Beč, anarhizam i rolator

Bile smo Maja i ja u Beču na tri dana i dvije noći. Majina bivša učenica Tanja Penava nas je mjesecima zvala i konačno ugostila u svome stanu u četvrti Alterlaa i bila nam divna domaćica, ona koja te pusti da spavaš koliko hoćeš, koja ti prije odlaska na posao uvijek na stolu ostavi prefinu klopu i još s tobom provodi kasne večeri uz dobru priču i dobro vino. Uglavnom, držale smo se one narodne: svakog gosta za tri dana dosta. A svo to vrijeme nam je susjeda Ivana nježno i potpuno predano pazila na Mazu i Okija i Kraljevec.

Maja teže hoda, pogotovo kada trebamo prevaliti veće udaljenosti. Zato smo sa sobom uzeli hodalicu odnosno rolator, stane u auto. S rolatorom se u Beču može posvuda. Gdje god da je visina između dviju razina tla ili poda veća od metra nalazi se lift, taman toliko širok i velik da u njemu mogu biti dvoja kolica ili dva rolatora. Sve što je između pola metra i metra premošćuje se rampama. Uz to, s rolatorom se može ući i u svaki muzej ili svaku birtiju ili svaki u-bahn. Bila nam je to baš milina ići posvuda s njime. I sad zamisli život s rolatorom u Zagrebu.

A u Beč smo došle jer smo, osim Tanje, htjele vidjeti izložbe u Albertini i Leopoldu. 

I sad, kad mislim o urbanizmu (uspoređujući Beč i Zagreb), o likovnim umjetnostima (o tome što smo sve gledale), o sistemskoj pismenosti (zašto kod nas u Zagrebu i Hrvatskoj briga za opće i javno dobro ne funkcionira…) na pamet mi padaju redom i simptomatično Jacques Ellul, Theodor Adorno, Herbert Read, Rudolf Arnehim, Lewis Mumford, Paul Goodman, Gregory Bateson, Emma Goldman, Jacques Camatte,… a gotovo svi su oni sami sebe zvali anarhistima… ako slučajno pitate kakve veze imaju Beč i anarhizam (a ima ih puno, tih veza).

Posjet Albertini i Leopoldu je sve drugo samo ne anarhistički pothvat. U najmanju ruku zbog jedne od temeljnih anarhističkih tvrdnji, kada je riječ o umjetnosti: kao simbolizacija, čitava umjetnost ukorijenjena je u stvaranju surogata, nadomjestaka za nešto drugo; ona je, stoga, po svojoj prirodi, oblik falsificiranja.

S druge strane, Maja i ja smo temeljito odgajane (u najdoslovnijem građanskom smislu pojma odgoja) u tzv. formalnoj recepciji likovnih umjetnosti, jer smo obje bile pod neposrednim pedagoškim utjecajem prof. Jadranke Damjanov. I stoga, tako pripremljene u gledanju likovnih djela, posebno onih tzv. moderne umjetnosti - nalazimo posebno, intenzivno i nenaporno udivljenje.

Istodobno, ne bježimo od toga, da se u svakoj modernoj umjetnosti radi samo o alegoriji tehničkog društva, ali koja savršeno usvaja njegove značajke i smjerove.

Tehnika nas snadbjeva objektima. Tehnika je po sebi ispražnjena od svakog smisla. Ona se svodi na operaciju, bilo da je riječ o proizvodnji objekata ili o uspostavljanju apstraktne procedure. Postoje samo čin ili činjenica. Ne postoji nikakav njezin (tehnike) inherentan smisao. Nešto funkcionira i to je to. Uz tehniku se i likovno djelo svodi na objekt. Kako je brzo zastarijevanje objekta ujedno i njegov trijumf, tako je i likovno djelo, jer je (postalo) objektom - napustilo sferu vječnosti, smisla i bića.

I što onda nas dvije (anarhistkinje) tu tražimo i to s tehnički sofisticiranim mobitelima?!

***

U Albertini smo (kako to danas biva u muzejima, da imaju više izložbi odjednom) drugi dan boravka u Beču vidjele ove izložbe:

Monet bis Chagall. Die Sammlung Batliner

‍Bruegel und seine Zeit

i Zum 50. Todestag: Picasso.

‍Ukupno 6 (slovima: šest) sati Majinog naizmjeničnog sjedenja i hodanja s rolatorom.

Bilo je puno ljudi.

***

U Leopoldu smo treći dan vidjele AMAZING: The Würth Collection (da ne pričamo o tome kako je kompanija Würth savršeni egzemplar kapitalističkog svojatanja umjetnosti i uopće omogućavanja njezine današnje društvene egzistencije).

I uživale na suncu na trgu tzv. MuseumsQuartier.

I za kraj. Ima jedna Arnheimovska kvaka u tome kako gledati likovno djelo. Ništa nam ne koristi ako smo formalno likovno odgojeni, ako u samom doticaju s djelom ne uhvatimo onaj početni trenutak susreta s njim, temeljni izraz koji ono u nama pobuđuje (ne što nam je prvo upalo u oči, nego što/koji nam je bio prvi otisak u tom času, onaj kao da…). Nije važno kako ćemo to nazvati, niti se trebamo truditi to razumijeti, važno je samo da to uhvatimo. I tek tada, ako uopće, može započeti naše udivljenje… i to tako da gledanjem iznova stvaramo taj temeljni izraz, odnosno samo djelo.

Uz to, u svojoj nutrini, u svojem iskustvu gledanja, imamo već pohranjeno puno toga što je nastalo prije i što je nastalo poslije, s čime u srazu možda uspijemo dohvatiti i vizualnu i svaku drugu imanentnu logiku pojedinog djela odnosno njegova autora. Nešto slično onome što nam je potrebno i za užitak u klasičnoj glazbi. Ne ubrajam u to književnost, samo zato što se u tome nečemu uopće ne radi o priči.

***

Max Beckman: žestina blagost, oštro meko, kosina oblina, smireno napeto.

Prije i poslije: Ernst Ludwig Kirchner, Chaïm Soutine, Franz Kline, Jackson Pollock, ...

Anselm Kiefer: πρώτη ὕλη/prima materia, konstrukcija destrukcija, zemljano metalno, slika ne-ploha.

Prije i poslije: Art Brut, Richard Wagner, Joseph Beuys, Caspar David Friedrich, ...

***

A sam Beč, naprosto - gemütlich. Sve za dostojanstvo bića.