Aktivizam i ulazak u politiku

Postoji jedna vrsta političke kontradikcije koja nije obična nedosljednost, nego simptom. Ne otkriva samo slabost jedne političke stranke, nego slabost cijele epohe. U Hrvatskoj je dobar primjer za to odnos platforme Možemo prema odrastu, zelenoj politici i vlastitom ulasku u institucionalnu politiku.

Možemo se pojavljuje kao zelena ljevica, proizašla iz aktivističkog i civilnodruštvenog miljea. Sama platforma se na svojoj web stranici opisuje kao skup ljudi koji su “svoje živote posvetili borbi za pravednije društvo i javni interes” - za obrazovanje, zdravstvo, pravosuđe, kulturu, radnička i ljudska prava. Tomislav Tomašević u vlastitoj biografiji navodi da nije bio član nijedne stranke do osnivanja Zagreb je naš!, da 2017. ulazi u Gradsku skupštinu, 2020. u Sabor, a 2021. postaje gradonačelnik Zagreba.

To je, na površini, priča o uspjehu aktivizma: ljudi koji su godinama kritizirali sustav ulaze u institucije da bi ga promijenili. No, upravo se tu otvara ključni problem. Što ako ulazak u politiku nije nastavak otpora drugim sredstvima, nego trenutak u kojem otpor postaje dio istog Stroja protiv kojeg je nastao? Stroj je ovdje metafora koja se odnosi moderni sustav gdje se tehnologija, kapital, država, ideologija razvoja i volja za kontrolom spajaju u jednu silu koja nastoji preoblikovati svijet prema ljudskoj mjeri: prirodu zamijeniti upravljanjem, granice nadvladati rastom, a živi odnos s mjestom, tijelom, zajednicom i svetim pretvoriti u funkciju sustava. Pritom pod svetim ovdje podrazumijevam cjelinu odnosa koja omogućuje život, a koju ne možemo svoditi na predmet svoje kontrole i to bez teških posljedica.

Ne možemo se izvući iz mita razvoja tako da ga nazovemo održivim.

U Dark Mountain Manifestu, koji je Paul Kingsnorth još 2009. godine napisao s Dougaldom Hineom, stoji da živimo u vremenu društvenog, ekonomskog i ekološkog rasplitanja, te da se moramo suočiti s činjenicom da naš način života već prelazi u povijest. Manifest zatim izričito odbacuje vjeru da se krize našeg vremena mogu reducirati na “probleme” koji trebaju tehnološka ili politička “rješenja”. Korijeni krize, prema njima, leže u pričama koje si civilizacija govori: mitu razvoja, mitu ljudske središnjosti i mitu odvojenosti od prirode.

To je središnja točka - ekologija nije prije svega pitanje boljih politika, nego pitanje pogrešne civilizacijske imaginacije. Ako vjerujemo da je čovjek odvojen od prirode, da je rast beskonačno poželjan, da tehnologija može zamijeniti ograničenja svijeta i da je budućnost uvijek naprednija verzija sadašnjosti, tada će i “zelena” politika vrlo lako postati samo nova faza istoga mita. Zato ne odbacujemo aktivizam naprosto zato što je beskoristan. Odbacujemo njegovu najdublju iluziju: vjeru da se ista svijest koja je proizvela krizu može, uz dovoljno političke volje, pretvoriti u instrument spasa. Tako da kritika ekološkog aktivizma počinje bolnom spoznajom: zeleni pokret je uspio ući u javni jezik, ali nije zaustavio destruktivni smjer civilizacije. Štoviše, često ga je omekšao, estetizirao i učinio prihvatljivim sustavu.

Nije ključno je li vjetroelektrana “jednako loša” kao naftna platforma, nego pretpostavka da ćemo, ako samo nađemo bolji izvor energije, moći nastaviti svoj način života uglavnom nepromijenjen. Cijela kritika “zelene tranzicije” može se svesti na prethodnu rečenicu. Problem nije samo fosilno gorivo. Problem je civilizacija koja treba sve više energije, sve više infrastrukture, sve više upravljanja, sve više proizvodnje, sve više mobilnosti, sve više digitalizacije i sve više kontrole. Ako tu civilizaciju samo napajamo drugim izvorom energije, nismo izašli iz problema. Samo smo mu promijenili gorivo. Zato je i "zeleni" aktivizam slab kad traži “održivost” bez odricanja od sadašnjeg temeljnog oblika života. Takav aktivizam ne kaže: možda naš način života mora završiti. On kaže: učinimo ga zelenijim, inkluzivnijim, pravednijim, bolje upravljanim. To nije prekid sa Strojem. 

***

Možemo je s konceptom odrasta povezano na više razina. Grad Zagreb je 2023. bio domaćin 9. međunarodne konferencije o odrastu “Ljudi, planet, skrb: to se zove odrast!”, koju su otvorili Tomislav Tomašević, Danijela Dolenec i Luka Korlaet. Na službenim stranicama Grada Zagreba stoji da je Tomašević naglasio potrebu promjene društava kako bi se osigurala društvena i ekološka dobrobit za sve unutar granica ekološke održivosti Zemlje.

Već se tu vidi jedna važna razlika koju ne treba previdjeti: gradska politika i nacionalna politika ne govore istim jezikom. Grad može saditi stabla, postavljati solarne panele, uređivati otpad, cjevovode, javni prijevoz, škole, vrtiće i obranu od poplava. To nisu nevažne stvari; one su konkretne, potrebne i često životno korisne. Ali upravo se u toj gradskoj razini vidi prvi prijevod odrasta u infrastrukturni pragmatizam. Odrast kao civilizacijsko pitanje - koliko je dovoljno, što znači dobar život, kako smanjiti ovisnost o rastu - već se tu prevodi u popis gradskih zahvata: zelenilo, energija, voda, otpad, promet, otpornost.

Faktograf navodi da je Institut za političku ekologiju bio jedan od ključnih aktera u uvođenju pojma odrasta u hrvatski javni prostor, da je Tomašević bio voditelj programa IPE-a, te da su Mladen Domazet i Danijela Dolenec u predgovoru hrvatskom izdanju knjige Odrast: Pojmovnik za novu eru definirali odrast kao društveni pokret i pojmovni okvir za drukčije razumijevanje energije, materijala, društvenih struktura i upravljačkih mehanizama.

Pritom je važno reći: odrast nije jedinstvena dogma niti zatvoren ekonomski recept. Nije riječ o jednoj doktrini, nego o širokom polju rasprava u kojem se susreću ekološka ekonomija, kritika rasta, socijalna pravednost, pitanje rada, skrbi, potrošnje, energije i demokratskog odlučivanja. Upravo zato je pitanje još zanimljivije: ako je odrast dovoljno širok, pluralan i ne nužno svodiv na jednu antikapitalističku ili protutržišnu formulu, zašto ga se Možemo u nacionalnom programu ipak moralo praktički odreći?

Dakle, vodeći ljudi Možemo su intelektualno, organizacijski i simbolički bliski odrastu. Problem nastaje kad se pogleda stranački program.

Sandra Benčić je 2023. za Lider izjavila da izborni program Možemo neće biti temeljen na odrastu. Rekla je da je odrast “svjetonazor, društveni i politički pokret” na kojem se, po njoj, “ni ne može temeljiti politički ekonomski program”. Zatim je dodala da će se ekonomski dio programa temeljiti na idejama kako potaknuti gospodarstvo i rast industrijske proizvodnje, a osnovno polazište bit će zelena reindustrijalizacija Hrvatske.

To je ključna kontradikcija. S jedne strane: odrast kao kritika imperativa rasta. S druge strane: rast industrijske proizvodnje i zelena reindustrijalizacija. S jedne strane: granice planeta. S druge strane: novi razvojni zamah, produktivnost, inovacije, strateški sektori i industrijska politika.

Program Možemo za nacionalne izbore 2024. potvrđuje tu drugu liniju. U njemu se najavljuje model “zelene proizvodnje s visokom dodanom vrijednošću”, veća ulaganja u inovacije i razvoj, aktivna industrijska politika, strateški razvojni smjerovi i prilagodba proizvodnje i investicija tim smjerovima. U programu se kao prvi cilj gospodarstva izričito navodi “zelena reindustrijalizacija”, a država se postavlja kao “ključni lider ekonomskog razvoja” koji strateškom suradnjom s gospodarstvom osigurava ekonomske i društvene ciljeve.

Ovdje kontradikcija više nije samo retorička, nego ontološka. Odrast polazi od granica: od pitanja koliko proizvodnje, potrošnje, energije, mobilnosti i materijalnog protoka jedan živi svijet može podnijeti. Zelena reindustrijalizacija polazi od upravljanog razvoja: od države koja trasira strateške smjerove, industrije koja se prilagođava tim smjerovima, inovacija koje ubrzavaju transformaciju i investicija koje otvaraju novi gospodarski zamah. To nisu samo dva različita programa. To su dva različita zamišljanja svijeta. U jednom je polazište smanjenje pritiska na živi sustav; u drugom je polazište bolja, pametnija i zelenija organizacija proizvodnje.

Iz moje perspektive - to nije odrast. To je državni razvojni projekt s ekološkim rječnikom.

Ovdje trebam biti poštena prema Možemo. Njihov zaokret prema zelenoj reindustrijalizaciji nije naprosto dokaz neznanja ili licemjerja. On je dokaz pritiska političkog polja. Stranka koja želi vlast mora govoriti o radnim mjestima, plaćama, investicijama, energetici, industriji i javnim uslugama. Mora biračima obećati da budućnost neće biti siromašnija, nego sigurnija. Hrvatska je industrijski oslabljena, ovisna o turizmu, uvozu, rentijerstvu i klijentelizmu; zato je razumljivo da zelena stranka pokušava ponuditi razvojni odgovor.

Ali meni je upravo taj prijevod problem. Jer ono što je u praksama države izvedivo, možda je već izgubilo ono što je u odrastu bilo najradikalnije. Ako odrast smije postojati samo kao svjetonazor, a program mora govoriti jezikom rasta, tada nije odrast ušao u politiku. Nego je politika progutala odrast.

***

Problem nije ni u tome što Možemo koristi riječ “zeleno”. Problem je što njihov program zadržava istu logiku koja je srž naše civilizacije: više upravljanja, više industrijske strategije, više inovacija, više tehnološkog posredovanja, više investicijskih mehanizama, više digitalne infrastrukture.

Možemo u programu 2024. govori o digitalnoj politici, umjetnoj inteligenciji, robotici, digitalnim javnim uslugama, brzom internetu, administraciji bez papira i poticanju IT sektora kao zamašnjaka ekonomske aktivnosti koji treba pridonositi zelenoj tranziciji, od prometne infrastrukture i energetike do proizvodnje hrane. U svakidašnjem političkom jeziku to zvuči suvremeno, razumno i europski. U mojem jeziku to zvuči kao još jedan stupanj ulaska u Stroj. I upravo je zato stvar ozbiljna. Možemo se ne razotkriva ondje gdje govori gluposti, nego ondje gdje govori najrazumnije: industrijska politika, inovacije, digitalne javne usluge, strateška partnerstva, zelena tranzicija, produktivnost, otpornost. To je jezik koji današnja Europa prepoznaje kao odgovoran. Meni je upravo ta odgovornost sumnjiva, jer pokazuje koliko je duboko naš pojam razuma već oblikovan Strojem.

Stroj nije samo ugljen, nafta i beton. Stroj je i uvjerenje da se život može optimizirati sustavima. Da se čak i hrana može smjestiti u horizont industrijske politike, IT-sektora, kapitala, strateških partnerstava i istraživanja i razvoja. Da se zajednica može riješiti participativnim modelima. Da se priroda može riješiti zelenom infrastrukturom. Da se gospodarstvo može riješiti strateškim partnerstvima. Da se društvena kriza može riješiti boljom administracijom.

Gdje je tlo? Gdje je lokalna hrana izvan strateškog sektora? Gdje je smanjenje potreba? Gdje je rad rukama? Tu Možemo postaje simptom. Ono što počne kao kritika rasta završava kao projekt novog “razvojnog zamaha”. Ono što počne kao pitanje granica završava kao javna investicijska strategija. Ono što počne kao odrast završava kao "zelena reindustrijalizacija".

***

Ulazak u politiku nije besmislen ako je cilj popraviti rupe u cesti, transparentnije voditi proračun, graditi vrtiće, ozeleniti ulice ili sanirati gradska poduzeća. U tom smislu politika ima smisla. No, kompetentno upravljanje nije zamjena za civilizacijsku promjenu, koliko god to u određenom trenutku bilo nužno. 

Tomašević i Možemo u Zagrebu svoj drugi mandat sami predstavljaju kao nastavak velikih projekata, financijskog oporavka, novih tramvaja, škola, vrtića, Paromlina, bazena, Jarunskog mosta i Centra za gospodarenje otpadom. Program za Zagreb 2025. najavljuje najveći val ulaganja u recentnoj povijesti grada: knjižnicu u Paromlinu, stadione, kongresni centar, tramvajsku mrežu, nove tramvaje i autobuse, Jarunski most, cestovnu infrastrukturu, Centar za gospodarenje otpadom i širenje vodoopskrbne mreže.

Ali to je upravo poanta: čim aktivist uđe u vlast, on više ne govori jezikom prekida. Govori jezikom projekta. Mora obećavati. Mora upravljati. Mora povlačiti fondove. Mora braniti proračun. Mora sklapati koalicije. Mora graditi infrastrukturu. Mora stvarati dojam kompetencije. Mora pokazati “rezultate”. Mora dokazati da nije samo kritičar, nego administrator. U tom trenutku aktivist prestaje biti glas mjesta i postaje menadžer sustava. To ne mora biti moralni pad. Ali jest promjena ontološkog položaja. Više ne stojimo ispred Stroja. Sjedimo u njegovoj kontrolnoj sobi.

Ne treba odbaciti svaku tehničku ili političku reakciju, ali treba propitati pretpostavke iza njih i količinu wishful thinkinga na koju se oslanjaju. Protiv sam djelovanja radi djelovanja i tražim iskrenost o tome što se uopće može postići. Problem nije u tome što su aktivisti ušli u politiku, nego u tome što su u politiku unijeli jezik civilizacijskog preokreta, a zatim se moraju ponašati kao administratori kontinuiteta.

***

Možemo je zanimljivo upravo zato što nije klasična stara stranka. Da jest, kontradikcija bi bila manje zanimljiva. Ovdje imamo ljude koji su doista čitali, organizirali, prevodili, uvodili pojmove, vodili udruge, gradili mreže i govorili o javnim dobrima, odrastu, klimatskoj krizi i političkoj ekologiji. Ali kad su došli do programa, morali su proizvesti ono što svaka današnja stranka proizvodi: obećanje upravljive budućnosti.

Da ponovimo, Benčić za Lider Media kaže: odrast je svjetonazor i pokret, ne ekonomski program. To je na jednoj razini točno. Odrast doista nije jednostavan paket mjera. Ali upravo u toj rečenici leži priznanje nemoći: ono što je bilo dovoljno radikalno da im oblikuje mišljenje nije dovoljno upotrebljivo da im oblikuje program. Tada se pojavljuje zamjena: "zelena reindustrijalizacija". To je politički sigurnija formula. Ona zvuči odgovorno. Obećava radna mjesta. Umiruje sindikate. Odgovara EU jeziku. Odgovara fondovima. Odgovara nacionalnoj želji da Hrvatska ne bude “zaostala”, nego industrijski obnovljena. Upravo zato je sumnjiva. Jer ako je neka zelena politika potpuno razumljiva jeziku države, EU fondova, industrijskih sektora, digitalizacije, produktivnosti i investicija, možda više nije prijetnja Stroju. Možda je njegov novi operativni sustav.

***

Ne možemo znati unutarnje razloge ulaska u politiku, a ne treba ni pripisivati pokvarenost gdje je možda riječ o iskrenoj, ali pogrešnoj vjeri. No može se navesti nekoliko mogućih razloga.

Iskreni anti-korupcijski impuls. Zagreb je godinama bio obilježen Bandićevim modelom upravljanja, klijentelizmom, urbanističkim pogodovanjem i zarobljavanjem javnih resursa. Za aktiviste koji su se borili oko Varšavske, javnog prostora i gradskih dobara, ulazak u Skupštinu i kasnije u izvršnu vlast mogao se činiti kao jedini način da se obrani ono što se izvana više nije moglo obraniti.

Vjera u institucionalni preokret. To je možda najvažnije. Ljudi koji dugo kritiziraju loše upravljanje često povjeruju da je problem u tome što pogrešni ljudi sjede na pravim mjestima. Dovedimo poštene, obrazovane, zelene, nekorumpirane ljude - i sustav će početi služiti javnom dobru. To je plemenita, ali moderna iluzija. Problem nije samo tko upravlja Strojem. Problem je sam Stroj.

Profesionalizacija aktivizma. Civilno društvo, projekti, udruge, kampanje, EU jezik, javne politike i akademski pojmovi prirodno proizvode kadar koji je već napola institucionalan. Taj prijelaz iz udruge u stranku nije skok u nepoznato; to je nastavak iste profesionalne logike drugim sredstvima. Aktivizam se iz prakse otpora postupno pretvara u profesionalizirani jezik upravljanja., 

Profesionalna logika civilnog društva. Ne nužno u vulgarnom smislu osobne pohlepe, nego u dubljem smislu pripadnosti sloju koji vjeruje u znanje, upravljanje, procedure, participaciju, digitalizaciju, javne politike i europski horizont. Taj sloj može iskreno kritizirati kapitalizam, a istodobno biti duboko vezan uz aparate koji ga reproduciraju.

***

Najdublje pogrešno nije to što Možemo gradi vrtiće, uvodi transparentnost ili pokušava urediti komunalni sustav. To su realne i potrebne stvari. Pogrešno je ako se javnosti prodaje dojam da je to ekološki ili civilizacijski preokret. To nije preokret. To je bolje upravljanje postojećim. Ne možemo se izvući iz mita razvoja tako da ga nazovemo održivim. Ne možemo se izvući iz rasta tako da ga nazovemo zelenim. Ne možemo se izvući iz tehnološke ovisnosti tako da IT sektor proglasimo zamašnjakom zelene tranzicije. Ne možemo se vratiti prirodi kroz strateška partnerstva, nacionalne investicijske fondove i digitaliziranu javnu upravu.

Možemo je u tom smislu možda najčišći hrvatski primjer jedne šire europske slabosti: zelene politike koja zna da je rast problem, ali se boji reći da razvojni model mora biti stvarno manji, sporiji, lokalniji, skromniji, tjelesniji i manje ovisan o industriji. Zato poseže za kompromisnom formulom: odrast kao intelektualni horizont, "zelena reindustrijalizacija" kao izborni program. To je duboko kontradiktorno. 

***

Iz moje logike alternativa bi izgledala drukčije. Ne prvo industrijska politika, nego moralna ekonomija mjesta. Ne prvo IT sektor, nego tlo, voda, sjeme, hrana, kuća, susjedstvo. Ne prvo EU fondovi, nego smanjenje ovisnosti o velikim sustavima. Ne prvo zelena tranzicija, nego kulturni izlazak iz religije razvoja. Ne prvo “razvojni zamah”, nego dovoljnost. Ne prvo novi upravljački model, nego promjena priče o tome što znači dobar život.

Naš je vrt usred Zagreba, na padini Sljemena, na Kraljevcu, na dvjesto četrdeset metara nadmorske visine. Sjeme povrća je iz prošlogodišnjih plodova. Kompost je iz lišća pod orahom. Bolesna kruška koja se tri godine ne tretira nego promatra dok se ne razumije zašto je susjedno stablo zdravo. Susjed nam je donio sadnice paprike koja se u ovom kraju može uzgojiti. Susjedu smo zauzvrat dali sjeme tikve koje je mojoj baki donio rođak iz Slavonije još davnih pedesetih. Ništa od toga ne ulazi u rebalans proračuna, ne povlači se iz EU fondova, ne piše se u godišnjem izvještaju. Ali jest oikos - kuća, mjesto, granica - i upravo zato izmiče logici unutar koje se "zelena reindustrijalizacija" ne može ni zamisliti drugačije nego kao novi val ulaganja.

To ne znači da grad ne treba tramvaje, škole, vrtiće ili obnovu infrastrukture. Treba. Ali treba prestati glumiti da je to izlazak iz civilizacijske krize. To su sanacije unutar sustava. Ponekad nužne, ponekad korisne, ali nedovoljne. Stvarna ekološka politika morala bi imati hrabrosti reći nešto mnogo nepopularnije: nije moguće da svi živimo urbanim, digitalnim, mobilnim, energetski intenzivnim, potrošačkim životom, samo na zeleniji način. Neće nas spasiti ni bolja aplikacija, ni pametniji grad, ni reindustrijalizacija, ni administracija bez papira, ni strateški investicijski fond ako i dalje vjerujemo da je budućnost samo čišća verzija sadašnjosti.

***

Možemo nije najzanimljiviji zato što je najgori. Naprotiv, zanimljiv je zato što pokazuje granicu onoga najboljeg što institucionalna zelena politika u Hrvatskoj trenutačno može zamisliti. Može zamisliti transparentnost. Može zamisliti javni interes. Može zamisliti solarne panele. Može zamisliti kružnu ekonomiju. Može zamisliti digitalne javne usluge. Može zamisliti zelenu industrijsku politiku. Može zamisliti pravedniju raspodjelu koristi razvoja. Ali ne može do kraja zamisliti kraj samog razvojnog imaginarija.

Zato mi je bilo važno ovo napisati. Ne napadam Možemo zato što nisu dovoljno zeleni, nego zato što su previše politikantski. Ne zato što ne znaju upravljati, nego zato što još uvijek vjeruju da je kriza stvar upravljanja. Ne zato što ne razumiju odrast, nego zato što ga razumiju dovoljno da ga se u programu moraju odreći. U tom smislu njihova kontradikcija nije slučajna. Ona je naprosto strukturalna.

Odrast kaže: rast nije mjera života. Program kaže: "zelena reindustrijalizacija". Odrast kaže: treba izaći iz imperativa proizvodnje i potrošnje. Program kaže: produktivnost, inovacije, strateški sektori, IT kao zamašnjak. Odrast kaže: sazrijevanje znači prestati rasti. Politika kaže: bez rasta nema izbora, plaća, fondova, koalicija ni obećanja. Možemo nije izdalo odrast zato što su osobno pokvareni. Izdalo ga je zato što je ušlo u prostor u kojem se odrast gotovo nužno mora prevesti u rast. O tome je ova priča. Ne samo o Možemo. Ne samo o ulasku aktivizma u politiku. Nego o našoj epohi. 

‍

‍