramo proces i postupak medijacije. 

Sve što se događalo snimala je naša apsolventica filmske akademije iz New Yorka (vidi filM SPAJALICE), a opisali smo u priručniku ZA SVEMIRE, koji je objavljen 1999. na hrvatskom i engleskom jeziku. Naime, svaka je grupa učenika nastavila s vježbama medijacije na svojoj školi, a na kraju i sa stvarnim mirenjem među vršnjacima. A o medijaciji se tada kod nas nije znalo gotovo ništa.

Kada ste se po prvi put susreli s HUMom (Hrvatskom udrugom za mirenje) i kako vidite njen rad?

Suradnja je počela kada je njen predsjednik bio sudac Borislav Blažević i kada smo trebali kao organizacija ”Mali korak” realizirati veliki projekt stručnog usavršavanja nastavnika u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, a riječ je bila upravo o učenju medijacije. Podsjećam na ono što sam maloprije rekla: mi smo kao mala nevladina udruga već 1999. uz pomoć UNICEF-a objavili priručnik posvećen vršnjačkoj medijaciji u kojem se opisuje cijeli smisao, značenje i procedura  medijacije, njena uloga u školi, uloga medijatora i faze mirenja. No tada još nije postojao Zakon o mirenju (objavljen 16. listopada 2003), pa niti Hrvatska udruga za mirenje - također osnovana 2003). 

Ove procese pokrenuo je i uskoro bio u tom najviše angažiran sudac mr.sc. Borislav Blažević i mr.sc Danica Lisičar. Mali korak je već par godina surađivao s Agencijom za odgoj i obrazovanje na stručnom usavršavanju nastavnika u vještinama komunikacije, rješavanja sukoba, suradnje i medijacije u školi, pa sam odlučila pozvati gospodina Blaževića i gđu Danicu Lisičar da pri kraju rezidencijalnih seminara demonstriraju konkretne primjere mirenja u smislu izvansudske nagodbe te da progovore o različitim vrstama mirenja u Hrvatskoj koje su već postojale: u radnom pravu, obiteljskom pravu, sporovima pri osiguravajućim društvima i trgovačkim sudovima.  Naša suradnja bila je najintenzivnija, čini mi se, 2008. i 2009. godine i o školskoj medijaciji kao postupku znali su tada gotovo svi voditelji stručnih aktiva nastavnika u RH. Neki su se pedagozi i psiholozi dragovoljno upustili u trening malih medijatora na svojoj školi.

Nije li vam/nam već dosadilo razgovarati o nečemu što je zanimljivo kao proces, ali ne i kao podatak?

Nije mi dosadilo. Kakva je vaša suradnja danas?

Danas je situacija obrnuta, tj. uloge su izmijenjene. HUM je postao velika i značajna organizacija s nekoliko različitih odjela i aktivnosti, zahvaljujući stalnom napredovanju u aktualiziranju inicijativa, vođenja procesa mirenja te edukacije izmiritelja, a posebno velikoj energiji i entuzijazmu sadašnjeg predsjednika HUM-a Srđana Šimca i Kluba mladih. Nas sada HUM zove na suradnju, postali smo članovi HUM-a. A mnogi su već pokupili naše vještine i razvili- kako se to kaže - obrt.

Sudjelovali ste na mnogim međunarodnim stručnim skupovima i sveučilištima, a jedan nastup je bio poseban. 2002. izabrani ste kao jedna od 11 predstavnika/ ca NVO-a iz cijeloga svijeta da govorite na Specijalnoj sjednici Generalne Skupštine UN-a (8. - 10. svibnja 2002., New York) o pravu djece na mir. Time ste se svrstali među rijetke građane Republike Hrvatske koji se mogu podičiti govorom u zgradi Ujedinjenih naroda. Kako ste se tada osjećali i možete li nam reći nešto više o porukama koje ste tada odaslali?

To mi je također nezaboravan doživljaj. To je bila Specijalna sjednica posvećena djeci, odnosno preispitivanju prava djece ili/i njihove dobrobiti nakon desetak godina od donošenja Konvencije o pravima djeteta. Kako u skrbi za djecu i ostvarivanju dječjih prava sudjeluje mnoštvo neprofitnih organizacija iz cijelog svijeta, taj je sektor dobio zadatak da pripremi tu sjednicu, a to je značilo da sve zemlje članice UN-a raspravljaju tri dana u fokus-grupama kako bi donijele novu deklaraciju, usklađeniju s naglim, globalnim promjenama svijeta. Tijekom ta tri dana u glavnoj dvorani UN-a redali su se predsjednici ili/i ministri vanjskih poslova zemalja članica, a čekalo se da se konačno dođe do zajedničkog sporazuma i prijedloga nove deklaracije koja bi obuhvatila suvremene strahote koje su snašle djecu u ratovima, bacanju na ulicu (street-children), trgovini ljudima, otmicama (za trening djece-vojnika), ali jedna fokus grupa s predstavnicima SAD-a nikako da dođe do konsenzusa. Ja sam pripremila govor o pravu djece na mir.

‍‍Moj je nastup ovisio o duljini govora pojedinih predsjednika i o ODLUCI (trenutku) kada će se čitati zajedničko priopćenje o novome dokumentu. Moj je red bio trećeg dana, ali nikako da se završe rasprave po grupama u zasebnim prostorijama i nikako da se izglasa novi, budućnosti djece okrenut naprednijii pristup. Tijekom tog trećeg dana svi su pridošli čelnici zemalja i pozvani delegati mladih kao i predstavnici najvećih neprofitnih organizacija za djecu - bili već izmoreni te je dvorana bila poluprazna: prisutni su svaki čas izlazili na kavu ili cigaretu. Malo prije ponoći kad je sjednica trebala biti i zaključena, dvorana se odjednom napunila, a protokol je brzo isključivao prekobrojne govornike, te sam pomislila da ništa neće biti od mog nastupa.Ja sam također nekoliko puta izlazila iz dvorane popiti kavu, a onda su me pozvali iza pozornice i tu sam dugo stajala čekajući da me gurnu pred mikrofon za velikom govornicom u dvorani. Dvije predstavnice nevladinog sektora koje su bile sa mnom naglo su isključili, a osoba iz protokola mi se približila i šapnula: “Vi ste posljednji naš govornik. Pazite, dvorana je dupkom puna. Iza vas se čita zajedničko priopćenje, dokument koji je jedva izglasan. Imate 8 minuta.” Tako sam ja imala najviše publike u dvorani, 15 minuta prije ponoći. Svi su bili puni očekivanja u vezi s dokumentom i jedva čekali kraj - pa su mi razdragano zapljeskali i na početku i na kraju govora (pa su me organizatori iz UNICEFa koji su stajali iza zastora nazvali “our NGO QUEEN”  -‘kraljicom nevladinog sektora.’

‍Na kraju - da završimo pitanjem koje bi zaokružilo ovaj naš razgovor. Imate li neku poruku koju na temelju vašeg životnog iskustva želite prenijeti nama mladima? Kako biti najboljim verzijama sebe? Kako biti otvoreniji prema drugima? Koja je tu veza s medijacijom?

‍Ne znam koja bi poruka vama mladima nešto značila. Ja sam provela veći dio života u 20.st. Vi ste u drugom vremenu, veći dio života živjet ćete u 21. stoljeću - koje već sada neki zovu posthumano vrijeme (pazite, nisam rekla posthumno), jer je “započela” nova forma života s konstruiranim načinom egzistencije (A-life), korak do napuštanja prirode, tj. svekolike osjetilnosti biljaka, životinja i čovjeka. Nadajmo se da i Čovjek doživljava peobrazbu u šesto osjetilo. U svakom slučaju, vi sada živite punim plućima, gotovo u bezgraničnoj slobodi izbora, doduše s mnogo jačim osjećajem nesigurnosti, dilemom što da radite i mislite, koju odluku da donesete, ponajprije u vezi sa sobom i vlastitim razvojem.Imate li još volje slušati moje uvide? Ja bih rado  vama postavila neka pitanja. Hajde da vidimo dal’ se slažemo u mišljenju ili uvjerenju da život nije nasumičan nego smislen i da živimo s nekim razlogom?

‍Da, ja se slažem s vama, mislim da je život smislen i da ja također živim s nekim razlogom. Recite mi - jeste li vi otkrili koji je vaš razlog?

‍Dakle, da ponovim vaš odgovor. Nas dvije imamo uvjerenje da je čovjek u svijetu (vi i ja) s nekim razlogom. Ja pokušavam otkriti koji je to moj razlog ili svrha. Osjećam i mislim da svjesnost koja je inače svojstvena čovjeku, da mi daje veliku mogućnost izbora tako da se mogu mijenjati i razvijati i to prema nekoj svojoj, vlastitoj svrsi i planu.  Da ne živim od danas do sutra i samo gomilam stvari bez da se pitam čemu to, manipuliram ljude i stvari radi svog užitka, komocije i  prestiža, drugi mi smetaju itd itd. Da vas, dakle, opet upitam.

Možemo li kao svoju svrhu uzeti svoj rast i razvoj? Ne samo tjelesni nego i duhovni? To je onaj koji nije vidljiv. Imamo li svi svoju viziju? Vizija je svjetonazor koji podrazumijeva djelovanje.Danas prevladavaju dvije potpuno suprotne vizije; jedna se temelji na materijalizmu, slučajnosti i izvanjskim svojstvima stvarnosti, a druga na svijesti, svrsi i jedinstvu unutarnjeg i vanjskog. Prvo izabirete koju viziju života vidite kao svoju, a to ide tako što slijedite svoje sklonosti. Dok sam se bavila ritmikom i plesom punih osam godina, razabrala sam da je tijelo puno nepoznatih mogućnosti, ali ono je od mene tražilo asketizam, čisto fizičko usmjerenje i veliki individualizam. A mene su zanimali drugi, bolje rečeno odnosi među ljudima.

‍Koji odnosi? Pa ja sam ovamo došla upravo zato jer svuda vidim iskorištavanje, sukobe, nasilje, borbu…ne sam u politici, nego u obitelji, na poslu, svuda. Svi traže privilegije, žele vodstvo…Što nas to pokreće?

‍Da vam odgovorim na to moram navesti jedan primjer kao ilustraciju.

Promatrala sam jednog dana dvoje djece od tri ili četiri godine kako se igraju. Marin je diktirao igru i natjerao Miroslava da puzi četveronoške, Miro je bio konj, a Marin jahač. Nakon nekog vremena promijenili bi igru, počeli graditi kule u pijesku ili  trčati po vodu…. Drugog dana igra je započela na isti način: opet je Marin bio jahač, a Miro ga je kao živahni konj srušio jednom u pijesak… Ali nije predložio izmjenu uloga. Kada je Miroslav ostao sam, dala sam mu da nacrta (prema Gestalt teoriji)  konja i konjanika. Na pitanje tko je je konjanik, rekao je “Ja”. Pitala sam Miroslava zašto, ako želi biti jahač, ne predloži Marinu sutra da on bude konj. “Pa, Marin mi to neda.” ”Ali zašto ti pristaješ na to?” Miro je jasno rekao: “Ja mu popuštam.”  A zašto? - “Jer mi je stalo do njega. S njim se igram svaki dan”... Bila sam začuđena. Miroslav je bio svjestan što se događa. I nije pružao otpor, nije ušao u borbu koja bi razorila njihovu daljnju igru a možda i prijateljstvo. Njemu je stalo do odnosa, ne do vodstva.

Ovdje je - informacije radi - izvadak iz biltena koji govori o ključnim predavačima i radionicama s tog Prvog internacionalnog kongresa o transformaciji obrazovanja, održanog u Ixtapanu, Mexico, 2013. godine.