Aja i Maja
Dijete dolazi na svijet bez straha, s velikim povjerenjem da je to jedan od najboljih mogućih svjetova, da je u njemu s ljubavlju sve priređeno baš za njega.
Dijete Aja bilo je mali Buddha: promatrala je svijet pogledom koji još nije znao za moraš, trebaš, ne smiješ. Znala je samo za hoću i mogu: za svijet beskonačne potencijalnosti.
A onda je sama napisala i nacrtala drugu slikovnicu kao majstor cirkusa u kojem lete čudovišta, kojih se nije bojala toliko kao što se bojala škole i učiteljice.
Evo, pogledajtmo tu drugu slikovnicu koja se zove MOJA PRVA KNJIGA PRIJE ŠKOLE.
...
Kada razmišljam u koji svijet danas dolaze djeca - zabrinem se. Odmah im je u sobi televizor, kad prohodaju trče istog časa do maminog ili tatinog mobitela, prije škole već igraju igrice na računalu, a onda u osnovnoj školi ubrzo počinju bullyng, izrugivanje i omalovažavanje vršnjaka na instagramu ili fejsu, uskoro šalju selfije i intimne sex-fotografije nekog iz razreda - i - što očekujemo od njih? Da budu kreativni, odgovorni i samopouzdani? Da postanu zreli ljudi?
Da bismo bili čovjek u pravom smislu, trebamo se potruditi. Prije svega trebamo vidjeti da postoje drugi kao jednako važni i stvarni i da očekuju vaše razumijevanje, a ne prezir. Već jedno stoljeće mnoštvo naših izuma - mobitel, televizija, računalo (ili kompjutorske igre, društvene mreže i TV serije / filmovi), ali i državno školovanje kao glavno među njima - odvajaju djecu od njihove neodgodive potrebe da sudjeluju u svemu. Stvaraju drugačije potrebe, imenujmo ih odmah - sve su to ovisnosti koje ubijaju stvarnost. I mi se krećemo sve više u virtualnom svijetu. Ali, to niti ne primjećujemo. Kad primijetimo - pobijesnimo. Jer je prošlo vrijeme za ručak, za posjetu mami u bolnici, za čitanje knjige…
Neki unutarnji sat kuca u svakom životu, upozoravajući nas da imamo zakazane susrete sa stvarnošću: stvarni posao koji trebamo obaviti, stvarne vještine koje trebamo naučiti, stvarne borbe koje trebamo voditi, stvarne rizike koje trebamo preuzeti, stvarne ideje za koje smo odgovorni….
Danas kad gledam kroz prozor kruškin list kako treperi i blješti na suncu počinjem misliti koliko mi je vremena oduzeo fejs, koliko sam se trudila da izmigoljim želji da pogledam poruke u mobitelu, koliko sam godina provela u idiotskoj školi ništa ne misleći, drijemaući dok je nečiji glas zvrndao u zraku. Sad znam da nam se već godinama “oduzima vrijeme da si regeneriramo ljudskost”. I sve to uz našu privolu, bez protesta, bez otpora. Sami sebe sabotiramo.
Moram ovdje citirati Nietzscheov tekst - ali putem Sloterdijka koji ga tumači u svojoj knjizi Strašna djeca novog vijeka (Sandorf&Mizantrop, Zagreb, 2017., str. 54.)
”Ne padamo li stalno?” - Nietzsche pita.
Obično se prečulo epohalnu kvalitetu tog sugestivnog pitanja, jer jedva da se ikad i pokušalo izvući ga iz njegova konteksta.
Sam je Nietzsche poduzeo sve da bi sakrio značenje tog pitanja, ugradivši ga u vodopad jednako velikih formulacija kojima započinje poruku o smrti Boga stavljenu u usta Ludom čovjeku:
”Svi smo mi njegovi ubojice! No kako smo to izveli? Kako smo mogli popiti more? Tko nam je dao spužvu da obrišemo čitav horizont? Što smo učinili kada smo ovu zemlju odriješili od njezina sunca? Kamo se ona sada kreće? Kamo se krećemo mi? Dalje od svih sunaca? Ne padamo li stalno? I natraške, postrance, naprijed, na sve strane?…”
…
”Naprijed“ ovdje znači odmicanje od stare “sigurnosti u sredini”, odmicanje od svega što je prije bilo stanje, mjera i dobar razlog (J. Amos Comenius Centrum securitatis). Moderna sloboda prema tome je unutarnji trag preširoko otvorenog hijata između odnosa prošlosti i mogućnosti koje nudi svijet budućnosti…. (moj naglasak)
…
Nisu se tek odnosi među generacijama u užim obiteljskim krugovima, nego i svjetski odnosi u cjelini, prije svega u svijetu rada i na poljima političkih sukoba i šansi, počeli tako snažno mijenjati da ma što da se događa, nema primjerenijih pitanja od “Ne padamo li stalno” i ”Što da se radi”?…
