Čast

Da se ne radi o Zagrebačkoj banci, nijedan me bankovni ni drugi marketing ne bi pokrenuo da pišem  priču. Ali, želim ispričati zanimljivu genealogiju ZABE (Zagrebačke banke) koja je išla paralelno s mojim životom¹, a obuhvaća širi kontekst od Zabine godišnjice, iako ne i cijelih 100 godina (proslavljenih 2014).

Jedna se zvala Ljubica, a druga Vera, obje rođene Solariček - obje moje tete iz Pregrade - zaposlile su se u Zagrebačkoj banci, u poslovnici blizu Trešnjevačkog placa, u ulici Rade Končara, sada Tratinskoj. Tada mi nije trebala banka, išla sam u IV. gimnaziju, ali posjetila bih povremeno poslovnicu i svoje tete na koje sam bila ponosna. Tada su rijetke žene “sa sela” radile kao bankovne činovnice u Zagrebu.

Kada sam se udala, moj muž i ja radili smo dvije godine u Njemačkoj i štedili u toj banci, pa smo po povratku u Zagreb 1970. jedne subote podignuli svu ušteđevinu da bi kupili djedovinu, drvenu kućicu s vinogradom na Kraljevcu. Te novce sam nosila ja u svojoj torbi, a kad smo otišli na tržnicu, imali smo pune ruke vrećica s voćem i povrćem koje smo utrpali u svoj Renault 4 crvene boje. Nisam ni primijetila da sam svoju torbu odložila na haubu drugog automobila koji je bio parkiran uz naš. Otišli smo veselo na kavu prijateljima i ostali kod njih skoro jedan sat.

Pred kućom na Kraljevcu bio je parkiran nečiji svijetli Renault 4. Ušli smo u kuću gdje je mirisalo po kavi, a moja je mama vrlo ljubazno razgovarala s dvojicom muškaraca koji su nam odmah okrenuli nasmiješena lica - kao da se poznajemo. Mama je pitala: “Ta gdje ste tako dugo?“ Pozdravili smo se s nepoznatima i sjeli. „Jeste li došli možda zbog mene?“- pitao je moj muž. On je kao arhitekt znao susjedima pomoći u dogradnjama ili renoviranju kuće.. „Pa došli smo zbog vas oboje, zapravo zbog vaše gospođe“, rekao je jedan od dvojice. U taj čas sam ugledala na praznom stolcu svoju torbu. Ni Marijanu ni meni do tada nije ništa falilo. „Isuse, pa zar ste je VI našli, moju torbu?“ Svi smo odjednom govorili u isti glas i smijali se. Dvojica dobročinitelja bili su braća, brijači s Trešnjevke. Našli su u torbi moje dokumente, prebrojali novac i odlučili odmah doći na Kraljevec. Nisu htjeli nagradu nego nakon duljeg nagovaranja - samo Marijanove usluge, da im pomogne preurediti njihov lokal.

Cijela moja obitelj navikla je koristiti usluge Zagrebačke banke na Trešnjevci, no nismo bili baš bogznakakvi klijenti. A u to vrijeme, u bivšoj Jugoslaviji, svaki glavni grad svake bivše republike imao je banku svoga naziva: Ljubljanska banka, Zagrebačka banka, Sarajevska banka, Beogradska banka... Mamina stara škola u vezi s novcima bila je rigorozna, svi smo bili suzdržljivi u potrošnji, trošilo se onoliko koliko smo istog časa mogli platiti. Nikad nisam uzimala neki veći kredit, niti ikada bila u minusu s MasterCardom. Kartice mi služe za svakodnevnu nabavku, a kada putujem - ostavljam ih sve kod kuće.

Ostala sam vjerna svojoj ZABI: imam od početka Zabin paket-račun 1 ZA SVE,  zatim Dinamičnu lepezu, a od početka e-poslovnice plaćamo račune putem ZABA e-bankinga.

Tete su već davno umrle, ja sam razvedena, a prošle godine u jesen sam nakon duljeg vremena odlučila putovati  s Nikal-agencijom u Tursku.

Duhovni me nemir počeo tjerati na putovanja. Turska je danas velikim dijelom na području nekadašnje stare Grčke. Zato smo kolegica i ja izabrali znamenitu Kapadokiju. Agencija nas je vodila uz sve ljepote kulturnih i prirodnih čuda i u tvornice i obrte koji su posebna turska znamenitost: izrada tepiha, keramike, kožne galanterije i nakita. Nekako sam htjela izbjeći te prezentacije, nisam htjela ništa kupovati - osim kao i svi Hrvati kad su turisti -  uglavnom magnetiće, keramičke šalice i šalove. Štedila sam da mogu platiti troškove doktorata koji je bio pri kraju. Ali, izazov Šeherezade i Tisuću i jedne noći prouzrokovao je prvo iznenađenje: dok sam tražila sitniš u restoranu sa suvenirima otkrila sam u unutarnjem džepu novčanika MasterCard karticu Zagrebačke banke koja mi je zabunom tu ostala od zadnje kupovine u Sparu (u Zagrebu). Drugo je bilo čudo: u tvornici tepiha ugledala sam na zidu prekrasan unikatni svileni tepih koji je predstavljao drvo života. Kupila sam ga, posve omađijana, makar nikad nisam voljela tepihe. Bio je užasno skup, ali to mi je bilo normalno, bila sam fascinirana tom ljepotom. Platila sam MasterCardom, a dali su mi obročnu otplatu od tri rate.

Tako je išlo i dalje. Kolegica i ja smo se na reviji kožnatih kaputa odlučile za dva najljepša koji su bili dvostrani, a kod keramike – za veliki zidni tanjur čiji je ornament svijetlio kad se ugasilo svjetlo. Ponašale smo se kao pijani milijuneri. Čekala sam da me prijateljica upozori ili ukori, ali ona me ohrabrivala. Obadvije smo kupovale na moju MasterCard karticu, uvijek u dvije do četiri rate. Osjećale smo se sjajno, nimalo zabrinuto,  smijale smo se pri pomisli kako će se naše obitelji zabezeknuti kada se vratimo. Jasno, imale smo, kao penzionerke, jadnu ušteđevinu taman dovoljnu da platimo kupovinu. Sve se to dogodilo u dva zadnja dana  u Turskoj, u blizini Antalye, a ja sam se jedino brinula da mi sve prve rate ne stignu na naplatu prije no što se vratimo. Što nije bilo moguće, jer MasteCard je imao prvu naplatu u sljedećem mjesecu.

U Zagrebu me nakon nekog vremena nazvala ZABA, ljubazni ženski glas je pitao je li je sve u redu s mojom MasterCard karticom. Rekla sam da koliko znam da je u redu, ali da mi se žuri jer imam predavanje za pol sata, a još sam doma. Na to je glas zabrinuto savjetovao: „Bilo bi najbolje da date zatvoriti tu karticu, čini se da netko želi s vaše kartice skinuti veće sume novca.“ U tom trenu bila sam nervozna i fokusirana na svoju temu predavanja, posve sam zaboravila putovanje u Tursku i dugove i pitala: „Što vi predlažete?“ Pa, zatvaranje te kartice. Otvorit ćemo vam novu, s drugim brojem i gotovo.“ Rekla sam „U redu. Kontaktirat ću vas čim dođem do malo vremena.“ Dok sam vozila prema školi, sinulo mi je da se možda radi o putu u Tursku. Nazvala sam kasnije banku i doznala da se u inozemstvu ne može dobiti obročna otplata i da nijedna kartica za to ne vrijedi. Nazvala sam kolegicu i rekla joj što se događa. Jedan trenutak smo se zabezeknuto pogledale, objema je sinulo (u oblačiću): PA KAKO ĆEMO SADA TO PLATITI?!! I odmah iza toga: PA MOŽDA NI NE TREBAMO PLATITI!!!. Ja sam se odmah razbjesnila na sebe i rekla: „Idem odmah nazvati ZABU i pitati što da radimo.“ Jasno su mi rekli da svaki obrok moram sama slati. Znala sam da je slanje novca izvan zemlje velika gnjavaža, a osim toga nemam njihove račune. No hvala Bogu, ZABA mi je objasnila da oni rade za 70 kuna taj transfer novca, a da imam valjda račune s adresama i telefonima firmi kod kojih sam kupovala. Eto, to je moja sudbina - pomislila sam - jedanput se raspojasam i onda nastanu komplikacije. I tako sam morala proučavati sve papire koje sam stavila s vodičem na dno kofera, nazivala i pisala mailom turskim firmama, sprijateljila se s njihovim namještenicima (koji su onda i mene uzvratno zvali i govorili sasvim lijepo hrvatski), tražila da mi pošalju brojeve svojih bankovnih računa i obrok po obrok uz pomoć e-zabe prebacivala novce trgovcima u Tursku.

Moja bi se mama ponosila sa mnom, dakle, mamu nisam iznevjerila. Sjetia sam se i brijača s Trešnjevke, koji su mogli bez puno razmišljanja uzeti cijelu našu ušteđevinu, a nisu. Sjetila sam se nečeg još znakovitijeg: tijekom života gubila sam različite stvari - rukopise (kao urednica), knjige, torbe, majice u ladici hotela, nakit, fotke, novce - ali one su mi se uvijek vraćale tako da sam već gotovo navikla na te “slučajade”. Ima li to neke veze s Turskom i plaćanjem dugova u Turskoj? Ima i nema. Znam samo da sam u jednom času odlučila platiti ono što sam čak uz pravila banke mogla mirno zamagliti, ali sam se odmah sjetila svoje majke i bake koje nikada nisu uzimale ništa na vjeresiju i nikoga nisu prevarile ni za kunu. “Ne razumijem te ljude”, rekla bi moja majka koja je cijeli život radila kao računovođa, “spremni su prodati se za par kuna.” ”Ti si ista mama”, govorila mi je baka, “naslijedila si ne samo njenu tvrdoglavost i prgavost, nego i osjećaj časti!”

Što je čast? Osjećaj ili moralna kategorija? A tko se danas bavi moralom!